Inicijativa Damira Borasa, rektora Sveučilišta u Zagrebu, da Mariju Plenkoviću, umirovljenom profesoru komunikologije, inače ocu premijera Andreja Plenkovića, dodijeli počasno zvanje professora emeritusa, ima višestruko negativne odjeke u akademskoj zajednici i mogla bi proizvesti i političku štetu hrvatskom premijeru. Naime, nakon što je nekoliko članova Senata Sveučilišta u Zagrebu već protestiralo zbog načina na koji je pitanje dodjele počasnog zvanja Mariju Plenkoviću došlo na dnevni red, Nacionalu je svoje očitovanje dostavio i Fakultet političkih znanosti, na kojem je ostvario jednu od svojih najvažnijih dionica u karijeri. No prema onome što je na pitanja Nacionala odgovorio dekan Zoran Kurelić, Fakultet političkih znanosti izričito se protivi što je prijedlog o dodjeli počasnog zvanja njihovu bivšem profesoru, a jedno vrijeme i direktoru Fakulteta, stavljen na dnevni red bez da se o tome njih uopće išta pitalo. Dekan Fakulteta političkih znanosti Zoran Kurelić vrlo je jasno napisao:

“ZA INICIJATIVU DODJELE POČASNOG zvanja i titule professora emeritusa doznali smo na redovitoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu 11. lipnja 2019. Fakultetsko vijeće na svojoj 9. sjednici održanoj 13. lipnja 2019. osvrnulo se pod točkom razno na inicijativu Rektora Sveučilišta u Zagrebu i usvojilo zajednički stav da se načelno protivi tome da Rektor Sveučilišta samostalno predlaže dodjelu počasnog zvanja i titule professora emeritusa, a da institucije u kojima je predloženik bio zaposlen nemaju pravo dati mišljenje o tome. Taj je stav dostavljen Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu”.

Naime, prema onome što je objavio portal srednja.hr, dodjeljivanje počasnog zvanja Mariju Plenkoviću došlo je osobno od rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, a upravo na tu okolnost žalili su se i pojedini članovi Senata, poput profesorice s Filozofskog fakulteta Đurđice Čilić. Nacional je rektoru Borasu još pretprošlog petka, 14. lipnja, postavio niz vrlo izravnih pitanja, između ostalog i ona o tome kako to da je baš Marija Plenkovića imao potrebu predložiti za počasno zvanje i kako je uopće došao na tu ideju, a osim poruke voditeljice Ureda za odnose s javnošću da je upit proslijeđen rektoru koji će se povratno javiti, nikakav drugi službeni odgovor nije stigao. Neslužbeno je tek osoba bliska Borasu tvrdila da prijedlog za dodjelu počasnog zvanja Mariju Plenkoviću nije došao od njega, već od Grafičkog fakulteta u Zagrebu.

U SLUŽBENOM OBRAZLOŽENJU prijedloga dodjele počasnog zvanja Mariju Plenkoviću u prvi plan se stavljaju njegove zasluge u promicanju ugleda Grafičkog fakulteta u zemlji i inozemstvu te promoviranja grafičko-komunikološke struke. U obrazloženju se doduše navodi da je Plenković bio voditelj i programski utemeljitelj brojnih novih studijskih programa, odnosno Studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, da je jedan od utemeljitelja Studija kulture i turizma na Filozofskom fakultetu u Zadru te poslijediplomskih studija informacijskih znanosti. Između ostalog, navodi se da je zaključno s 2011. godinom bio glavni i odgovorni urednik znanstvenih časopisa Informatologia i Media, Culture and Public Relations te predsjednik Hrvatskog komunikološkog društva.

Upravo zato što je prijedlog nominalnog došao s Grafičkog fakulteta, postavlja se pitanje zašto je na sjednici Senata prezentirano da je riječ o prijedlogu Damira Borasa.

Međutim, taj prijedlog iznova afirmira i više pitanja zbog kojih bi političku, a i moralnu štetu mogao pretrpjeti premijer Andrej Plenković. On je nakon slabih rezultata HDZ-ove liste na izborima za Europski parlament ionako na u˝daru stranačkih protivnika desne HDZ-ove struje koja bi medijsko eksponiranje Marija Plenkovića mogla iskoristiti kako bi se njega, a time i njegova sina premijera, ponovno počelo prikazivati kao pripadnika nekadašnje “komunističke nomenklature”, što se već i ranije događalo. Odnosno ukazivati na to da on po svojim ideološkim shvaćanjima nije osoba za kakvu oni smatraju da bi trebala voditi HDZ.

‘MARIJA PLENKOVIĆA PRATILE SU AFERE pa je u dogovoru s Fakultetom političkih znanosti, čiji vodeći ljudi tada nisu htjeli da se od toga izrodi medijski ili pravosudni slučaj, morao napustiti profesoru’, tvrdi svjedok

POTOM OVA NOMINACIJA, a naročito u svjetlu neočekivane reakcije dekana Fakulteta političkih znanosti Zorana Kurelića, može pridonijeti otvaranju pitanja zašto se čini da njegovi bivši kolege s Fakulteta političkih znanosti u najmanju ruku zbog te inicijative nisu najsretniji.

Naime, tri neovisna izvora iz akademske zajednice za Nacional su izjavila da bi ta inicijativa mogla ni iz čega aktualizirati pitanje zašto je doista i pod kakvim okolnostima Mario Plenković iznenada napustio taj fakultet.

Mario Plenković 1998. godine otišao je neočekivano s Fakulteta političkih znanosti, na kojem je radio kao profesor, ali i gdje je do 1992. obnašao funkciju predsjednika, odnosno direktora. Konkretno, Plenković je još 1995. otišao u Maribor, gdje je bio jedan od osnivača studija komunikologije i profesor na Fakultetu za elektroniku, računarstvo i informatiku, ali je u statusu profesora na FPZG-u bio sve do 1998.

Četiri različita izvora, među kojima su i neki profesori, bivši studenti novinarstva na FPZG-u, ali i poznanici Marija Plenkovića iz akademskih krugova, za Nacional su tvrdili da su se nedugo prije njegova odlaska s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i odlaska u Maribor, gdje je nastavio raditi kao profesor i bio jedan od osnivača studija komunikologije, pojavile razne optužbe na njegov račun. Jedan od svjedoka onog vremena za Nacional je izjavio:

“MARIJA PLENKOVIĆA PRATILE SU AFERE pa je u dogovoru s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, čiji tada vodeći ljudi nisu htjeli da se od toga izrodi medijski ili pravosudni slučaj, morao napustiti profesuru. Afere su se odnosile na nekoliko slučajeva u kojima je on navodno od studenata i studentica tražio određene protuusluge”. Te su se protuusluge, prema tvrdnjama više izvora, svodile na svojevrsno iskorištavanje studenata za odrađivanje intelektualnih radova, prevođenja i istraživanja koja je on kasnije koristio za potrebe vlastitih radova. Neki u akademskoj zajednici idu čak toliko daleko da navode da je Plenkovića pratio glas da je tražio i druge vrste protuusluga.

Drugi izvor, poznanik Marija Plenkovića iz akademskih krugova, zamoljen da komentira te optužbe, želeći ga zapravo obraniti, nehotice je potvrdio istinitost dijela tih navoda, rekavši: “Pa što ako je Plenković prije 20 godina imao nekih nesporazuma sa studentima?!”.

Nacional je dekanu FPZG-a Zoranu Kureliću postavio i izravna pitanje o tome je li moguće da se pojave i neki drugi konkretni razlozi kojima bi se moglo osporiti dodjeljivanje titule Mariju Plenkoviću te je li točno da je na Fakultetu političkih znanosti u vrijeme dok je on tamo predavao bilo konkretnih pritužbi na njegov rad, no na taj dio pitanja nismo dobili odgovor. Potvrdili su tek da je radni odnos s njim raskinut sporazumno.

“Mario Plenković bio je zaposlen na Fakultet političkih znanosti od 15. 2. 1982. do 14. 12. 1998., od statusa docenta do statusa redovitog profesora. Od 14. 12. 1998., kada je sporazumno raskinut radni odnos, Fakultet nije ni u kakvom kontaktu s Plenkovićem niti Fakultet raspolaže informacijama o njegovim aktivnostima”, stoji u odgovoru FPZG-a. Slična pitanja bila su postavljena i rektoru Damiru Borasu. On je odlučio ostati nedostupan.

NACIONALOVI IZVORI UVJERENI su da su vjerojatno upravo ove nerazjašnjene okolnosti pod kojima je Plenković napustio Fakultet i otišao u Maribor bile razlog ne samo zašto Fakultet političkih znanosti nije bio formalni predlagatelj da mu se dodijeli počasno zvanje, već i zašto Fakultet političkih znanosti po tom pitanju nitko uopće nije kontaktirao te u konačnici zašto rektor Damir Boras u Povjerenstvo koje treba odlučiti o dodjeli tog zvanja nije stavio ni jednog profesora s FPZG-a. Naime, budući da se u obrazloženju prijedloga dodjele počasnog zvanja kao najveće zasluge navode one iz područja informatičkih znanosti i grafičkih djelatnosti, a da je Mario Plenković predavao i na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, u Povjerenstvo su imenovana dva profesora upravo s Grafičkog fakulteta, redoviti profesor Nikola Mravac i professor emeritus Stanislav Bolanča, a uz njih je član Povjerenstva još i profesor Marin Milković, rektor Sveučilišta Sjever.

Zaključno, ta inicijativa stavlja u središte pozornosti još jedan detalj i otvara pitanje je li Mario Plenković kršio neka akademska načela da bi pomagao vlastitom sinu na njegovu akademskom putu, a što su u seriji članaka na tu temu još 2017. propitivali portali srednja.hr i index.hr.

Cijeli slučaj oko Borasova prijedloga da Plenković postane professor emeritus prvi je javno značajnije osvijetlio portal srednja.hr koji je pisao i da su se tom rektorovu prijedlogu usprotivili Đurđica Čilić, profesorica s Filozofskog fakulteta, a da su reagirali i bivši rektor Aleksa Bjeliš te akademik Vlatko Silobrčić, nekadašnji čelnik saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

ISTI PORTAL S PORTALOM INDEX.HR u seriji članaka iz 2017. ukazivao je na neke primjere koje su prikazivali kao akademsko nepoštenje i Marija i Andreja Plenkovića. Ne ulazeći u opravdanost takvih tvrdnji, Nacionalovi izvori međutim tvrde da je točno da je Mario Plenković oduvijek na neki način promovirao sina, tvrdeći da je “mali genijalac i da će napraviti sjajnu karijeru”. No portal srednja.hr otkrio je da je budući premijer 1984. upisao tadašnji Obrazovni centar za jezike, ali da nije prolazio s peticom, već mu je prosjek bio vrlo dobar i varirao između 4,3 i 4,4 pa je zato morao pisati maturalni rad jer su pisanja mature bili oslobođeni samo odlikaši. Portal je, međutim, 2017. problematizirao činjenicu što je taj maturalni rad mladog Andreja Plenkovića pod nazivom “Sredstva masovne komunikacije” 1989. objavljen kao knjižica u izdanju “Poslovne zajednice grafičkih i srodnih organizacija udruženog rada Jugoslavije”, a u svojevrsnom predgovoru je navedeno: “Ova knjiga namijenjena je nosiocima funkcije informiranja u grafičkim radnim organizacijama udruženim u Poslovnu zajednicu Grafoimpex za stručno osposobljavanje, kao i svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća”.

U svjetlu nedavne inicijative da se Mariju Plenkoviću dodijeli status professora emeritusa, legitimno je pitanje je li on koristio svoje veze na Grafičkom fakultetu i s njim povezanim organizacijama da bi promovirao rad sina Andreja te kako to da je danas jedna od glavnih podloga za dodjelu počasnog zvanja professora emeritusa premijerovu ocu upravo promoviranje grafičko-komunikološke struke.

IAKO JE OTPOČETKA DODJELA počasnog zvanja bila prezentirana kao osobni prijedlog Damira Borasa, iz njemu bliskih izvora naknadno su se, nakon što su se pojavile kritike, počele plasirati tvrdnje da nije riječ o njegovu prijedlogu, već o prijedlogu jednog od triju fakulteta koje je Mario Plenković svojim radom zadužio. Lako je moguće da se Boras, shvativši da je svojim prijedlogom zapravo samo probudio duhove prošlosti te da će umjesto zahvale premijera Plenkovića biti proglašen glavnim krivcem što se to pitanje sada poteže po medijima, pokušao naknadno izvući iz cijele situacije. Da se njegova shvaćanja akademskih zasluga pojedinaca često nalaze u zoni politike, pokazala su dva nedavna slučaja: dodjela počasnog doktorata predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, i to u predizborno vrijeme, kao i prijedlog dodjele počasnog doktorata Milanu Bandiću. Formalno, u Bandićevu slučaju prijedlog je došao od Muzičke akademije, što je izazvalo još veće zgražanje i osudu javnosti te prosvjede, uz popratne pošalice na račun Bandićeva muziciranja. Boras je prijedlog dodjele počasnog doktorata Bandiću zdušno branio, kao i sada vlastiti prijedlog dodjele počasnog zvanja professora emeritusa premijerovu ocu. Upravo je njegov prijedlog ponovno otvorio temu obiteljske prošlosti Plenkovićevih.

O “komunističkom pedigreu” Andreja Plenkovića neformalno se često diskutiralo i unutar HDZ-a, ali djelomično i u medijima, prisutno u vrijeme kad se on kandidirao najprije za predsjednika HDZ-a, a potom i na parlamentarnim izborima kao kandidat za premijera. Tvrdolinijaši unutar HDZ-a i njima skloni marginalni desni mediji naročito su nastojali afirmirati tu temu pa su, što u nekim tekstovima, što neslužbeno žestoko ogovarali Plenkovića i zamjerali mu da dolazi iz obitelji koja je slijedila najtvrđu komunističku liniju. Ne samo da su Plenkovićevi protivnici isticali da je njegov otac, Mario Plenković, bio jedan od rukovodećih ljudi na nekadašnjoj televiziji i na Fakultetu političkih znanosti, već su u negativan kontekst pokušavali dovesti i činjenicu da mu je majka, Vjekoslava Raos Plenković, kao internist kardiolog bila jedna od istaknutijih liječnica u nekadašnjoj Vojnoj bolnici. Time su željeli implicirati da je u tadašnjoj Vojnoj bolnici koja je bila pod ingerencijom JNA mogao raditi samo provjereni kadar. Međutim, Mario Plenković istaknuo je prije nekoliko godina za mariborski list Večer kako je upravo njegova bivša supruga Vjekoslava Raos Plenković u vrijeme početka Domovinskog rata s još troje kolega preuzela bolnicu od JNA te je od tada to postala civilna bolnica.

FAKULTETSKO VIJEĆE FPZG-a protivi se tome da rektor samostalno predlaže dodjelu počasnog zvanja, a da institucije u kojima je predloženik bio zaposlen nemaju pravo o tome dati mišljenje

UPRAVO TU JE SITUACIJU U VRIJEME izborne kampanje za parlamentarne izbore 2016. pokušao iskoristiti tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović koji je na često citiranom sastanku s predstavnicima braniteljskih udruga koje su prosvjedovale ispred Ministarstva branitelja, Plenkovićevu majku neprimjereno nazvao “vojnom lekarkom”. Još u vrijeme dok je Milanović bio premijer, a Plenković kandidat za predsjednika HDZ-a, Milanović je jednom prilikom izjavio: “Plenkovića znam godinama. Prema onome što ja znam, on bi pripadao liberalnoj struji SDP-a. Što radi u HDZ-u, to ne znam”. Potom je jednom prilikom uoči parlamentarnih izbora Milanović za Plenkovića rekao da je “jeo iz zlatne žlice”, aludirajući time da je on bio pripadnik takozvane komunističke elite.

Milanović je na takav način svjesno i namjerno tada napadao Plenkovića jer je znao da takva reputacija Plenkoviću najviše šteti kod birača HDZ-a. U televizijskoj debati na Novoj TV, nakon što ga je Plenković prozvao zbog spominjanja majke “vojne lekarke”, Milanović mu je odgovorio: “Radi se ovdje o vjerodostojnosti, ne nje, nego vas”. U međuvremenu su i pitanja o majci “vojnoj lekarki” i ocu komunističkom dužnosniku davno zatvorena i gotovo zaboravljena. Otvorio ih je sada upravo Boras svojom inicijativom o dodjeli zvanja professora emeritusa premijerovu ocu.

DA JE MEDIJSKA KAMPANJA PROTIV Plenkovića po tom pitanju već počela, svjedoči i članak koji je ovih dana objavio desno orijentirani i u tim krugovima utjecajni portal narod.hr (među čijim je osnivačima predsjednica inicijative U ime obitelji Željka Markić), u kojem se vrlo temeljito propituje upravo komunistička prošlost Marija Plenkovića. Citirajući mnoge izvore te druge medije koji su ranije pisali o tome, u članku se propituje je li Plenković kao šef kabineta u Uredu generalnog direktora nekadašnje Televizije Zagreb, koji je na to mjesto došao nakon Hrvatskog proljeća, bio pripadnik najtvrđe partijske linije. Oni su u tom dijelu citirali tjednik Express koji je još ranije pisao da je Mario Plenković nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića kojeg je partija poslala na TV Zagreb da “sredi stanje”. Plenkovićev šef prije Puharića bio je Franko Winter, a Nacionalovi izvori ovako to opisuju:

“Tata je nakon Karađorđeva postao šef kabineta glavnog ravnatelja HRT-a, tada Zagrebačke televizije, Wintera, što znači da je bio čovjek od povjerenja partijskih struktura instaliranih nakon sloma Hrvatskog proljeća, na tom se mjestu zadržao nekoliko godina, bio je šef kabineta i Branku Puhariću koji je 1973. naslijedio Wintera”.

Jedan od nekadašnjih istaknutih novinara opisao je za Nacional okolnosti u kojima se u to vrijeme moglo napredovati:

“Nije čudo da Marija Plenkovića prikazuju kao pripadnika tvrde komunističke struje jer se on počeo dizati kroz partijsku elitu nakon Hrvatskog proljeća, što je moglo značiti da je pripadao onoj struji koja je gušila Hrvatsko proljeće poput Bilićeve, Baltićeve i struje Milke Planinc. Na Televiziji Zagreb vladala je posebno jaka kontrola oko toga što se tamo govori jer je ona slijedila čvrstu partijsku liniju. S druge strane, tih 70-ih godina partija je imala svoj krug intelektualca koji su držali tu čvrstu liniju na tobože intelektualniji način. Plenković je sigurno spadao u te propartijske intelektualce”. Sve to sugerira da je Borasova inicijativa već proizvela brojne nepredvidljive posljedice.