Kada se nabroje medalje koje je kanuist na divljim vodama, Slovenac Benjamin Savšek, osvojio na najvećim natjecanjima, onda je jasno zašto je on jedan od najboljih slovenskih, ali i svjetskih sportaša. On je u Tokiju postao olimpijski prvak, dok je prošle godine u Londonu drugi put postao svjetski prvak. K tome, četiri je puta bio europski prvak. Iako ima 36 godina, kada je većina kanuista već u mirovini, on ne namjerava stati. Trenutno se nalazi na pripremama u Al Ainu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima jer mora osigurati nastup na Olimpijskim igrama u Parizu ovog ljeta. Naime, pravila Međunarodne kanu federacije nalažu da na olimpijskim igrama može nastupiti jedan predstavnik po državi. A Slovenija ima još jednog vrhunskog kanuista, to je Luka Božič, a netko od njih dvojice morat će otpasti. O svemu tome razgovarali smo sa Savšekom ekskluzivno za Tempo.

TEMPO: Po čemu je Al Ain toliko značajan da ste odlučili siječanj i veljaču provesti na pripremama upravo u tom gradu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima?

Ovdje su uvjeti vrhunski. Godine 2011. napravljena je vrhunska staza i od tada ovdje dolazimo trenirati. Svake godine, tijekom zime, odlazimo na pripreme u toplije krajeve zbog boljih uvjeta. Ako želiš imati dobru formu u natjecateljskoj sezoni, moraš otići u toplije krajeve i trenirati na divljoj vodi. Postoji još nekoliko destinacija, jedna od njih je Australija gdje se također nalazi poznata staza koja je napravljena za Olimpijske igre 2000. godine u Sydneyju, gdje ne moraš izlaziti iz čamca i nositi opremu do početka staze, već te se odvuče u čamcu do početka staze. Time cijelo vrijeme maksimalno iskoristiš za trening. I u Al Ainu je odlična staza, smješten si u blizini tako da se ne moraš nigdje voziti. Svake godine ovdje tijekom zime dolaze najbolji svjetski kajakaši iz drugih država tako da se na treninzima možemo i natjecati jedni protiv drugih.

Benjamin Savšek osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju s tri sekunde prednosti nad drugoplasiranim što je bila rijetko viđena prednost. FOTO: AP Photo/Kirsty Wigglesworth/GuliverImages

TEMPO: Imate 36 godina, vaši konkurenti su daleko mlađi, Gestin ima 23, a Ceccon 27 godina. Olimpijski ste, svjetski i europski prvak, odakle volja za nastavak natjecanja ako su kanuisti u vašim godinama u mirovini?

Ima netko tko je stariji od mene, legendarni Slovak Michal Martikán, koji ima 44 godine. Istina, ja sam među najstarijima, ali za mene je to način života. Ovim se sportom bavim od osme godine, tada sam se upisao u Kajak kanu klub Tacen gdje imamo sjajnu stazu i gdje se svake godine održava jedno od najvažnijih natjecanja u Svjetskom kupu. Odrastao sam pored Save i zaljubio se u ovaj sport. Trebalo mi je puno vremena da dosegnem vrhunske rezultate, postao sam olimpijski prvak u Tokiju, to su bile moje treće Olimpijske igre. Nakon svih tih uspjeha još uvijek me vuče želja za novim uspjesima. Želim se pridružiti legendarnom Michalu Martikánu, želim osvojiti još medalja. U ovom sportu iskustvo puno znači, nije bitna samo sirova snaga, tako da ja idem na iskustvo, a mladi na snagu. Ujedno, uživam u ovom sportu, a sada imam i odličnu potporu u Sloveniji, i od države i od sponzora, tako da mi je sada puno lakše.

TEMPO: Prvi put ste nastupili na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i to kao velika nada ovog sporta, ali niste osvojili medalju i bili ste jako razočarani. Zašto ste mislili da ćete na prvim Olimpijskim igrama postići vrhunski rezultat?

Da, smatran sam talentom, na nekim natjecanjima bio sam nevjerojatno brz, ali sam znao dodirivati štapove u vožnji, što donosi kaznene sekunde. Na tim Olimpijskim igrama u Londonu bio sam drugi u kvalifikacijama, zatim sam u polufinalu ponovo osvojio drugo mjesto te sam pred finalnu utrku mislio da se samo trebam spustiti niz rijeku još jednom i medalja je moja. Bio sam mlad i naivan i kada sam došao na početak staze ispred mene su nastupale dvije legende, a to su Michal Martikán i Tony Estanguet. Tribine su zbog njih poludjele, a ja sam se našao pod ogromnim pritiskom. Uspaničio sam se. Ipak su to Olimpijske igre, san svakog sportaša, ali tamo sam shvatio da ti treba i iskustva da bi osvojio medalju.

‘Nakon svih tih uspjeha još uvijek me vuče želja za novim uspjesima. Želim se pridružiti legendarnom Michalu Martikánu, želim osvojiti još medalja’

TEMPO: Tada je zlatnu medalju osvojio Tony Estanguet koji je danas predsjednik organizacijskog odbora Olimpijskih igara u Parizu. Jeste li ostali u kontaktu ili je između vas ipak prevelika razlika u godinama?

Poznajem se s Tonyjem onako kao što se poznajem i sa svim drugim sportašima, ali nismo ostali u kontaktu. Ja sam dosta mlađi od njega i on mi je, pored Martikána, bio idol. No kada sam osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju, uručio mi ju je Tony Estanguet. Bila mi je velika čast primiti zlatnu medalju od takve legende.

TEMPO: Vjerojatno vam je tada rekao „Vidimo se u Parizu“. No svaka zemlja ima pravo na jednog natjecatelja, pa će iz Slovenije nastupiti ili Luka Božič ili vi.

Da, ja se nadam da ću nastupati u Parizu. Naime, kako iz svake zemlje samo jedan kanuist može nastupiti na Olimpijskim igrama, tako se sada Luka Božič i ja natječemo za to mjesto. Takvo je pravilo Međunarodne kanu federacije jer nema dovoljno mjesta za sve. Na startu Olimpijskih igara pojavit će se 18 kanuista. A na svjetskom prvenstvu se pojavi oko 70 kanuista. Žalosno je što se nas dvojica, prvi i drugi kanuist na svjetskoj rang listi, moramo boriti za to jedno mjesto, a obojica smo to zaslužili.

TEMPO: Luka Božič osvojio je prošle godine Svjetski kup, a na kraju godine na svjetskoj rang listi vas ste dvojica, kao što ste rekli, bili na prva dva mjesta. Kako je došlo do toga da ste vas dvojica pretvorili Sloveniju u svjetsku silu što se tiče kanua na divljim vodama, u sportu koji nije jeftin?

Da, to svakako nije jeftin sport. Kad si mlad potrebna ti je velika potpora, a na početku potporu ponajviše dobivaš od roditelja. Kada pokažeš da si talentiran i ostvariš neke dobre rezultate, možeš dobiti i nekog sponzora. A nakon toga te i država počne jače podupirati. Mene su, recimo, 2012. godine, kada sam bio kandidat za Olimpijske igre, zaposlili u sportsku jedinicu policije. Ta potpora značila je financijsku sigurnost te sam se u potpunosti mogao posvetiti sportu. Naravno da su mi na tom putu pomogli i sponzori koje nije bilo lako dobiti jer naš sport nije toliko popularan. Ipak, borimo se.

Jože Vidmar dugogodišnji je trener Benjamina Savšeka koji ga je i doveo do svjetskog vrha i brojnih medalja. FOTO: AP Photo/Kirsty Wigglesworth/GuliverImages

TEMPO: Kanu na divljim vodama je specifičan po tome što ste sami na stazi te se natječete sami protiv sebe. U tim okolnostima, u utrci koja traje manje od dvije minute, važna je mentalna snaga. Na koji način jačate mentalno?

Imamo sportske psihologe. To je redovan proces u kojem sam ja, kao mlad sportaš, počeo raditi sa psiholozima. Psiholozi te nauče kako sam prije starta možeš smanjiti napetost, nervozu i stres. Nauče te autogenim treninzima te i na tom području moramo puno trenirati. Tu je i vizualizacija, dan prije natjecanja prođeš prugu kako bi je zapamtio i kada se pojaviš na njoj, automatski prolaziš kroz nju. Autogeni trening ne odrađuješ samo pred natjecanje, već kontinuirano kroz život. Vrlo često, prije spavanja, ja odradim autogeni trening i trening autosugestije. Prije nastupa stavim slušalice na uši i slušam glazbu, to me najviše napali i fokusira. Tada samo razmišljam o svom nastupu te na taj način dobijem samopouzdanja i sigurnosti.

TEMPO: Kakvu glazbu u tim trenucima najčešće slušate?

Najviše slušam rock i hard rock, AC/DC i Dire Straits me dignu. Ponajviše glazbu iz osamdesetih godina, tada se snimala prava glazba.

TEMPO: S druge strane, morate biti tjelesno snažni, a vi se bavite biciklizmom, skijanjem, čak i borilačkim sportovima. Kako ste birali sportove koji vas jačaju?

Mi kanuisti treniramo druge sportove kako bismo ojačali svoje tijelo i dobili na kondiciji. Kondicija se dobiva skijaškim trčanjem, fitnessom, trčanjem u prirodi i brdskim biciklizmom. U jednom trenutku upoznao sam Tomaža Barada, vrhunskog taekwando i kickboxing borca iz Maribora. Počeo sam dolaziti kod njega na treninge te sam tada vidio što je pravi kondicijski trening koji mi koristi u mom sportu, tjelesno i psihički. Elementi iz svih tih sportova koristim u svom sportu kako bih dobio na kondiciji i na boljoj koordinaciji. A kada imaš snažno tijelo, onda dobivaš na samopouzdanju.

‘Upoznao sam Tomaža Barada, vrhunskog borca u taekwondou i kickboxingu. Tada sam vidio kondicijski trening koji mi koristi u mom sportu’

TEMPO: Zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. osvojili ste tako što ste u finalnoj utrci imali tri sekunde prednosti nad drugoplasiranim. Ako bismo taj rezultat preslikali na nogomet, to bi bilo kao da u finalu svjetskog prvenstva netko pobijedi 4:0. Je li to bila vaša utrka života?

Da, i ja bih rekao da je to bila moja utrka života. Kada sam ušao u cilj, bio sam jako zadovoljan načinom na koji sam odradio vožnju. Mogao sam samo poželjeti takvu vožnju i to u finalu Olimpijskih igara. A kada se na semaforu pokazalo kolika je moja prednost, nastupilo je ludilo. Znao sam da osvajam medalju, ali sam morao pričekati još četiri natjecatelja koji su nastupali nakon mene. I sada, kada se sjetim te utrke, ne bih ništa mijenjao.

TEMPO: Svjetski prvak postali ste 2017. godine, prije toga ste dva puta osvajali srebrnu medalju. Tada ste rekli da ste postali svjetski prvak jer ste uspjeli pobijediti sebe i svoj strah. Odakle strah?

Radi se o unutarnjim strahovima. To su strahovi kada se pitaš hoćeš li uspjeti ili nećeš. Ti se strahovi moraju prevladati kako biste sebi dokazali da možete ostvariti uspjeh. Bitno je da se ne baviš s konkurencijom jer kada se baviš konkurencijom, onda nisi 100 posto usredotočen na samog sebe. Ako si 100 posto usredotočen na sebe, onda možeš dati svoj maksimum. A to je najbitnije. Kod mene je do toga došlo prirodnim putem, uz iskustvo nastupa na najvećim natjecanjima. Puno sam toga naučio iz poraza, iz natjecanja u kojima sam imao odlične rezultate u kvalifikacijama i polufinalima, a onda bih u finalu pogriješio. Tada sam shvatio da je najbitnije u finalu dati svoj maksimum.

TEMPO: Nakon zlata na Olimpijskim igrama, država vas je nagradila bogatom financijskom nagradom. Slovenija svoje osvajače medalja nagrađuje višim iznosima nego Hrvatska. Koliko ste vi time zadovoljni?

Jako sam zadovoljan jer u našem kanuističkom sportu nemamo takvih nagrada. A kada ti država dodijeli nagradu od 55 tisuća eura za zlato na Olimpijskim igrama, onda to puno znači. Iznimno sam zahvalan na toj nagradi jer to znači da se sav moj trud isplatio. Moji troškovi nisu mali, pogotovo pripreme u inozemstvu bez kojih ne možeš biti dobar kanuist. A moram zahvaliti i sponzorima koji me podupiru već više od 10 godina. Nemaju svi takvu potporu u našem sportu.

‘Nakon treninga slijedi druženje s Marinićem i roštilj kako bismo se kvalitetno regenerirali za sljedeći trening. Ipak smo si mi iz bivše Juge bliski’. FOTO: AP Photo/Kirsty Wigglesworth/GuliverImages

TEMPO: Prošle godine, nakon što ste drugi put postali svjetski prvak, uvršteni ste među 43 kandidata za najboljeg sportaša na svijetu 2023. po izboru Udruženja svjetskih sportskih novinara. Koliko je to važno u Sloveniji gdje su svi ludi za Lukom Dončićem?

Time sam bio iznimno iznenađen, ali i ponosan. Tada sam shvatio koliko je važno to što sam ostvario u svojoj karijeri. Bez obzira na sve, ta kandidatura je za Sloveniju puno značila, kao i osvajanje olimpijske medalje. Slovenija je u Tokiju osvojila pet medalja i svi smo ponosni zbog toga.

TEMPO: Često trenirate s hrvatskim kanuistom Matijom Marinićem koji će također nastupiti na Olimpijskim igrama u Parizu. Na koji način možete pomoći Mariniću da postane još bolji kanuist?

Marinić je već sada odličan kanuist, k tome je super čovjek i moj odličan kolega. Neprestano se družimo, stalno smo u kontaktu, zajedno treniramo, a tako će i sada biti u Al Ainu gdje Marinić dolazi s trenerom Stjepanom Perestegijem. Ja se veselim našim zajedničkim treninzima. Eto, on se već kvalificirao na Olimpijske igre u Parizu, a ja se tek trebam kvalificirati. Bio bih sretan da zajedno idemo u Pariz.

TEMPO: Marinić je u intervjuu za naš list rekao da zajedno odete na roštilj, jedete i pijete.

I toga ima. Nakon dobrog treninga slijedi druženje i roštilj kako bismo se kvalitetno regenerirali za sljedeći trening. Naša druženja su super, ipak smo mi iz bivše Jugoslavije bliski.