Njegovo najpoznatije djelo ‘Sto godina samoće’ prodano je u više od 50 milijuna primjeraka. U njemu je opisan život izoliranog južnoameričkog sela gdje su neobični događaji predstavljeni kao sasvim obični.

“Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano Buendija sjetit će se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Makondo je onda bilo selo sa dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali rijeke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka prethistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se spomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine u ožujku  jedna obitelj  odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i, uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume. Prvo su donijeli magnet. Jedan krupan Ciganin, kudrave brade i vrapčijih ruku, koji se predstavio kao Melkijades, priredio je javnu mađioničarsku predstavu, nazivajući je osmim čudom
mudrih alkemičara iz Makedonije.”