Kada je 2000. godine bivši turski predsjednik Sulejman Demirel na velikoj svečanosti otvarao veliku branu Bircik u blizini sirijske granice, nije mogao ni slutiti da će petnaest godina kasnije prostor na obalama rijeke Eufrat ispod te brane biti mjesto na kojem će živjeti oko 15 tisuća sirijskih izbjeglica. U blizini turskog grada Nizipa, 35 kilometara sjeverno od tursko-sirijske granice, 2011. turske vlasti otvorile su dva prihvatna centra za sirijske izbjeglice, Nizip 1 i Nizip 2, koji su samo dva od ukupno 25 centara otvorenih u Turskoj protekle četiri godine. U tim prihvatnim centrima, koji su uglavnom kontejnerska i šatorska naselja, smješteno je nešto više od 250 tisuća sirijskih izbjeglica, što je samo mali dio od ukupno dva milijuna ljudi, koliko ih se trenutno nalazi u Turskoj.

I dok neke članice Europske unije posljednjih dana podižu žičane ograde i prema izbjeglicama se ponašaju kao prema teroristima, Turska je na ovom primjeru pokazala kako se prema ljudima koji bježe iz ratom razorene Sirije može postupati humano i s dostojanstvom. “Oni su naši gosti, a s gostima dijelimo kruh i naš dom te se prema njima ponašamo humano”, govori za Nacional zamjenik guvernera grada Gaziantepa Halil Uyumaz, s kojim smo prošloga tjedna razgovarali u ovom dvomilijunskom gradu na jugu Turske. Gaziantep je zbog blizine sirijske granice prvi bio na udaru sirijskih izbjeglica i trenutno u njemu živi oko 350 tisuća Sirijaca koji u ovom gradu pokušavaju naći posao i integrirati se u tursku zajednicu. Po turskom zakonu oni ne trebaju zatražiti azil u zemlji jer ih država tretira kao goste. Halil Uyumaz s velikim poštovanjem govori o tim ljudima i uvjerava nas da Gaziantep od njihova dolaska ni po čemu nije nesigurniji grad jer, kako tvrdi, stopa kriminala uopće nije narasla, iako je u kratkom vremenu u grad stiglo 350 tisuća novih stanovnika. “Stopa kriminala među našim gostima čak je i nešto niža nego što je uobičajeno, a prema onima koji zakon ipak prekrše odnosimo se kao i prema svim ostalim turskim državljanima”, priča nam zamjenik guvernera Gaziantepa, a njegovi zaključci gotovo su identični onima većine turskih dužnosnika s kojima smo razgovarali tijekom petodnevnog boravka ekipe Nacionala u Ankari, Gaziantepu i Istanbulu. Gotovo svi turski dužnosnici uvjeravali su nas da su sirijske izbjeglice u Turskoj gosti, a ne izbjeglice i da turska vlada čini sve što je u njenoj moći da tim ljudima omogući što normalniji život.

Da to doista nije samo politička propaganda turskih vlasti, pokazuje i izbjeglički kamp Nizip 2. U tom kontejnerskom naselju trenutno živi oko pet tisuća ljudi koji na raspolaganju imaju gotovo sve što je potrebno za normalan život. Stanovnici tog naselja uglavnom potvrđuju službene izjave turskih dužnosnika o odnosu prema sirijskim izbjeglicama. U nekoliko sati koliko smo proveli u kampu Nizip 2, mogli smo se uvjeriti da život u njemu funkcionira kao u bilo kojem drugom malom gradu. Tijekom dana djeca su u školi, a odrasli muškarci odlaze izvan kampa i pokušavaju pronaći posao u obližnjem gradu Nizipu ili u Gaziantepu. Oni sretnici koji su uspjeli naći posao uglavnom se u kamp vraćaju za vikend, dok tijekom tjedna stanuju u gradovima. Upravitelj Ibrahim Halidemir otkriva da je cijeli kamp podignut za samo tri mjeseca i da do sada u njemu nije bilo većih incidenata.

Za školovanje djece turske vlasti otvorile su vrtić, osnovnu i srednju školu, a trenutno ih pohađa oko 2000 djece. Nastava se održava na arapskom jeziku i po sirijskom školskom programu. Djeca su u višim razredima podijeljena na muške i ženske razrede, dok su vrtićke skupine zajedničke. Ono što se odmah po dolasku u kamp može primijetiti je nevjerojatan optimizam koji vlada među najmlađim stanovnicima u Nizipu 2. Većina djece pobjegla je s roditeljima iz ratnog vihora, ali veliki dio njih još uvijek vjeruje da će se jednog dana vratiti svojim domovima i da će se opet igrati u svojim kućama u Alepu, Homsu i drugim sirijskim gradovima. Do tada pokušavaju iskoristiti boravak u kampu družeći se sa svojim vršnjacima koje do jučer nisu poznavali, a koji su im odjednom postali najbolji prijatelji i novi školski kolege. Upravitelj Halidemir tvrdi da djeca imaju na raspolaganju najbolje moguće uvjete za normalno školovanje i da uz nastavu na sirijskom jeziku mogu učiti i engleski i turski jezik. Uz to, na raspolaganju im je i igraonica, računalna radionica i prostorija za likovni odgoj.

Za razliku od njihove djece, odrasli žitelji kontejnerskog naselja u Nizipu nisu toliko optimistični dok smo razgovarali o povratku u Siriju. Svi oni naglašavaju da će se vratiti u zemlju čim se prekinu sukobi, ali isto tako su svjesni da se to neće tako brzo dogoditi. Većina onih s kojima smo razgovarali ističu kako se ne namjeravaju vratiti u Siriju dok je na vlasti Bašar al-Assad, a razloga za povratak još je manje otkako su se u sukob uključile i ruske zračne snage. Mustafa iz Homsa učitelj je engleskog jezika u školi u naselju Nizip 2, a taj je posao radio i u tom gradu prije nego što je izbjegao. U Nizipu je već tri godine i objašnjava kako je oduševljen načinom kako Turska pomaže Sirijcima i njihovoj djeci.

“Najvažnije je da se ovdje ne osjećamo kao stranci i da djeca mogu normalno nastaviti školovanje koje im je prekinuto zbog rata”, priča Mustafa koji je u ratu u Siriji izgubio brata. Upitali smo ga zašto nije ostao u Siriji i borio se, a odgovorio je da je to bilo nemoguće jer se nije imao čime boriti protiv Assadova režima. “Assadove snage napadaju teškim naoružanjem, tenkovima, avionima i raketama, a protiv toga se ne možete boriti puškama i ručnim bombama. Sirijskoj oporbi nedostaje teškog naoružanja i zato većina muškaraca bježi iz zemlje jer se jednostavno nemaju čime boriti”, objasnio je situaciju u Siriji Mustafa. U kampu u Nizipu uglavnom žive siromašne obitelji, a one malo bogatije same financiraju smještaj u jednom od turskih gradova ili su uspjele pronaći put do Europske unije. U kampu je i mnogo majki s djecom čiji su muževi otišli na Zapad i sada šalju novac obiteljima. One u kampu imaju i trgovinu u kojoj po nešto jeftinijim cijenama mogu kupiti osnovne namirnice. Turska vlada svakom članu kućanstva osigurala je pomoć od 85 turskih lira mjesečno, što iznosi oko 200 kuna, koje se može potrošiti u dućanu. Stanovnici kampa tvrde da taj novac nije dovoljan za cijeli mjesec, ali su zahvalni turskoj vladi što im je pružila bilo kakvu pomoć kako bi im olakšala boravak u kampu. Na putu do dućana, šef kampa vodi nas u prostoriju u kojoj žene podučavaju šivanju na modernim šivaćim strojevima. Tu smo zatekli 60-godišnju Mariam iz Alepa koja nam je ispričala svoju potresnu priču o bijegu iz ratnog vihora, u kojem je izgubila četvero djece. Sa suzama u očima priča nam o ratnim strahotama u Alepu, ali i naglašava kako jedva čeka dan kada će se vratiti u svoju domovinu. “Zahvalna sam Turcima na svemu što su učinili za nas, ali sanjam dan kada ću se vratiti u mirnu Siriju”, kaže Mariam koja je jedna od gotovo 2,5 milijuna osoba koje su se posljednje četiri godine sklonile u Tursku, bježeći od ratova u svojim zemljama.

Turske vlasti tvrde da su za njihov prihvat već utrošile gotovo osam milijardi eura, a od međunarodne zajednice primile tek nešto više od 400 milijuna dolara pomoći. Turski predsjednik Tayyip Erdogan prošlog petka je rekao da je Europska unija prekasno shvatila važnost Turske u zaustavljanju vala izbjeglica iz Sirije. Optužio je Europu da se “probudila” tek nakon objave fotografija trogodišnjeg Aylana Kurdija, koji se prošlog mjeseca utopio u turskome Bodrumu, nastojeći sa članovima obitelji stići do Europe. “Tek nakon što je more izbacilo Aylanovo tijelo počeli su se preispitivati. A mi vapimo odavno”, istaknuo je Erdogan. Čini se kako su tursku ulogu u toj velikoj krizi napokon prepoznale i države Europske unije koje su obećale tri milijarde eura pomoći za skrb o izbjeglicama. Dok ta pomoć ne stigne, neke države Europske unije od Turske bi mogle naučiti kako se humano i s poštovanjem može odnositi prema ljudima koji bježe iz ratom razorene Sirije.