Nakon trećeg susreta mješovite Komisije o Stepincu, održanog prošlog tjedna u Novome Sadu, Nacional je ekskluzivno saznao informaciju koja u potpunosti mijenja dosadašnji tijek njena rada: Sveta Stolica konačno otvara tajnu arhivu pape Pija XII. I to će tek prodrmati propagandnu mašineriju Katoličke crkve “među Hrvatima”.

Od velike važnosti bilo je to kako će Komisija krenuti u najkompliciraniji dio procesa, u razgovor o ratnome Stepincu, što se dogodilo na susretu održanom u Vladićanskome dvoru Bačke eparhije u Novome Sadu, 13. i 14. veljače. U ime Svete Stolice, sastanku na temu “Odnos nadbiskupa Stepinca prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i teroru od 1941. do 1945. godine” predsjedao je predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti o. Bernard Ardura (moderator Komisije) koji je, što je informacija koju ekskluzivno donosi samo Nacional, zajamčio srpskim članovima da će uskoro dobiti pristup onim dijelovima arhive Svete Stolice (pape Pija XII., kardinala Tisseranda i drugih), a čak i onim nepoznatima koji su važni za tu temu.

Kao predstavnici HBK-a sudjelovali su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić, biskup požeški mons. Antun Škvorčević te Jure Krišto i Mario Jareb, znanstveni savjetnici s Hrvatskog instituta za povijest. Kao predstavnici SPC-a sudjelovali su mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, episkop bački Irinej Bulović, episkop slavonski i pakrački Jovan Ćulibrk, veleposlanik i stalni predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u Darko Tanasković i za ovu priliku pozvani stručnjaci Ljubodrag Dimić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i Milan Koljanin, viši znanstveni suradnik na Institutu za suvremenu povijest u Beogradu.

Atmosfera na skupu bila je akademska i vrlo ozbiljna, a predstavljeni tekstovi veoma stručni. Glavni govornici, Krišto i Jareb s hrvatske te Dimić i Koljanin sa srpske strane, iznijeli su dugačke referate i svaki je govorio gotovo dva sata. Jedini slab, odnosno “manje ozbiljan” trenutak susreta bio je pokušaj katoličke strane da se predloži apologetski i neintelektualni tekst židovske povjesničarke Esther Gitman, Sarajke s američkom adresom (koja se već neslavno proslavila prilikog gostovanja na jednoj konferenciji u jeruzalemskom Jad Vašemu) jer je srpska strana ocijenila da ona kao povjesničarka nije osoba velikog kalibra niti je to njena doktorska dizertacija (o Stepinčevoj ulozi u spašavanju nekih Židova u NDH, pa tako i nje same). Zanimljivo, hrvatska strana nije se bunila na primjedbe srpske strane o Esther Gitman. Sve drugo bilo je na odgovarajućoj razini jer su se očito katolički članovi Komisije prepali i sabrali nakon što im je na drugom susretu u Zagrebu (17. i 18. studenog 2016.) održana lekcija o Stepinčevu odgoju kadrova tridesetih godina (iz redova Katoličke akcije) za ustaški pokret i njihovu vlast.

Čevrti susret održat će se u Požegi 21. i 22. travnja 2017., na temu “Odnos nadbiskupa Stepinca prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi od 1941. do 1945. godine”. O ratnom Stepincu nakon toga još će se razgovarati i u Podgorici, nakon čega se Komisija opet vraća u Rim, u kojem će se raspravljati o poslijeratnom Stepincu. Neosporno je to da je nadbiskup Stepinac imao vrlo naglašen moralni autoritet i da je to bio jedan od razloga što mu je Ante Pavelić uoči povlačenja iz zemlje ponudio da od njega preuzme prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. To govori i o položaju koji je Stepinac imao kao prvi čovjek hijerarhije Katoličke crkve u NDH i njenom položaju u državi koja se smatrala katoličkom. Drugim riječima, Crkva i njeni prvosvećenici bili su jedan od autoriteta na koje se vlast oslanjala i koji su u njoj imali svoje mjesto.

“Osnovni razlog za podršku hijerarhije i organizacije RKC-a i samog hrvatskog nadbiskupa Stepinca novouspostavljenoj velikoj hrvatskoj državi, bilo je uništenje temeljnog načela liberalne jugoslavenske države, slobode vjeroispovesti za ‘šizmatičku’ Srpsku pravoslavnu crkvu i podrška države pastoralnoj misiji crkve, odnosno konverziji njenih pripadnika na rimokatoličku vjeru”, piše Koljanin u svom radu.

Do punog izražaja došla je simbioza hrvatskog ekstremnog nacionalizma i nastojanja Crkve da po svaku cijenu proširi svoju organizaciju i uveća svoje stado stotinama tisuća novih vjernika. Takav odnos Crkve i države jasno je definiran već prilikom prvog posjeta nadbiskupa Stepinca Paveliću odmah po njegovu dolasku u Zagreb 16. travnja 1941., o čemu je ostala bilješka u nadbiskupovu dnevniku. Pavelić je odgovorio “da želi u svemu ići na ruku Katoličkoj crkvi“, rekao je da će istrijebiti starokatoličku sektu koja nije drugo nego društvo za rastavu žena i da neće biti tolerantan prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi jer to njemu nije crkva, nego politička organizacija. Iz svega je nadbiskup dobio dojam da je poglavnik iskreni katolik i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju, iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoća.

Stepinac je Hrvatima i “njihovoj Crkvi” (s obzirom na to da nacionalisti govore o “Stepinčevoj crkvi”) nacionalni svetac koji služi za mobilizaciju, ali i za pripovijedanje jedne ljepše verzije neslavnog dijela povijesti nekih Hrvata koji su prigrlili nacizam. A rad Komisije ipak pokazuje da je Stepinac instrumentaliziran za nacionalnu religiju, s ciljem da neki Hrvati uljepšaju nedostojnu prošlost u kojoj su ustaše zakrvavile ruke, pa i uz blagoslov nekih crkvenih prvaka.

Treba pojasniti i neke dezinformacije koje su se pojavile u tiskovinama u Beogradu. Gotovo je nevjerojatno da u Srbiji ne postoji novinar koji bi kvalitetno pratito rad Komisije pa se uz nekvalitetan rad tamošnjih novinara serviraju nebuloze. Tako se, na primjer, kaže da će, nakon završetka rada mješovite Komisije, svoje mišljenje dati posebna komisija kardinala u Vatikanu, a nakon toga će odluku donijeti Papa. Srpski tisak optužio je srpsku delegaciju jer “zbunjuje činjenica da nije pripremila bolju obranu svojih teza”, što, naravno, nije točno.

Potpuno krivo se također interpretiraju izjave u listu Danas hrvatskog povjesničara Hrvoja Klasića, kojem se u usta stavlja “da je Vatikan već odlučio kardinala Alojzija Stepinca proglasiti svetim”, što Klasić, kako je pojasnio za Nacional, nije rekao, i da “zaključci mješovite pravoslavno-katoličke komisije u tome neće igrati nikakvu ulogu” – što također nije rekao. Srpski mediji potpuno krivo tumače prilike u Vatikanu pa se tako navodi da će Komisija koja je osnovana na inicijativu pape Franje, donijeti neke zaključke “prije nego što vatikanska komisija za kanonizaciju objavi svoju odluku”. Jer onaj tko je iole upućen, zna da je Kongregacija za kauze svetih već završila postupak (sredinom 2014., nakon što je priznala čudesno izlječenje po zagovoru blaženog Alojzija Stepinca) te da samo predstoji da Papa donese formalnu odluku (ili ne) da se Stepinca uvrsti u kalendar svetaca i da odredi (ili ne) datum kanonizacije.

Zanimljivo je to da srbijanski mediji ne govore o tome da je srpskoj strani odobren ulazak u vatikanske arhive. A to je fundamentalno važna informacija jer će se konačno saznati, iz prve ruke, što je sve Alojzije Stepinac činio da Sveta Stolica prizna NDH, čak i u drugoj polovici 1943. kada je dobrano bio svjestan da su ustaše prepolovili broj Srba i desetkovali Židove na teritoriju NDH.

Koliko god se dužnosnici Katoličke crkve u Hrvatskoj trudili širiti propagandu koja govori da je tijekom NDH blistala ljubav prema pravoslavnima, dio izvještaja Informativne katoličke agencije (IKA) iz Zagreba koji se tiče razgovora Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije (HBK) pokazuje podsvjesni refleks nepoštovanja drugog: vladika zapadnoslavonskoi pakrački Jovan Ćulibrk pretvoren je u “episkopa Ivana”. To je znak neprofesionalizma te medijske institucije HBK i pokazatelj prezira prema suprotnoj strani.

O preziru govore riječi sisačkog biskupa Vlade Košića koji je u petak 10., veljače, kada su se širem Hrvatske i BiH slavile mise na 57. godišnjici smrti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca te puštale salve kanonada nacionalističke ekstaze i nipodaštavanja Srba, u župi Budaševo (prigradskome naselju Siska, u kojem je 1998. izgrađena prva crkva posvećena kardinalu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj) rekao baš ovako: “No mi se pitamo zašto ne uključe u to traženje oproštenja i pomirenja upravo nepravedne optužbe i nastavljanje laži koje su desetljećima širili komunistički vlastodršci, a sada ih preuzeli vodeći ljudi SPC-a u odnosu na našeg svetog Blaženika? Veoma smo otvoreni za opraštanje i pomirenje prema onima koji se pokaju zbog sijanja neistina o našem blaženiku, ako dakako to oni prihvaćaju”.

Košić je samo jedan u nizu onih koji su držali lekcije Srbima i SPC-u pa je tako nastavio i u nedjelju, 12. veljače, u župi Kutinska Slatina, kazavši: “Nažalost, te komunističke laži produciraju se do dana današnjeg. Zato i ova mješovita komisija Katoličke i Srpske pravoslavne crkve koja ima ovih dana nastavak svog rada, a gdje se trebaju staviti na stol argumenti, a ne laži. Posebno nas boli što sestrinska Pravoslavna crkva nastavlja s lažima koje je komunistički sustav izmislio i koje oni i dalje ponavljaju, a nisu utemeljene u nikakvim argumentima nego na mitovima i pričama”.

Biskup Košić i mnogi drugi koriste situaciju u kojoj ne postoji objektivna slika o ponašanju Stepinca u Drugome svjetskome ratu. A ona, između ostalog, ne postoji ne samo zbog obostrana optuživanja, već i zbog namjere Katoličke crkve u Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i branitelj tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost navodno ugrožava i ne priznaje.

Srbe se, manje-više, ali iz godine u godinu, tereti da kriminaliziraju sam pojam hrvatske države. Stepinac je suđen, kažu katolici propagandisti, prvenstveno zato što je na kraju rata opet rekao (a onda ponovio na komunističkom suđenju) da Hrvati zaslužuju imati svoju državu. Prozivanja Srba da su po definiciji protivnici hrvatske državnosti nekorektan je udarac ispod pojasa ekumenizmu, odnosno dokaz da hrvatski katolici ne vjeruju Srbima pravoslavnima, odnosno dokaz da je Vatikan u pravu kada zaustavlja Stepinčevu kanonizaciju jer su odnosi zatrovani i jer bi brza kanonizacija egzaltirala već ionako nabrijane hrvatske katoličke hipernacionaliste, a pravoslavne na dugo vremena onemogućile u procesima normalizacije odnosa s Hrvatima.

Patrijarh Irinej u prvom pismu napisao je papi Franji: “Stepinčeva kanonizacija bi, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost”. Dakle, nije samo u pitanju sporni Stepinac, nego i to što je Vatikanu i pravoslavnima bitan proces “zalječenja râna između kršćanskog Istoka i Zapada i u vremenu kada se otvaramo jedni prema drugima” (patrijah Irinej papi Franji, Broj 1684 od 30. travnja 2014. godine).

Dat ću još jedan primjer. Pozvao je Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu, srpske povjesničare Radmilu Radić i Milana Koljanina da govore na skupu “Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća” koji je održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, 24. studenog 2015. Oni su ocijenili da povijesna ocjena Stepinca ne može biti pozitivna, a Tanjić je novinarima, ne dozvoljavajući da Radić i Koljanin to čuju i da se onda i odmah očituju, dakle manipulirajući skupom, rekao sljedeće: “Ono što vidim kao problem jest to da je kolegama srpskim povjesničarima bilo koja ideja okvira hrvatske državnosti sama po sebi problematična i onda se logikom današnjega vremena čitaju događanja prije 50-60 godina bez ikakva razumijevanja konteksta” (Jutarnji list, 26. studenog 2015.).

Komentar koji je on dao o predavanju Radmile Radić i Koljanina je nekorektan: istraživanje vremena NDH i uloge nadbiskupa Stepinca koja ne može za sada i prema dostupnim dokumentima biti ocijenjena kao povijesno pozitivna, doživljava se, odnosno prikazuje kao osporavanje bilo kakve hrvatske državnosti i primjena današnjih mjerila na događaje iz ranijeg vremena. To, naravno, nije slučaj i događaji i uloga Stepinca promatraju se u tadašnjim povijesnim okolnostima, odnosno u okviru stvarnosti “novog europskog poretka” i politike NDH (i Rimokatoličke crkve) koja je imala mjesto u tom poretku.

Iza tog Tanjićeva stava krije se stara namjera Katoličke crkve u Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i braniteljica tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost navodno ugrožava i ne priznaje. Idealni neprijatelj su, naravno, Srbi. Pitanje kanonizacije kardinala Stepinca pokazalo se kao novi povod za oživljavanje takvih stavova, a ne kao povod za sagledavanje svih relevantnih činjenica i za istinski akademski dijalog.

Histerija koja se razvija prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili prema Stepincu – kada su akteri srbijanski ministri Ivica Dačić ili Aleksandar Vulin – sasvim sigurno nije pametna strategija, ali dokazuje da je Sveta Stolica na vrlo dobrome putu. Podizanje tenzija Dačića i Vulina ili predsjednika Tomislava Nikolića uopće ne pomažu u stvaranju klime dijaloga i međusobnog poštovanja. Oni ruše iskrene namjere srpskih vladika i patrijarha. Zato se ne treba umoriti ponavljajući kako je vrijeme da političari zašute kako bi progovorili dokumenti.