“Rekao bih da je gluma na neki način lijek humanosti. Zato je upravo taj susret s publikom za mene najodlučniji. Kada radim na ulozi, cijeli moj život, u totalnoj sam neizvjesnosti do kraja i onda, u tom prvom susretu s publikom, nešto se dogodi (ili se ne dogodi) i to čudesno prelijevanje emocija na jedan unutarnji način – teško je objasniti. Nekad me sretnu neki ljudi – možda je to samo izraz kurtoazije – pa mi kažu da sam im donio neku veliku radost ili sreću. Bez publike mi glumci uopće ne bismo mogli biti. Konačno i ja sam dio neke publike: u životu ja sam promatrač.

Zanat glumca jest hirovita i nepredvidljiva stvar i ovisi o puno okolnosti. Da se ja, na primjer, nisam našao te 1953. godine u društvu s mladim ljudima, mojim kolegama iz iste generacije, da tu nije bio Branko Gavella pa, na primjer, sjajni redatelj Mladen Škiljan, tko zna kako bi moj put tekao. Taj čovjek je inače potpuno zaboravljen, ali on je otkrio mnoge stvari; otkrio je originalnog “Dunda Maroja” (do tada smo imali samo preradbu Marka Foteza), on je prvi donio Becketta, otkrio je koreodramu i sasvim neke apstraktne inscenacije, kao u “Scapinovim spletkama” i velika je nepravda što danas nitko o Mladenu Škiljanu ne govori. Zahvaljujući toj grupi oko Gavelle i uz moju generaciju ja sam imao priliku da vrlo temeljito radim i da dobijem neke uloge koje su mi u ono vrijeme odgovarale…”

Bile su to riječi proslavljenog glumca Pere Kvrgića koji je umro 23. prosinca 2020. godine u svojoj 94. godini života.