Iako je Ministarstvo kulture i medija novi zakon o kazalištima tek kao nacrt prije mjesec dana poslalo strukovnim udrugama na uvid, već se oko tog dokumenta dignula velika bura i taj će budući zakon sigurno donijeti neke velike promjene u načinu poslovanja kazališta u Hrvatskoj. Sindikalisti i neki umjetnici tvrde da ministrica Nina Obuljen Koržinek tim zakonom namjerava ukinuti ansamble, da će mnogi zaposlenici u kazalištima biti diskriminirani, a ono što je najvažnije jest to da tvrde da se zakonom – ako on u javnu raspravu “prođe” u ovom obliku – omogućuje još liberalniji pristup u otpuštanju umjetnika. Revizija u poslovanju umjetnika, prekvalifikacija zaposlenika u slučaju kad više ne mogu obavljati svoj posao – to se najviše odnosi na baletne umjetnike koji zapravo aktivno mogu raditi do 40. godine – mogućnost zapošljavanja putem ugovora o djelu i slične odredbe u Nacrtu, prema riječima sindikalista, stvaraju veliku nesigurnost kod umjetnika.

No ni među umjetnicima nema jedinstvenog stava oko tog pitanja. Tako je, primjerice, u intervjuu Nacionalu glumac Ozren Grabarić rekao da je model u kojem mladi glumac uđe u ansambl i tamo ostane do penzije, poguban i za glumca i za kazalište. “Igrati jedan te isti repertoar, s jednim te istim ljudima pred jednom te istom publikom, nužno dovodi do lijenosti duha”, rekao je.

Potpuno suprotan stav ima glumica Urša Raukar, saborska zastupnica Možemo!, koja kaže da se po kuloarima govori da se novim ZOK-om predlaže ukidanje stalnih kazališnih ansambala. “To je vječna tema, od devedesetih naovamo, no srećom ta ideja nikada nije uspjela zaživjeti. To bi bio zločin prema kazališnoj umjetnosti jer jedino u državama u kojima postoje stalni ansambli i dotirana kazališta, postoji raznolik kazališni život”, smatra Urša Raukar.

Istina je da u hrvatskim kazalištima postoje umjetnici koji godinama, pa i desetljećima, nisu stali na scenu, a uredno dobivaju plaću i uredno snimaju reklame, serije i rade druge projekte. Istina je i da u mnogim europskim državama postoje modeli prema kojima ne postoje klasični ansambli, već se uloge dobivaju ili putem audicija ili ugovorom o djelu s glumcima. No neke države zadržale su model kakav ima Hrvatska, stoga će biti zanimljivo vidjeti kako će se riješiti to pitanje.

Prema riječima predstavnika sindikata, postoji više prijepora oko Nacrta zakona o kazalištima. Primjerice, oni smatraju da bi se njime ozakonila mogućnost prikrivenoga rada na temelju ugovora o djelu, što je u koliziji s načelima radnoga prava u Hrvatskoj. Nije im jasno zašto se u Nacrt uveo institut ugovora o djelu, koji je zapravo “stepenica niže” od ugovora o radu na određeno vrijeme, koji je već nesiguran, a ugovor o djelu doveo bi, prema njihovu mišljenju, do dodatne nesigurnosti umjetnika. Sporan im je i članak o ugovoru o radu na određeno vrijeme koji bi se sklapao na razdoblje od najduže četiri godine, ali ostaje nejasno može li se takav ugovor produžiti i na koje razdoblje. Kako kažu, Vlada upućuje poslodavce na smanjenje ugovora o radu na određeno vrijeme i povećanje broja ugovora na neodređeno vrijeme pa je stoga nejasno koji je cilj ovih odredbi u Nacrtu. Sindikati stoga smatraju da se Nacrtom prijedloga zakona o kazalištima omogućuje još liberalniji pristup u otpuštanju umjetnika, jer ugovori o radu na određeno vrijeme u sebi sadrže unaprijed ugovorenu mogućnost otpuštanja, s obzirom na to da poslodavac, odnosno kazalište, bez bilo kakvoga utjecaja umjetnika ili prava na pravnu zaštitu, ima autonomno i neograničeno pravo otpustiti umjetnika nakon proteka roka na koji je njegov ugovor o radu zaključen, pa i onda kada je taj umjetnik u tom kazalištu proveo 15 ili više godina, bez prava na otpremninu, primjerice.

Kako kažu sindikalni predstavnici za operne pjevače i glazbenike, glazbenici u kazališnim ansamblima, prema ovom Nacrtu zakona, u diskriminatornom su položaju u odnosu na druge, poput glazbenika Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a i sličnih orkestara, jer se njima kao zaposlenicima kazališta nudi mogućnost rada na određeno vrijeme. Oni kažu da je svugdje u svijetu praksa da se glazbenike zapošljava na neodređeno vrijeme.

Prijepor je i činjenica da je u Nacrt stavljena odredba o stručnoj spremi članova kazališnih vijeća, s tim da je navedeno da član ne smije imati nižu spremu od VSS-a, čime se – prema njihovim riječima – osobe nižeg obrazovanja, poput tehnike i drugog osoblja, stavlja u diskriminatorni položaj, a svatko bi trebao moći predstavljati kolege ako se smatra da bi neka osoba i s nižim obrazovanjem najbolje zastupala interese svoje struke u kazališnom vijeću.

Domagoj Rebić, glavni tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, koji obuhvaća oko 70 posto članova zaposlenih u kulturi, tvrdi da je u Nacrtu sadržano mnogo odredbi koje ne korespondiraju s trenutačnim radnim zakonodavstvom Republike Hrvatske kad su u pitanju zaposlenici u kazalištima. Rebić je detaljnije pojasnio koje su odredbe sadržane u Nacrtu Zakona o kazalištima problematične:

“Prema trenutačnim zakonskim rješenjima iz 2006., ako umjetnik ima 20 godina radnog staža (a baletni umjetnik 16 godina) u kazalištu, treba mu se dati ugovor na neodređeno vrijeme. Nacrtom zakona ta se mogućnost ukida. Dosad su barem glumci znali što rade dvije godine ili više, a sad se putem ugovora o djelu, primjerice, njihov ugovor može produžavati svakih mjesec dana. Dakle, ovaj Nacrt zakona onemogućuje sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme, što je neprihvatljivo, a za dramske umjetnike uvodi se revizija svake četiri godine. Tu reviziju trebalo bi raditi povjerenstvo, ali u Nacrtu zakona nije naveden sastav tog povjerenstva, kao ni kompetencije članova povjerenstva za prosudbu umjetničkog dosega pojedinog umjetnika te doprinosa nekog umjetnika u kazalištu. U Nacrtu ne postoji ni mogućnost prigovora na zaključak tog povjerenstva. Jasno je da postoje i umjetnici koji su lijenčine i koji ne rade svoj posao, ali za njih postoji rješenje – otkaz ugovora o radu. Ali neće svi ravnatelji i intendanti upotrebljavati zakon u dobroj vjeri, a mi moramo umjetnike zaštititi od svih zloporaba. Postoji, primjerice, situacija kad neki redatelj dođe raditi predstavu i dovede sve “svoje” ljude sa sobom, a glumci u ansamblu ne dobiju ulogu. To ne znači da oni ne žele raditi, ali jednostavno ne mogu.”

Marin Blažević, intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, sudjeluje u radnoj skupini koja je izradila Nacrt zakona o kazalištima. Kaže da to znači da se raspravlja i predlaže, a ne da svaki stav i prijedlog moraju biti uvaženi. Blažević se osvrnuo na prijedloge i pritužbe sindikata. Najprije je objasnio ugovor o djelu, ugovor na određeno i ugovor na neodređeno vrijeme. Kako kaže, angažiranje umjetnica i umjetnika kao vanjskih suradnika za pojedine projekte omogućava i aktualni Zakon o kazalištima te bi bez tog modela nemoguće bilo realizirati programe:

“Angažiranje vanjskih suradnika, tzv. gostujućih umjetnica i umjetnika, pretpostavka je raznolikosti programa, koju od nas očekuju naše publike. Prema Nacrtu Zakona o kazalištima samo se preciznije određuje ono što već otprije postoji kao mogućnost, a bez čega ne bi mogle djelovati ni naše kazališne ustanove, a ni brojne slobodne umjetnice i umjetnici koje te ustanove povremeno angažiraju. Primjerice, u protekle četiri godine riječki HNK angažirao je 665 vanjskih suradnica/suradnika za svoje programe, većinom slobodnih umjetnica i umjetnika. Bojim se da neki naši kolege u sindikatima naprosto ne razumiju osnovne modele odnosno strukturu financiranja kazališta. Odluka o zapošljavanju, vrsti i trajanju ugovora o radu nije isključivo u nadležnosti uprava. Zapošljavanja i trajanja ugovora o radu ovise o sredstvima za stručno i administrativno osoblje, dakle za plaće, predviđenima u proračunima osnivača javnih kazališta. Proračuni se iz godine u godinu mijenjaju. Suglasnosti za zapošljavanja daje osnivač. Honorari vanjskih suradnika financiraju se iz tzv. vlastitih sredstava, bilo strogo namjenskih ili iz prihoda od prodaje programa, koji su također u financijskom planu razvrstani prema posebnim namjenama. Da pojednostavim – zapošljavanja na ugovor o radu ili angažiranja vanjskih suradnica i suradnika nisu proizvoljni postupci za koje je dovoljno da neki ravnatelj ili intendantica samo lupe petom o petu ili pucnu prstima.”

Sindikatima je sporan i članak o ugovoru o radu na određeno vrijeme koji bi se sklapao na razdoblje od najduže četiri godine, ali ostaje nejasno može li se takav ugovor produžiti i na koje razdoblje. Blažević pojašnjava da je Nacrtom ZOK-a svakako predviđena mogućnost da se takav ugovor može obnoviti, kako je bilo i do sada:

“Prijedlog novog ZOK-a čak preciznije omogućuje da se ugovor na neodređeno vrijeme može sklopiti već odmah nakon probnoga roka, ali i da se ugovori na određeno vrijeme mogu sklapati na periode kraće od dvije godine, što je minimum prema aktualnom zakonu, uz mogućnost iznimke koju mora odobriti Kazališno vijeće. No molim vas da shvatite, ja nisam ni onaj koji pregovara, a još manje onaj koji odlučuje. Sudjelovao sam u raspravljanju i oblikovanju prijedloga nacrta novog zakona. Uopće ne isključujem da postoje bolji prijedlozi i preciznije formulacije nekih odredbi budućeg zakona. Prije nekoliko dana o tome sam razgovarao sa sindikalnim povjerenicima u riječkom HNK-u, a sastanku je nazočio i Domagoj Rebić. S nekim njihovim primjedbama i sugestijama mogao sam se složiti, s nekima nisam, a moj utjecaj na konačni prijedlog zakona u sljedećim fazama njegova kreiranja sigurno će biti manji od njihova. Ipak, ne smetnimo s uma mišljenja i prijedloge strukovnih udruga. Niti HSDK zastupa sve kazališne umjetnice i umjetnike niti su svi kazališni djelatnici i djelatnice članovi sindikata, a mnoge i mnogi nisu niti zaposleni u kazališnim ustanovama. Ovim potonjima, a posebno mladima, ovaj nacrt novog ZOK-a otvara daleko veće mogućnosti da od svojeg posla, svoje umjetnosti, doista i žive.”

U osvrtu sindikata na Nacrt zakona o kazalištima, od prije mjesec dana, navodi se da se sustavom poticajnih otpremnina mogao u većoj mjeri riješiti problem umjetnika koji više ne mogu dati svoj umjetnički maksimum, a ponajprije umirovljenjem nakon odrađenih godina radnoga staža, nakon čega bi umjetnik odlučio hoće li uz mirovinu dodatno raditi. Domagoj Rebić, kao jedan od potpisnika tog osvrta na Nacrt ZOK-a, smatra i da Nacrt nije dovoljno promišljen u odnosu na kazališta kojima su osnivači gradovi i županije, gdje je novo zapošljavanje skoro nemoguće zbog izostanka novca:

“Tako, primjerice, dogodit će se situacija u kojoj će se umjetnik uputiti na obveznu prekvalifikaciju u trajanju od četiri godine, tijekom koje će mu kazalište biti u obvezi isplaćivati plaću, a što znači da je taj umjetnik četiri godine de facto na platnom spisku kazališta odnosno osnivača. U nedostatku novca, mala je vjerojatnost da se na to upražnjeno radno mjesto zaposli drugi umjetnik jer za to neće biti novca ili će se tvrditi da ga nema, a što može ugroziti poslovanje i započete projekte. Takvim predloženim “rezanjem preko koljena” umjetnici se zaista dovode u poziciju radnika, a samim time i građana drugoga reda, što se zakonom nikako ne smije dopustiti niti zakon smije biti baziran na toj činjenici.”

Domagoj Rebić kaže da je Nacrtom Zakona o kazalištima predviđeno i uvođenje prekvalifikacija za sve umjetnike koji više ne mogu pružiti svoj umjetnički maksimum. To se ponajviše odnosi na baletne umjetnike koji, čast izuzecima, ne mogu raditi dulje od 40. godine života. O tome je za Nacional govorio i Svebor Sečak, nacionalni prvak Baleta HNK u Zagrebu, koji je kao predsjednik Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika jedan od pregovarača oko Nacrta Zakona o kazalištima. Sečak je o tome rekao:

“Baletni umjetnici trebaju kontinuitet u radu da bi mogli kvalitetno obavljati umjetničke zadaće, što pretpostavlja određenu ekonomsku sigurnost i mogućnost svakodnevnog rada na sebi u organiziranim profesionalnim uvjetima. Do sada su umjetnici potpisivali ugovore na dvije ili četiri godine pa su ulaskom u ‘zaštitni’ period nakon 16 godina rada dobivali stalno zaposlenje. Iako se iz ugovora u ugovor prelazilo automatizmom, ravnatelji su na temelju svoje osobne procjene mogli i ne produžiti ugovore. Kako će to biti riješeno novim zakonom o kazalištima, još uvijek je stvar pregovora. Baletni umjetnici u radnom odnosu imaju priznati staž osiguranja s povećanim trajanjem, tzv. beneficirani staž, što bi sada trebalo implementirati u novi zakon o kazalištima. To sada nije slučaj pa se govori o zbrinjavanju određenog broja starijih plesača koji zbog godina više ne mogu kvalitetno i po zdravlje sigurno obavljati svoje umjetničke zadaće. Zalažem se da se svima koji su odradili potreban broj godina omogući odlazak u mirovinu neovisno o godinama života, kao što je bilo do 2006. Tako bi se oslobodila radna mjesta i povećala fluktuacija plesača te omogućilo napredovanje mladih, a umjetnici iza kojih stoji dugi niz godina rada u kazalištima dobili bi zaslužene mirovine.”

Domagoj Rebić kaže da sindikati, prije donošenja bilo kakvih odluka ili zakona, žele analizu postojećeg stanja. Tako će se vidjeti može li se i koliko toga riješiti otpremninama i mirovinama, ali i kako oni vide buduće odnose s osnivačima i Ministarstvom. Naglasio je da bi se trebalo razgovarati kako bi se došlo do zajedničkog temelja, no nikako mu se ne sviđa ideja da nisu pozvani u Radnu skupinu koja je radila Nacrt ZOK-a, a još manje mu se sviđa to što ih se, kako tvrdi, ignorira:

“Prije mjesec dana poslali smo na adresu Ministarstva kulture i medija osvrt sa svojim prijedlozima i mišljenjem, a prošloga tjedna poslali smo im i požurnicu na koju nismo dobili odgovor. Ovo je tako važan zakon, a možemo povući paralelu sa Zakonom o radu, kad je donesena odluka o radnoj skupini koja će raditi zakon, u kojoj su bili involvirani i predstavnici sindikalnih podružnica. Jako je neobično da nas nisu kontaktirali. Ne treba se nametati, ali po prirodi stvari mi smo trebali biti u toj radnoj skupini koja, zapravo, na formalno-pravnoj razini nije ni osnovana već je, ako postoji, ona neformalna. Očekujemo poziv jer mi smo im partneri i zastupamo skoro 70 posto zaposlenika u kulturnim institucijama koje se financiraju iz državnog proračuna. Vjerujem da bi Ministarstvu trebalo biti od koristi da nas pozovu. Ne očekujem da će se pod svaku cijenu prihvatiti naši prijedlozi, mi čak ne znamo je li to konačna verzija ili postoji prostor za razgovor. Svaki naš upit ignorira se šutnjom. Bitno je da razgovaramo.

S Vladom treba postojati socijalno partnerstvo. Ako ovakav Nacrt ZOK-a ode u javnu raspravu, a to se radi nakon što predlagatelj odluči da je konačan prijedlog spreman, nakon javne rasprave ide se na čitanje u Sabor i k usvajanju. Jedina pravna mogućnost koju mi u tom slučaju imamo jest ocjena ustavnosti, ali komunikacija se ne bi trebala temeljiti na takvom odnosu bez razgovora.”

Iz Ministarstva kulture i medija dolazi jasan odgovor – mora biti strpljenja jer Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi nije jedina strana kojoj se Nacrt slao na razmatranje. Ministarstvo kulture i medija na Nacionalov upit da prokomentira sporne odredbe, kao i odgovore o kojim su odredbama i njihovim izmjenama bili spremni razgovarati sa sindikatima, odgovorili su da se o tome još ne može razgovarati jer je ovo tek Nacrt zakona o kazalištima. Iz Ministarstva su rekli sljedeće:

“Ministarstvo kulture i medija pristupilo je izradi novog zakona o kazalištima s obzirom na to da je važeći Zakon o kazalištima donesen 2006. i od tada se nije značajnije mijenjao. Tekst Nacrta zakona koji tek treba biti upućen u javnu raspravu i koji je podložan izmjenama i dopunama, početkom lipnja dostavili smo predstavnicima Sindikata djelatnika kulture s ciljem uključivanja u pripremu nacrta teksta koji će tek biti upućen na javnu raspravu. Uz tekst Nacrta zakona upućen im je poziv da Ministarstvu kulture i medija dostave svoje prijedloge koji će doprinijeti cilju, odnosno pomoći unaprijediti razvoj kazališne djelatnosti, olakšati rad kazališta i bolje upravljanje te omogućiti ostvarivanje najboljih umjetničkih postignuća. U odgovoru predstavnicima Sindikata naznačeno je da će, nakon dostavljenih prijedloga, biti dodatno pozvani na razgovor. U trenutku kada Zakon bude upućen u javnu raspravu spremni smo o njemu razgovarati i u medijima. U ovom trenutku, dok se još uvijek radi na nacrtu teksta, bilo kakvi komentari ili odgovori na pitanja nemaju smisla.”

Iz Ministarstva su dali i odgovor vezano uz komunikaciju s predstavnicima sindikata. Kažu i ovo:

“U komunikaciji sa sindikatima jasno smo odbacili mogućnost da bi namjera Zakona bila ukidanje ili raspuštanje stalnih ansambala, povećavanje ovlasti intendanata što bi za posljedicu imalo organizacijsku i umjetničku propast ili ustoličenje autokratske diktature jedne osobe, što je navedeno u komentaru sindikata. Za takve tvrdnje nema uporišta u nacrtu teksta na kojem se radi, a neće biti niti u tekstu koji će biti upućen na javno savjetovanje. Upravo suprotno, zakonom će se osigurati kontinuitet i potaknuti razvoj kazališne djelatnosti, stabilnije financiranje, bolje upravljanje kazalištima te se također želi omogućiti ostanak na tržištu rada kazališnim umjetnicima koji više ne mogu umjetnički djelovati te ujedno omogućiti mladim umjetnicima ulazak u ansamble kazališta.”