Kada su ustaše početkom 1945. godine konačno shvatili da su izgubili rat i da će morati odgovarati za zločine koje su tijekom njega počinili, pokušali su posljednjih dana ratnog sukoba uništiti dokaze svojih nedjela. Najveći zločini bili su počinjeni u logoru u Jasenovcu, pa su ustaše tamo napravili najveći napor u tom ogromnom zataškavanju. Odlučili su pobiti sve preostale zatočenike logora, srušiti ga i ukloniti posmrtne ostatke pobijenih. To su vrlo temeljito obavili pa su tih posljednjih dana rata intenzivirane likvidacije, spriječen je i masovan bijeg zatočenika, porušene su glavne zgrade logora, a veliki napor je učinjen i da se očiste masovne grobnice. Budući da je tih masovnih grobnica oko logora bilo mnogo, osobito s druge strane Save, u području sela Gradina, gdje su se obavljale masovne likvidacije, bio je to veliki posao. Grobnice su otvorene, iz njih su izvučeni leševi, onda su spaljivani, potom su grobnice zatrpavane, a pepeo je bačen u Savu.

Kada su partizani ušli u Jasenovac pred sam kraj rata, mogli su zamijetiti da su bila točna svjedočanstva nekih bivših logoraša da su se tamo događale strašne stvari, ali razmjere tog genocida na licu mjesta zbog tog ustaškog prikrivanja dokaza zločina nisu mogli razaznati. I kasnijih godina, kada je počelo sustavnije službeno istraživanje jasenovačkih zločina, u što je spadala i forenzika, stvarni razmjeri toga nisu se mogli vidjeti, upravo velikim dijelom i zbog toga što nije postojao ključni dokaz, a to su bile masovne grobnice. Doduše, neka grobišta su nađena, ali samo njihov manji broj. Ustaše u emigraciji upravo su to isticali kada su nijekali masovne zločine u Jasenovcu i govorili: ako je tamo ubijeno toliko mnogo ljudi, gdje su njihovi posmrtni ostaci i gdje su grobnice. Da su one postojale – osim izjava svjedoka – nema dokaza.

No postoji dokaz da su masovne grobnice postojale, ali su ih ustaše posljednjih mjeseci rata prekopali pa zato više nisu bile vidljive. Taj dokaz nalazi se u jednom arhivu, u škotskom gradu Edinburghu. Riječ je o prvim dosad otkrivenim zračnim snimkama Jasenovca koje je pilot jedne izuzetno važne savezničke eskadrile izviđačkih aviona napravio u siječnju 1945., a na kojima se vidi da su na Gradini postojale masovne grobnice.

Bila je to eskadrila Mediterranean Allied Photo Reconnaissance Wing – Sredozemna saveznička eskadrila za zračno izviđanje – koja je pod malo drukčijim imenom formirana 1943., nakon što su saveznici slomili Nijemce i Talijane u Sjevernoj Africi te su se spremali na invaziju Sicilije. Vodeći u toj eskadrili bili su Britanci koji su između dvaju svjetskih ratova jače razvili svoje zračne izviđačke snage od Amerikanaca, shvaćajući da će veliku ulogu te snage imati u nekom budućem ratu. Izviđanje iz zraka pokazalo se ključnim elementom rata, a ono je u prvim fazama rata davalo značajnu prednost u planiranju operacija Britancima nad Nijemcima, čiji su izviđački zračni vojni efekti bili mnogo slabiji i u organizacijskom i u tehnološkom smislu. Kada su krenuli u zajedničke operacije na Sredozemlju, Amerikanci su se pridružili Britancima u tom djelovanju, a sudjelovali su u tome i piloti iz nekih drugih savezničkih zemalja. Letjeli su najčešće na britanskim avionima Spitfire i Mosquito. Nakon što su saveznici osvojili Siciliju i južnu Italiju, ta eskadrila se preselila iz Sjeverne Afrike u južnu Italiju i svoje glavne baze imala je u Bariju i Foggii. Tijekom 1943. ona je uvelike promijenila i glavne operativne zadatke jer su izviđački avioni manje služili za pomoć vojnicima na bojištima, a više su se počeli baviti otkrivanjem i fiksiranjem ciljeva za savezničku zrakoplovnu avijaciju koja je u to vrijeme intenzivno, danju i noću, masovno gađala vojne i industrijske centre u Njemačkoj i širem području okupirane Europe. Iz tih baza u južnoj Italiji saveznički izviđački avioni nadlijetali su cijelu srednju Europu, a osobito važnu ulogu imali su u uništavanju industrijskih centara, naftnih polja u Rumunjskoj, mostova, željezničkih čvorišta i luka. Snimani su potencijalni ciljevi i u Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, pa i u Jugoslaviji.

Što je bilo osobito važno, oni su na tim izviđanjima snimali područja koja su nadlijetali i vraćali su se s ogromnim brojem snimaka. Negativi su se nakon slijetanja odmah razvijali i izrađivale se fotografije koje su saveznici pažljivo pregledavali i analizirali. Tih fotografija sa svakog leta bilo je vrlo mnogo, računa se da je eskadrila tijekom djelovanja iz južne Italije u dvije godine snimila nekoliko stotina tisuća fotografija, koje su potom služile da bi se bombarderskim eskadrilama točno locirali ciljevi. Piloti bombardera tijekom borbenih misija nosili su te zračne fotografije ciljeva.

Bila je praksa da piloti izviđačkih aviona aktiviraju automatske kamere prije nego što bi stigli na potencijalni cilj te ih isključe nakon što ga prelete, tako da su se na tim fotografijama našla i neka područja koja saveznicima nisu bila od vojnog interesa. Tako je jedan američki pilot u siječnju 1945. dobio zadatak da snimi željezničku prugu i kolodvor kod Novske te most preko Save nedaleko Jasenovca. Tijekom tog leta nadletio je i jasenovački logor te je i njega usput snimio. Tako se i ta snimka logora u Jasenovcu koji za savezničke analitičare tada nije bio interesantan jer tada nisu ni znali za njegovo postojanje, našla u arhivi svih snimaka što ih je eskadrila snimila tijekom rata. Nakon Drugog svjetskog rata ta arhiva izgubila je neposredno vojno značenje, nekoliko je puta seljena, ali je bila važna tijekom Hladnog rata jer su se u njoj nalazile i mnoge snimke objekata u područjima koja su došla pod sovjetsku kontrolu. Nakon što je više puta preseljena, arhiva je smještena u škotski grad Edinburgh, pa su se tamo našle i te snimke Jasenovca.

Bile su potpuno zaboravljene sve donedavno, kada ih je tamo otkrio i nabavio hrvatski povjesničar Goran Hutinec. Iako je riječ o samo nekoliko snimaka, napravljenih s velike visine u tehnologiji snimanja kakva je tada postojala, mnogo manje savršenoj nego što je današnja tehnologija snimanja, ipak se vidjelo da je riječ o izuzetno važnom povijesnom dokumentu. Ne samo da se iz zraka može vidjeti kako je bio raspoređen logorski kompleks, nego se vidi i ključna stvar, a to su nekoliko mjeseci kasnije otkopane, očišćene i zatrpane grobnice na Gradini, ključan dokaz masovnog ustaškog zločina.

Ovo otkriće otvara zanimljiva pitanja: jesu li saveznički analitičari mogli smjesta vidjeti o čemu se radi u Jasenovcu i je li to mogao biti poticaj i za savezničku akciju kada je riječ o logoru? U vezi toga treba podsjetiti na jednu analogiju.

Na istovjetan način saveznički izviđački avioni prethodnih mjeseci slučajno su snimili i nacistički logor u Auschwitzu. U proljeće 1945. savezničko zrakoplovno zapovjedništvo odlučilo je uništiti tvornicu poznate njemačke kemijske kompanije IG Farben koja se nalazila u poljskom mjestu Monowice, smještenom desetak kilometara od koncentracijskog logora Auschwitz. Da bi točno locirao i identificirao cilj, tamo je 4. travnja 1944. iz Foggie odletio izviđački avion kojim je pilotirao južnoafrički časnik. On je aktivirao kameru prije samog cilja, a preletjevši logor snimio ga je. Bila je to prva zračna snimka Auschwitza, na kojoj su se vidjele barake glavnog dijela logora Birkenaua. Krajem svibnja još jedan avion napravio je isto: snimio je tvornicu, ali i dio logora. Saveznicu su kasnili s bombardiranjem tvornice pa su tijekom ljeta još tri aviona snimila isto područje. Tvornica je prvi put bombardirana 20. kolovoza 1944., kada je samo oštećena, pa je novi napad izvršen 13. rujna. Potom je poslan još jedan avion da snimi štetu, a tada se moglo vidjeti da su neke bombe pale i na Birkenau. Zanimljivo je to da je saveznički analitičar objekte Birkenaua točno identificirao kao koncentracijski logor. U to vrijeme saveznici su već znali za postojanje logora u Auschwitzu, i to na temelju svjedočanstava nekih logoraša koji su iz njega pobjegli te su uspjeli dati svoje izvještaje poljskoj vladi u egzilu u Londonu. No tada se znalo samo za postojanje logora, ali se nije znalo što se točno događa u Auschwitzu, a to je da je riječ o likvidacijama milijuna ljudi. Iako je poslije Drugog svjetskog rata počelo intenzivno istraživanje nacističkih zločina i Holokausta, a dosta se govorilo i o tome koliko su na Zapadu znali za užase Auschwitza i zašto još za vrijeme rata nije više učinjeno te je tada otkriven i ogroman broj najrazličitijih dokumenata o logoru, za postojanje tih zračnih snimaka Auschwitza dugo se također nije znalo. Njih su tek 1978. pronašla dvojica analitičara arhivskog materijala CIA-e, a u javnost su došle 1980. Ova zračna snimka Jasenovca stiže u javnost još kasnije, tek sada.