Pustolov, putopisac, autor dokumentarnih filmova i TV-voditelj Željko Malnar rođen je u proljeće 1944. godine u Zagrebu. U jednom dalekom intervjuu prije 40 godina pričao je kako je počelo njegovo zanimanje za putovanja:
“Ja sam odrastao u zagrebačkom naselju Pešćenica, u kraju gdje su milicajci dolazili jednom godišnje. Bio sam član jedne lokalne bande koja je krala ugljen i prodavala ga bogatijim ljudima u Zagrebu i okolici. Zajebavali smo se tako sve dok vođa bande nije pogriješio, skliznuo s vagona i kotači su mu odsjekli obje noge. To je bio moj prvi dodir sa smrću, istovremeno i motiv da se zamislim nad njom.
‘Sidarta’ je bila prva knjiga koja mi je ponudila neka rješenja i istinski me prodrmala. Cilj mog prvog putovanja bila je naša jedina prašuma Perućica u Bosni, ali prije nego što sam ušao u nju, na Magliću, nabasao sam na pastira Miladina Budalića, starca koji je cijeli život proveo potpuno sam u divljini. On me je naučio kako se može proći kroz livadu prepunu cvijeća a da se ni jedna biljka ne zgazi. Mnogo godina kasnije, u prašumama Amazone, shvatio sam koliku važnost ima samo jedan jedini cvijet za čovječanstvo.
Miladin mi je govorio da šuma egzistira kao društvo – ako ne poremetiš harmoniju šume, ona će te pustiti napolje, u protivnom – ubit će te! Upitao sam ga kako ću znati da me je šuma svojevoljno pustila unutra? Odgovorio je: ‘Kad u ovom mračnom zidu vidiš svijetlu točku, to ti šuma odobrava ulazak!’
Ja sam 17 dana blejao u mračni zid Perućice dok mi se zbilja nije ukazala u svijetlu pukotine: kroz nju sam onda ušao unutra, tamo gdje bi svaki američki turist ušao sa hamburgerom u ustima. Danima sam lutao mračnom šumom i imao tu (ne)sreću da prisustvujem samrtničkom hropcu jednog drveta. Njegova agonija, slična čovjekovoj, trajala je oko deset minuta. Jasno sam čuo uzdahe, hroptanje, kidanje korijenja, sve dok se drvo nije srušilo. Proces je izazvao neobično osjećanje u meni, možda je baš ta smrt prethodila ovome što danas jesam.”
Željko Malnar umro je u Zagrebu 9. srpnja 2013. u svojoj 70. godini života.
Komentari