Bio je jedan od najboljih nogometaša s prostora bivše Jugoslavije, rođeni Zagrepčanin i legendarni kapetan beogradskog Partizana. Neki su ga Hrvati zbog odlaska u Beograd još davne 1945. posljednjih (posebno ratnih 90-ih) godina proglašavali izdajnikom, a u Beogradu su ga neki kao Hrvata tretirali “ustašom”. Kažu da se Štef uvijek dičio hrvatstvom uz naglašenu ljubav prema Beogradu i Srbiji, a u Partizan je morao nakon raspada NDH.

– Nije mi se išlo iz Zagreba te ’45. godine, ali ne mogu reći niti jednu lošu riječ o Partizanu. U tom sam se klubu afirmirao i postigao sve. No, jako sam sretan što sam kao mladić dobio premještaj da iz Zagreba dođem u Beograd i zaigram za Partizan. Srbi su sjajni, primili su me kao da sam se rodio ovdje. Ja sam Hrvat, normalno, ali istina je da sam zavolio Srbiju. Dokaz za to je što sam proveo život u lijepom Beogradu, a mogao sam se vratiti u Zagreb kada sam završio karijeru. General Tuđman je bio predsjednik u Partizanu i dobro sam ga poznavao, mada nismo često kontaktirali jer smo u različito vrijeme bili u klubu. Bio je vatreni navijač Partizana i dolazio je na svaku utakmicu. Istina, bio je živčan, ali je pod njegovim rukovodstvom Partizan pravio dobre rezultate, bio je veliki autoritet.