Objavljeno u Nacionalu br. 844, 17. siječanj 2012.

Nitko nije zadovoljan hitom ‘Željezna lady’: desni tvrde de je nepošten jer prikazuje premijerku kao staricu, lijevi da je jednostran, a rudari kažu da je to SF ili čak horor

Malo koja osoba iz britanske povijesti može izazvati takvu galamu i kaos koji ovih dana vladaju Britanijom, čak i kad se pojavi tek kao glavni lik u filmu. Oscarovka i po mnogima najbolja holivudska glumica u nekoliko generacija Meryl Streep ulovila se u koštac s likom prve britanske premijerke Margaret Thatcher u filmu “Željezna lady”, u ulozi za koju mnogi smatraju da će nakon gotovo 20 godina napokon ponovno dobiti Oscara. Od zadnjeg Oscara koji je dobila za ulogu još jedne jake, iako vrlo nesretne žene daleke 1983. (“Sofijin izbor”) Streep je za tu nagradu bila nominirana nevjerojatnih 12 puta, a svi koji su je vidjeli u ulozi Margaret Thatcher slažu se da apsolutno nitko ne bi mogao tako odigrati ženu koja i dalje drži britanski rekord u vladanju: tri uzastopna mandata.

I dok oko kvalitete glume Meryl Streep u Britaniji vlada potpuno suglasje, sva druga pitanja u vezi s ovim filmom ovih dana na Otoku izazivaju oštre svađe od lokalnih pubova do Parlamenta. Sloge nema doslovce ni oko čega: je li uopće trebalo snimiti ovaj film, je li ga trebalo snimiti dok je bivša premijerka još živa, zašto je željezna lady prikazana onako kako je prikazana, zašto se film toliko bavi njezinim privatnim životom, a manje politikom, zašto su napravljene povijesne greške i kome je to u interesu, je li načinom na koji je premijerka prikazana ugroženo njezino dostojanstvo? To su samo neka od pitanja koja se ovih dana gomilaju u britanskom cyberspaceu, medijima i u politici.

MARGARET THATCHER BILA JE često metom filmskih adaptacija, ali ni jedan od tih filmskotelevizijskih uradaka nije izazvao ovako veliku buru. Još od premijere sredinom prosinca, na kojoj su zvijezde hodale po plavom tepihu jer je plava boja Konzervativne stranke (a crvena njihovih političkih neprijatelja – laburista), bilo je jasno da će film puniti britanska kina, ali da nikoga neće sasvim zadovoljiti. Među dijelom konzervativaca vlada mišljenje da je film “agresivan i nepošten”, posebno zato što premijerku prikazuje kao staru ženu koja pati od demencije, a ne bavi se dovoljno njezinim ranijim danima kad je drmala državom. Laburisti pak istu tu demenciju uzimaju također kao zlo, ali iz potpuno drugog razloga: Thatcher je portretirana kao simpatična i luckasta starica, dok je njezina negativna uloga za britansko društvo potpuno zanemarena.

FILM JE SNIMLJEN KAO serija flashbackova o najvažnijim datumima premijerskih dana Margaret Thatcher koje ona doživljava, dok je obitelj pokušava uvjeriti da napokon mora skloniti stvari već četiri godine pokojnog supruga Dennisa. Polako se hvatajući u koštac s tim tužnim zadatkom, Margaret se prisjeća svojih mladih dana kada je oduševljeno slušala političke govore svog konzervativnog oca, trenutka u kojem je upoznala budućeg supruga, što joj se događalo dok se probijala u muški svijet politike, kako se odlučila kandidrati za vođu Konzervativne stranke do najvažnijih političkih trenutaka svoje karijere: rat za Falklandske otoke, štrajk rudara, napad IRA-e na hotel u kojem je bila torijevska konvencija, gubitak vlasti… “Željezna lady” film je koji je prije svega vrlo osoban i zato mnogi neutralni promatrači kažu da je britanski premijer David Cameron u pravu kad kaže da je jednostavno snimljen prerano jer je Margaret Thatcher, danas 87-godišnjakinja, još uvijek živa, fizički u dobrom stanju, a povremeno i aktivna u britanskom javnom životu. No neutralnih je malo. Thatcher je svakako, uz Winstona Churchilla, najpoznatiji britanski premijer, ali budući da je s vlasti sišla relativno nedavno, a posljedice njene politike i dalje se osjećaju – svaka rasprava o njezinoj povijesnoj ulozi brzo postane užarena. Obitelj Margaret Thatcher odbila je doći na premijeru filma sredinom prosinca i o njemu ne želi davati izjave.

Prvih desetak dana javnog života filmskog uratka režiserke Phillipe Lloyd u Britaniji dodatno su razotkrili koliki je raskorak između bogatog juga i siromašnijeg sjevera zemlje. I dok su prvog vikenda prikazivanja filma kina na jugoistoku Engleske, naročito u Londonu, bila krcata, na sjeveru je bilo sasvim drukčije. Stanovnici mjesta koja su mjesecima podnosila neuspješan rudarski štrajk (1984.-85.) većinom su rekli da im ne pada na pamet gledati film o ženi koja je uništila njihove živote. Facebook je pun grupa koje pozivaju na bojkot filma, a grupa žena iz Chesterfielda, koje su sudjelovale u rudarskom štrajku, protestirala je ispred kina u svom gradu, tvrdeći da je film preblag prema ženi koju optužuju za razdor njihove zajednice. “Ja sam morala bježati od policijskih konja na štrajkaškim punktovima, vidjela sam modrice na leđima rudara, a film prikazuje Thatcher kao hrabru ženu koja se uhvatila u koštac s muškim establishmentom. Ona je imala mačo karakter i nije učinila ništa za žene,” rekla je jedna od demonstrantica.

Činjenica je da Margaret Thatcher tijekom svojih premijerskih 11 godina u svom kabinetu nije imala ni jednu ženu te da je rudare zvala “unutarnjim neprijateljima”, što joj oni – ponosni na svoju ulogu u britanskom društvu i pobjedi u II. svjetskom ratu – nikada nisu oprostili. Jedan bivši rudar rekao je da ne zna kako definirati taj film, kao znanstvenu fantastiku ili kao film strave jer “dokumentarac svakako nije”. Bitka se vodi i na internetskim stranicama najpoznatijih britanskih medija. U komentarima ispod tekstova o filmu jednostavno nema sredine. Thatcher je, baš kao i u samom društvu, ili prozivana ženom koja je samostalno spasila britansko gospodarstvo i svojim tvrdim mjerama prije 25 godina (rudarski štrajk uvelike je oslabio sindikalni pokret u Britaniji) spriječila da država danas ima problema poput Francuske ili je opisivana kao “zla razmažena kučka”, “gora od najgoreg otrova”, “zlokobna vještica puna mržnje”. Takav je rječnik na onim dobro monitoriranim forumima, dok je onaj na ostalima puno oštriji.

POVJESNIČARI SE, DAKAKO, drže podalje od takvih rasprava, ali i oni imaju svoje prigovore. BBC je na svojoj internetskoj stranici objavio audio i videosnimke njenih pravih govora u Parlamentu i prilikom najvažnijih događaja spomenutih u filmu te onoga što je rečeno u filmu. Stvarnost je najslobodnije interpretirana u govoru koji Thatcher, odnosno Meryl Streep, izgovara u Parlamentu nakon pobjede nad Argentinom na Falklandskim otocima 1982. godine. U njemu ona slavodobitno i cinično verbalno šamara svog laburističkog protivnika, pozivajući ga da joj na taj dan pobjede ništa ne prigovara nego da slavi s ostatkom države. Michael Foot u toj je sceni prikazan kao gunđavi nezadovoljnik i loš gubitnik koji ne kaže ni riječ. Povijest, međutim, pokazuje da se Foot ne samo obratio Donjem domu Parlamenta nego da je u svom govoru čestitao premijerki na pobjedi i da je upravo on govorio o jedinstvu u veselju što je rat na Falklandsima završio dobro za Britaniju.

Povijesnih grešaka u filmu ima još, ali nisu toliko očite kao ova falklandska epizoda i analitičari se pitaju je li greška napravljena da bi se priča pojednostavnila za američko tržište, uvijek krucijalno za uspjeh nekog filma. Oni paranoičniji vjeruju da je ta parlamentarna epizoda samo najočitiji primjer protorijevskog pogleda na stvarnost koji nudi ovaj film o “željeznoj lady”, nadimak koji je dobila 1976. kad su Sovjeti tako opisali njen kruti antikomunistički stav.

PRODUCENTI FILMA MOGU samo zadovoljno trljati ruke jer je kontroverza osigurala da se o njihovu uratku stalno govori. Celuloidna Margaret Thatcher u svim se nastupima oko filma držala podalje od politike. Jedino gdje je Meryl Streep branila film bile su kritike da nije u redu ni prema samoj bivšoj premijerki ni prema njenoj obitelji tako se fokusirati na mentalnu degradaciju koju je kod Thatcher izazvala demencija. To je, međutim, teško obranjivo jer je o demenciji svoje majke upravo prva progovorila njezina kći Carol u knjizi objavljenoj prije nekoliko godina. O filmu “Željezna lady” svakako će biti riječi i u ostatku svijeta, ali nigdje s toliko žara kao u državi kojom je Thatcher željeznom rukom vladala 11 godina i u kojoj nisu još – 22 godine nakon njezina odlaska s vlasti 1990. – sasvim raščistili je li ona zapravo negativan ili pozitivan lik. Sredina je u njezinu slučaju isključena.