Rimske ugovore, ugovore koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. godine, potpisali su Ante Pavelić i Benito Mussolini. Sastojali su se od tri dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH.

Prema prvom ugovoru Italija je dobila područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, te sva srednjodalmatinske otoke osim Brača i Hvara, a na jugu Vis, Korčulu, Mljet i mnoga druga manja, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara).

Drugim ugovorom područje tzv. Druge zone, koja se protezalo između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati vojne utvrde ni držati ratnu mornaricu. Bilo je predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, ali to se nikada nije dogodilo.

Trećim ugovorom Italija je preuzela garanciju za političku nezavisnost NDH, dok je kruna kralja Zvonimira bila ponuđena Savojskoj dinastiji.

Rimski su ugovori bili na snazi do objave kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, kada su “Državnopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” poništeni.