Tina Ujevića većina će u Hrvatskoj nazvati jednim od najvećih pjesnika 20. stoljeća. Rođen je u Vrgorcu 5. srpnja 1891., a umro u Zagrebu 12. studenog 1955. godine. O kraju njegova života je publicist Muharem Bazdulj zapisao i ovo:

“Četrdeset godina nakon što je napisao Prognanika, dok mu se već približavala smrt, u jesen 1955. godine, u svojim posljednjim pismima najviše se žalio na hladnoću. 29. septembra od Marije Šustić (tajnice u Društvu književnika Hrvatske) traži kapu (“Zahladilo je, a svako jutro moram ići na prijeglede bez šešira”), a 2. novembra, samo deset dana prije nego će umrijeti, od iste žene traži da mu nabavi električnu peć. U to vrijeme već leži u bolnici. To je ista zagrebačka bolnica na Vinogradskoj cesti u kojoj je s kraja Prvog svjetskog rata bolovao Ivo Andrić. U to vrijeme se zvala Bolnica Milosrdnih sestara, a u 1955. godine, kad je u njoj umirao Tin Ujević zvala se “Dr. Mladen Stojanović”. Danas se više ne zove tako. Novembar 2015. godine nije hladan, a opet se čovjek naježi dok misli na te tri sudbine, na ta tri čovjeka rođena u Austro-Ugarskoj, na Tina Ujevića (1891–1955), na Ivu Andrića (1892–1975) i na doktora Mladena Stojanovića (1896–1942), onako kako se naježiš dok čitaš ili slušaš Tinove stihove.”

Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda.
Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli.
Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda.
“Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?”