“Ja sam pisao zato da vam pričinim radost, da lakše osjetite ono što je lijepo u životu, da se smijete onome što je smiješno. (…) Želja mi je da poslije čitanja ovih stihova lakše svladate svoje zadatke, da vam teškoće budu lakše, da ciljeve koje ste sebi postavili dostignete s uspjehom i da budete vedri i neustrašivi pred onim što se zove budućnost” – tako je govorio Grigor Vitez, a u svoju poeziju unosio je besmislice sa skrivenim smislom, melodiozne onomatopeje, zvučne i skladne rime, sugestivne slike. Kao da su mu ih trajno šaptale neke nevidljive ptice koje su stalno bile uz njega (naslov jedne njegove zagonetke u stihovima i jest Nevidljive ptice).

Vitezovo obilje tema i motiva proteže se od biljnog i životinjskog svijeta, kroz mnoštvo nijansi ljudske osjećajnosti, pa sve do apstraktnijih ugođajnih skica koje iskazuju bogatstvo svijeta. Njegova suptilna pedagoška nota nikada nije u prvome planu ili sama sebi svrhom. Također je i formalno obilje Vitezova karakteristika, jer on piše nesputan zadanim oblicima. Uspavanke, zagonetke, pripovjedačku poeziju, brojalice, lirske minijature, kraće i dulje anegdotalne pjesme – zajednička im je karakteristika da Vitez po svojoj volji izabire dužine stihova i rime, a često ih u jednoj te istoj pjesmi mijenja kako bi u čitatelju uspješno izazvao osjećaj iznenađenja i zaigranost u kojoj djeca naročito uživaju. Prvi je u pjesništvo za djecu uveo, još i danas rijetku vrstu, slikovnu poeziju.

Pjesnik, dječji pisac i prevoditelj Grigor Vitez umro je u Zagrebu 23. studenog 1966. godine.