Dana 7. srpnja 1893. godine rođen je po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća Miroslav Krleža. Ovaj književnik i enciklopedist pisao je drame, kritike, eseje, romane, feljtone, pjesme i vodio je mnogobrojne polemike. Bio je pristaša komunizma (ali i žestoki kritičar društvenih zbivanja) te bliski prijatelj Josipa Broza Tita, što mui i mnogi danas zamjeraju.

Po stvaranju Kraljevine SHS, Krleža se angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost. Sve do atentata na Stjepana Radića, dosta je pisao ekavicom kao i brojni drugi hrvatski književnici (A.B. Šimić, Ujević, Cesarec, Andrić…). Kada je već postalo jasno da Staljin u Sovjetskom savezu masovno likvidira svoje političke protivnike, a na domaćim prostorima njegovi prijatelji završavaju kao prognanici, udaljuje se od politike i Drugi svjetski rat dočekuje usamljen i posvađen s drugovima. Nakon proglašenja NDH, svi su se trgali za komadić Krleže, a on je odbijao bilo kakve pozive. Prema njegovim riječima, bilo mu je sasvim svejedno hoće li ga ubiti “Dido (Eugen Dido Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas)”. Pozicije su mu nudili i Ante Pavelić, Mile Starčević i Mile Budak, ali ih je sve odbio.

Zvao ga je i Tito u partizane, i to čak osam puta. Krleža je uvijek smislio nekakav izgovor, nikada se formalno nije priključio tom pokretu, a budući da se nalazio u Zagrebu, jednom prilikom je zaprijetio nekom partizanu “da će ga predati ustaškoj policiji”.

Svoj istaknuti položaj u Jugoslaviji iskoristio je za zaštitu hrvatskog jezika, budući da je bio jedan od glavnih zagovaratelja potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Po više kriterija, Krleža je zasigurno jedan od većih europskih 20. stoljeća. Njegov rad na enciklopedistici je također važan, budući da je ustrojio Leksikografski zavod koji danas nosi njegovo ime.