Dana 24. rujna 2008. godine zauvijek je utihnuo glas jednog od najboljih hrvatskih pjevača.

“Na zvuk njegovog glasa zasjali bi palaci i svaka noć postala bi bokeljska, čak i srpska noć. Trebalo je da bude Radames, Nabucco ili Rigoletto… možda bi pjevao i s Marijom Callas. Umjesto toga, Vice Vukov pjevao je na našim socijalističkim festivalima zabavne muzike, pobjeđivao i bio najbolji sve do „Pesme leta” 1968. Slom Crvenog univerziteta bio je i slom Vice Vukova. S historijskom distancom može se reći da nije bio podoban. Volio je Hrvatsku. Nije bilo dozvoljeno. Takvo je bilo vrijeme. Sada je sve drugačije, ali glas koji je palio svjetla davno je ugasio svijeću. Postoji samo jedna osobina koju bogovi ne dozvoljavaju smrtnicima: oholost. Oholi Vice Vukov prekasno je shvatio da trke ne dobijaju najbrži i da je ljubav kobna – pa bila to i ljubav prema vlastitoj državnosti.”

Ove rečenice su uvod iz knjige Petra Lukovića ‘Bolja prošlost’ za priču o Vici Vukovu. Kad se knjiga pojavila u proljeće 1989. godine, Vukov je nazvao Lukovića telefonom da se zahvali na poštenom i objektivnom poglavlju o njegovoj karijeri.