Glumila je u 50 filmova, od kojih su mnogi već dugo apsolutni klasici: “Davitelj protiv davitelja”, “Život je lep”, “Balkanski špijun”, “Mi nismo anđeli”, “Šećerna vodica”, “Jug-jugoistok”… I dok je na filmu briljirala, u životu je tonula sve dublje i nitko joj nije mogao pomoći. Bila je zvijezda, a umrla je sama u praznom stanu.

Novinar Senad Pećanin rado se sjeća njenog dolaska u Sarajevo: “Ne sjećam se točno je li taj Sonjin dolazak u Sarajevo bio 1996. ili 1997., ali prije će biti da je bila 1996. godina. Sonja je došla s mojim kolegom Draganom Kostićem, koji je tada bio urednik kulture u Vremenu, i tada je još nisam ni poznavao. Otišao sam po Kostića i tako upoznao i Sonju. Već nakon prve kave bilo je kao da se poznajemo čitav život. Od tada smo postali jako bliski i ostali bliski do kraja njezinog života. Bili smo u kontaktu, često sam putovao u Beograd i svaki put bismo se viđali, a i ona je često dolazila u Sarajevo. Bila je jednom na Sarajevo Film Festivalu, glumila je tada u nekom filmu, bila je na crvenom tepihu, a nalog producenta je bio ‘dress code’. Ona je bila u večernjoj toaleti, a ja joj se namjerno nisam htio javljati dok ne završi film. Kad je završila projekcija u Narodnom pozorištu Sarajevo, javio sam joj se, a ona je onako u toaleti i štiklama počela preskakati preko stolica…

Sonja pri dolasku u Sarajevo nije imala potrebu ni da glumi svoju potresenost niti osjećaj nelagode. Ona je tako živjela i nije imala potrebu ni za kakvom pozom kojom će se ona dodvoravati Sarajlijama… Plijenila je pozornost gdje god da se pojavi. Ljudi su bili željni da stupe u kontakt s njom, a ona je ljude koji vidi prvi put u životu osvajala svojom neposrednošću, otvorenošću, vedrinom. Bila je jednostavno zaista fantastična, jedinstvena osoba.”