Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu, a umro je u Zagrebu 2001. godine. Cijeli je život pisao grafitnom olovkom, a gumica je uvijek bila u blizini. Nazivali su ga cinikom i viškim Voltaireom, a u javnosti je uživao status najuglednijeg hrvatskog pripovjedača, dramatičara i esejista nakon Miroslava Krleže. Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata uhićen je u Splitu te je vrijeme proveo u logorima. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Bio je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame, a osim toga intenzivno se bavi pisanjem.

A sredinom ’80-ih najavljujući jedno tv-večer posvećeno Marinkoviću, u tjedniku Studio mogli smo pročitati i ovo:

“Ranko Marinković jedan je od onih rijetkih pisaca kojima stvaralački vijek naizgled nije intenzivan ali traje desetljećima, to jest on je od onog roda pisaca koji svoja djela dugo i brižljivo bruse, te ih objelodanjuju u velikim razmacima, a pokatkad im se, što je najdragocjenije, ponovno vraćaju iznova po tko zna koji put ih dotjerujući.

Otuda, možda, fama da Marinković malo piše – koju nabrajanjem djela možemo odmah osporiti! Tvorac drama Albatros, Glorija, Politeia, opsežnog romana Kiklop, te niza zbirki novela i pripovijedaka (Proze, Pod balkonima, Ruke, Poniženje Sokrata, Koštane zvijezde, Karneval i druge pripovijesti, Novele…) nadalje je, kao što je dobro poznato, i autor knjige kazališnih kritika i eseja Geste i grimase i nekoliko esejističkih tekstova tiskanih samo u periodici.

Mnogo više nego Marinković nisu objavili ni brojni drugi hrvatski pisci, njegovi vršnjaci i suputnici, koji inače slove kao plodni književnici.”