U mjestašcu Lukovdol, u Gorskom kotaru, na današnji je dan 1913. godine rođen Ivan Goran Kovačić, slavni prevoditelj, esejist, kritičar, pripovjedač i pjesnik.

Pjesnik je to koji je postao simbol stvaralačkog proljeća i buđenja novih nada, ali i pjesnik koji je, pogotovo u poemi ‘Jama’, u dotjeranim jampskim jedanaestercima ljepotu pjesničkog izričaja stavio u suprotnost stravičnim zločinima koji kroz oslijepljenu žrtvu koja ih je preživjela.

Bio je pjesnik koji je u svojim djelima ispreplitao i uspješno opisivao vječnu umjetničku borbu svjetla i tame, dobra i zla, radosti i tuge života. Pisao je o malim ljudima, seljacima, koje tlače veleposjednici ne mareći za njihov težak život. Imao je snažan osjećaj za socijalnu pravdu, no tijekom Drugog svjetskog rata njegove pjesničke slike postaju sve mračnije – pune motiva smrti, straha, krvi.

Ivan Goran Kovačić, kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića, koncem 1942. godine zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom Ivan Goran Kovačić priključio se partizanima. Tamo je ponio ‘Jamu’, tada još nedovršenu poemu. Jednom završena, toliko je snažno opisala ratne strahote i zločine da predstavlja najveće djelo proturatne poezije koja prelazi bilo kakve nacionalne, političke i religijske granice.

“Sa samo deset godina Goran je ostao bez oca, a dvije godine poslije i bez sestre. Smrt je u Goranovu životu postala konstanta, ono što ga je cijelo vrijeme pratilo, privlačeći ga i odbijajući istodobno. To je razvidno iz njegova stvaralaštva, baš kao i ta borba optimizma i pesimizma koja se najbolje može iščitati iz pisama što ih je slao svojim brojnim ljubavima, kolegama po peru i prijateljima”, rekla je Zdenka Fabac, ravnateljica Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića.

I dok posljednji čovjek bude, kako je rekao Jure Kaštelan, ‘govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva’.

Život je skončao 13. srpnja 1943. godine, kada su ga u blizini Foče ubili četnici. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio napisao u svojoj poznatoj, proročanskoj pjesmi, vlastitom epitafu, ‘Moj grob’‘.

Sjećamo se ‘Jame’:

‘Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: “Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! – s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka’