Slikar, grafičar i ilustrator Mladen Veža rođen je 7. veljače 1916. godine u Bristu na jugu Makarskog primorja. Bio je jedan od najboljih hrvatskih slikara ilustratora, te dugogodišnji sveučilišni profesor na Pedagoškoj akademiji i Akademiji likovnih umjetnosti. O zanimljivoj pariškoj epizodi s početka 1950-ih ispričao je:

– Nikola Reiser, Kosta Angeli Radovani i kipar Vojin Bakić i ja dobili smo u isto vrijeme stipendije za Pariz. Oni su već bili u Parizu mjesec dana, a ja još nisam dobio putovnicu. Čekao sam danima, ali ništa. Tada me u likovnom udruženju posjetio neki “drug” iz Udbe i zapitao imam li ja neprijatelja. Odgovorio sam mu negativno, no on mi je rekao da sam anonimno optužen za svoje ponašanje u NDH na tako jeziv način da su se začudili kako sam im promaknuo kao neprijatelj. Dodao je da su me nakon toga provjerili od rođenja i kad nisu pronašli ništa sumnjivo, odbacili su tu strašnu optužnicu.

Ne znam tko me je prijavio, ali sumnjam na jednog čovjeka koji je dolazio u moj dom gdje se sastajao s jednom Židovkom u koju je bio zaljubljen. Te moje sumnje potvrdio je i taj udbaš. Kad sam dobio putovnicu i mogao otputovati u Pariz, taj je čovjek nestao iz Zagreba. To je bila dodatna potvrda mojih sumnji. Kad sam konačno stigao u Pariz, smjestio sam se u isti hotel kao i moji kolege. Na jednoj večeri neki Bakićev prijatelj, koji je u Parizu studirao glumu, zadirkivao nas je da smo bogatiji od predsjednika francuske vlade jer imamo veću stipendiju od njegovih primanja – čak 90 tisuća franaka. Međutim, moja je stipendija iznosila 60 tisuća franaka.

Navečer, u hotelu, Bakić me nagovarao da pošaljem pismo hrvatskoj ambasadi i da u njemu objasnim svoj slučaj, jer nije mogao prihvatiti činjenicu da je moja stipendija manja samo zato što sam Hrvat. Naime, Bakić je bio iz Bjelovara i izjašnjavao se kao pravoslavac, ali nikada nije srbovao, također ni Radovani, a Reiser je bio Hrvat, ali partizan. Napisao sam vrlo oštro pismo Komisiji za kulturnu suradnju, a završio sam ga ultimatumom: “Molim vas da u roku od osam dana riješite zaostatak, a ako to ne učinite, problem ću iznijeti u svjetskom tisku.”

Nakon tri dana pozvali su me iz ambasade gdje me primio neki ogroman čovjek s brčinama. Zapitao me jesam li Srbin. Odgovorio sam mu negativno, podsjetivši ga da je postojao ban Mladen Šubić Zrinski po kojem mi je otac vjerojatno dao ime. Rekao mi je da ću dobiti “zaostatke” od moje stipendije i da ću ubuduće dobivati puni iznos od 90 tisuća franaka.