Luka Kos i Antonija Potočki, pravnik i volonterska koordinatorica iz Centra za mirovne studije, govore o problemima s kojima se suočavaju migrantski radnici u Hrvatskoj i kako ih Hrvatska sustavno zanemaruje

Prema istraživanju iz 2019. godine koje 2022. godine citiraju znanstvenici Instituta za razvoj i međunarodne odnose, najveći udio radnika i radnica koji dolaze iz trećih zemalja u Hrvatsku bio je zaposlen u graditeljskom i turističkom sektoru. Istraživanje navodi kako je te godine na tržištu rada u Hrvatskoj bilo zaposleno – prema udjelima –  0,61% radnika iz EU-a, a 2,17% radnika iz trećih zemalja. Noviji podaci o stranim radnicima, oni HZZ-a na temelju anketa, vrlo često su nedostupni. Trenutno dostupni i 4 godine stari podaci ukazuju „na probleme deficitarnosti s kojima se suočava tržište rada u Hrvatskoj“.

Bez obzira na to što su novije statističke informacije oskudne, radnici koji dolaze iz trećih zemalja su problem za Luku Kosa i Antoniju Potočki. To su stvarne osobe, stotine i tisuće kilometara udaljene od kuće, bez znanja hrvatskog jezika i bez adekvatnog pravnog okvira u Hrvatskoj koji bi im trebao pomoći. One su za njih problem koji je stvorila Hrvatska – država koja iz godine u godinu ne uspijeva stvoriti zakonske okvire koji bi služili, pomagali i integrirali migrantske radnike te im osigurala temeljna ljudska prava.

„Rasizam je pojava s kojom se nose sva društva ovog svijeta, pa tako i Hrvatska. Svrstavanje rasizma u zapadne države, daleko od nas, samo je jedna od pojava nepostojanja politika kojima je namjena osvještavanje i senzibiliziranje javnosti o razlikama koje mi kao građani moramo naučiti detektirati i razumjeti. Razumijevanjem tih razlika možemo i ujedno uvidjeti kada su određeni članovi društva zakinuti za svoja prava, pogotovo u pogledu nasilnog ponašanja spram osoba koje su različite“, navodi za Zagreb News Luka Kos, pravnik u Centru za mirovne studije koji uočava da, iako Hrvatska zapošljava migrantske radnike iz susjednih zemalja, ipak pod terminom „migrantski radnik“ većinom mislimo na radnike koji dolaze iz „zemalja trećeg svijeta“.

Već više od 25 godina djeluje Centar za mirovne studije (CMS). Ova organizacija civilnog društva, čiji su članovi i Antonija Potočki i Luka Kos, „štiti ljudska prava i teži društvenoj promjeni temeljenoj na vrijednostima demokracije, antifašizma, nenasilja, mirotvorstva, solidarnosti i jednakosti“. Centar radi s raznim zajednicama, organizacijama i medijima prema cilju stvaranja pravednog društva vođen jednakošću i mirotvorstvom, a tako se ujedno bavi i problemom migrantskih radnika u Hrvatskoj.

„Na razini propisa i strateško-planskih dokumenata koju služe da se jasno odredi pristup određenom problemu, mi migracijsku politiku nemamo. Jedan takav dokument koji se zvao Migracijska politika trebao je biti dovršen 2021. godine, no sve do danas nije izdan. Problemi se tako predaju u druge slične pravne okvire s brojnim sivim zonama i nedorečenim uputama. To pak dovodi do toga da se zanemaruje, primjerice, nasilno protjerivanje migranata na granicama Hrvatske ili činjenica da migranti nemaju adekvatan pristup zdravstvu ili učenju hrvatskog jezika. Svaki dio migracijskog procesa i pravnog okvira života migranta u Hrvatskoj mora biti jasno propisan, to čini kvalitetnu migracijsku politiku koja ide u smjeru solidarnog društva, a mi to nemamo“, komentira Luka Kos.

Antonija Potočki, volonterska koordinatorica u CMS-u, naglašava kako zatvorenost društva i nedostatak znatiželje o drugim kulturama upravo dovode do predrasuda o migrantima. Također, kako kaže Antonija, „takvo mišljenje velikim je dijelom izgrađeno načinom na koji mediji izvještavaju o temama migracija i ljudima. Naslovi o ilegalnim migrantima stvaraju samo strah i netrpeljivost u društvu. Osoba nikada ne može biti ilegalna, samo čin može biti.“

Porast u broju migrantskih radnika u Zagrebu isto tako dovodi u pitanje problem getoizacije, gdje se manjine unutar grada, zbog rasizma, segregiraju u određene kvartove, koji zbog siromaštva i rasnog nasilja postaju crne točke na njihovim kartama. Primjeri toga su kvart Tower Hamlets  u Londonu ili 18. okrug Pariza. Ipak, „pitanje je“, kaže Kos, „koliko lokalna jedinica samouprave može utjecati na takve politike u centraliziranoj državi poput Hrvatske, gdje niti na nacionalnoj razini nemamo sređenu stambenu politiku. Zagreb čini nešto, ali s naše strane to nikada neće biti dovoljno“.

„U Zagrebu postoji prihvatilište za migrante koje se nalazi u Dugavama. Na samoj granici grada.  Ta segregacija već postoji i vidljiva je. Njihovim smještanjem tamo stvara se geografska i prometna izolacija, gdje ne postoji ni pločnik kojim bi se osoba mogla prošetati do centra. Postoji i metalna ograda koja jasno odjeljuje njih od nas. To je nešto što se ne bi trebalo događati i što bi se trebalo izmijeniti. Ovo je još samo jedan oblik udaljavanja stranaca iz Hrvatske omogućen nedostatkom primjerenih politika“, opisuje Kos.

U svojem radu CMS u pokušava nadomjestiti nedostajanje tih politika. U prostorima CMS-a nudi se besplatna pravna pomoć onima koji traže međunarodnu zaštitu, volonteri održavaju besplatne satove hrvatskog jezika za strance i osvještavaju strance o internetskim alatima za komunikaciju, a surađuju i s raznim manjinskim organizacijama kao što su nepalska ili panafrička organizacija.

„Postoji ogromna količina stranaca u Hrvatskoj kojima je život otežan jer ne postoji prostor u Hrvatskoj koji im omogućava kvalitetno učenje hrvatskog jezika usmjereno na njihove potrebe. Mi volonteri i obrazovnim i kulturnim radom omogućavamo tim osobama, obavljajući posao države, da mogu lakše i kvalitetnije živjeti u ovoj državi“, zaključuje Antonija Potočki koja poziva sve zainteresirane za volontersko održavanje nastave hrvatskog jezika da se jave na službene stranice CMS-a.