Prvi put u Hrvatskoj jedan trajekt postat će pozornica za kazališnu predstavu. U sklopu 70. Splitskog ljeta 10. kolovoza premijerno će biti izvedene ‘Priče s trajekta’, i to na trajektu Oliver, koji je baš na dan snimanja ‘zapeo’ i satima plutao na moru.

Prvi put u Hrvatskoj jedan trajekt postat će pozornica na kojoj će se odigrati kazališna predstava. U sklopu jubilarnog 70. Splitskog ljeta 10. kolovoza premijerno će biti izvedene “Priče s trajekta”, predstava nastala prema ideji redateljice Anice Tomić koju su dramaturški razradili njezina stalna suradnica Jelena Kovačić i Ivor Martinić. Osim same lokacije, specifičnost je i to što je tekst za predstavu nastao biranjem i kompiliranjem stotina priča i iskustava građana, koji su tako postali izravni sudionici ne samo kao publika već i kao autori. Brod na kojem će predstava biti izvedena jest Oliver, posljednji iz flote Jadrolinije, oko kojeg iako vozi tek dva, tri mjeseca, već postoje brojne kontroverze. Kako je Nacional pisao, Jadrolinija je ove godine kupila taj trajekt star 27 godina za 12 milijuna eura bez PDV-a i potrošila dodatnih 2,7 milijuna eura na remont, ali on se svako malo kvari. Da će taj proces biti neizvjestan do kraja, vidjelo se i prošloga četvrtka kada je za Nacional dogovoreno fotografiranje autorskog i glumačkog tima predstave. Fotografiranje se trebalo obaviti u luci, u garaži, salonu i na palubama Olivera gdje će se predstava izvoditi. No Oliver je s tristotinjak putnika zapeo bez pogona u Korčulanskom kanalu te je u Velu Luku došao tek navečer, nakon sedam sati plutanja.

Redateljica Anica Tomić navikla je na nepredviđene situacije, a tijekom rada na ovoj predstavi, kaže, svakako ih ne nedostaje. Kad joj je palo na pamet raditi predstavu na trajektu, nije mislila da će se to moći realizirati.

“Poznato je da je turistička sezona na vrhuncu upravo ljeti i da često trajekti imaju i izvanredne vožnje zbog velikog broja turista. No Jadrolinija se pokazala zaista sjajnim partnerom i u suradnji s HNK-om u Splitu za potrebe ove predstave dodijelila nam trajekt Oliver. Međutim, rad na brodovima je uzbudljiv jednako kao i snimanje filma, primjerice, pa se svakodnevno događaju nepredviđene situacije. Konkretno, Oliver je nekoliko puta morao nenadano isploviti, a na dan snimanja za Nacional koje smo trebali odraditi upravo na palubi, garaži i u salonu Olivera, trajekt je stao usred Korčulanskog kanala s 340 putnika i satima je tako plutao. Nama je proba propala pa je stoga zaista priprema prilično neizvjesna i situacija se mijenja iz dana u dan.

Kako i sama ljetujem na otocima, prije ideje o ovoj predstavi čula sam mnoge stvari, pa tako već dugo kola jedna priča koja nije vezana za neke konkretne lokalne linije nego za međunarodnu. Ta je priča bila fascinantna – o čovjeku koji je kao član posade skočio s jednog takvog broda. Pomislila sam da sigurno ima još takvih i sličnih priča u tom site-specificu broda koji se sastoji od nekoliko dijelova, mnogih kutaka. U dogovoru s Jelenom i Ivorom pokušala sam napraviti nešto što se kod nas nije radilo – pozvati zajednicu da sudjeluje sa svojim iskustvima i pričama ne bi li postala dio ovog projekta. Uistinu je odaziv bio ogroman, veliki broj ljudi počeo je slati priče i od tih stotina trebalo je složiti određeni broj onih koje možemo nekako obraditi i složiti u smislenu cjelinu koja bi kroz te priče pripovijedala i nešto drugo – o nama, našim navikama, sjećanjima, svemu što volimo i ne volimo. Onog prvog trenutka ideja je bila razigrati cijeli brod, ali ne samo u dramskom potencijalu već i u potencijalu performansa, hepeninga. Znala sam da ćemo krenuti od garaže i završiti gore na palubama, ali smo dosta dugo razgovarali o samom konceptu. Čekali smo da nam jave koji brod nam je na raspolaganju pa smo onda vidjeli veličinu, prostorije i njihovu komunikaciju i onda smo mogli krenuti dalje”, rekla je Anica Tomić.

‘Naša je predstava plovidba kroz vrijeme u kojoj spajamo prošlost i sadašnjost, ljude koji se nikada nisu susreli, ali se susreću u toj novoj priči s trajekta’, rekla je Jelena Kovačić

Kaže da je bilo svakakvih priča, a neki od autora čak su se s njima našli da bi ih ispričali uživo. Njoj se, primjerice, najviše sviđa jedna priča o tome kako su naši ljudi na jednom brodu povjerovali da je bista Vladimira Nazora sveta ili kad se jedna putnica ukrcala na pogrešan trajekt pa ga je kapetan morao vratiti u luku.

“Jelena, Ivor i ja razmišljali smo o tome koje priče imaju dramski potencijal i kako da ih obuhvatimo i, naravno, svaka priča je trebala postati dramska situacija. Tu je Jelena odradila sjajan posao, mislim da smo djeliće uspjeli povezati u cjelinu i strukturirati jedan čvrsti tekst koji je glumcima poslan. Držimo se tog teksta, ali radili smo preinake jer stvari se mijenjaju kad se uđe u prostor. Najsretnija sam zbog koncepta, kad predstava krene priče se iznesu, a kad publika uđe u salon, one se rastvaraju i na različite načine – kroz sjećanja, ali i uz pomoć eksponata na brodu pa je sve kao svojevrsna izložba – publika će stvoriti svoj dojam oslanjajući se na poznate stvari. To me je podsjetilo na moje početke 1990-ih, jer sam tada počela o kazalištu razmišljati upravo tako, kroz konkretne prostore, te sam tako ostvarivala svoje ideje”, objasnila je redateljica.

Splitsko ljeto u sklopu kojeg će se ova predstava izvoditi, trebalo bi nuditi što više takvih sadržaja. Anica Tomić kaže da je festivale još od djetinjstva zamišljala kao prostore zajedništva, susreta raznih ljudi, ne samo profesionalaca nego i ljudi koji čine grad, o čemu je rekla:

“Čini mi se da je ovaj naš kapitalizam uveo nedostatak financija pa se izgubio trenutak kad bi svi trebali dulje boraviti na festivalima, podržavati se, festival bi trebao biti mjesto komunikacije, tribine, razgovora, diskusije, druženja, razmjene iskustava između profesionalaca i zajednice. To je koncept budućnosti, gdje se mi obraćamo zajednici, a zajednica nam to ne vraća samo kroz dolazak na predstavu, već i aktivnim sudjelovanjem u svim sadržajima. Vjerujem da će se u budućnosti naći neki modeli koji će biti inspirirani onima iz inozemstva te da će puno jače uključivati zajednicu jer zbog nje festival postoji.”

Dramaturginja Jelena Kovačić trebala je pristigle priče, među kojima su neke napisali i članovi glumačkog ansambla predstave, sadržajno i stilski posložiti. Govorile su o različitim vremenima, jer povijest plovidbe je zaista duga i počela je prije trajekta, još od vapora.

“Dugo smo ih Ivor i ja iščitavali i puno puta im se tijekom procesa vraćali. Napravili smo i suradnju s Radijem Split tako da su se slušatelji i slušateljice javljali u kontakt emisiju te pričali svoje priče i sjećanja s trajekta i vapora. Najteže je bilo napraviti izbor, a onda kad smo ih počeli spajati, bilo nam je važno stvoriti jedinstvenu cjelinu koja okuplja različita sjećanja, putuje kroz povijest i kroz različite trajekte, dotiče se različitih tema, ali tako govori o jednoj zajednici čiji smo dio, zajednici čiji su životi nezamislivi bez trajekata. Tražili smo načine pripovijedanja izabranih priča, bilo nam je važno da se u predstavi osjete ti različiti glasovi kao i sav emocionalni potencijal koji nose. Naša predstava svojevrsna je plovidba kroz vrijeme u kojoj spajamo prošlost i sadašnjost, spajamo ljude koji se nikada u životu nisu susreli, ali se susreću u toj jednoj novoj, zajedničkoj priči s trajekta”, rekla je Jelena Kovačić.

Glumačka ekipa na Oliveru tijekom jedne od proba

Sama lokacija, trajekt Oliver, puno toga je odredila.

“Zbog toga se redateljsko – dramaturški koncept cjelokupne predstave – koji nije crpio ideje samo iz priča koje smo dobili, nego i iz cjelokupne povijesti Jadrolinije, iz poezije pjesnika čija imena nose različiti trajekti, iz starih fotografija i filmova – mijenjao i prilagođavao upravo Oliveru na kojem igramo, njegovoj konstrukciji i potencijalu, a to je bilo prilično izazovno, ali i jako inspirativno. Krećemo se od doka, preko garaže, salona sve do paluba, u tome se poigravamo različitim formama kazališta i zapravo približavamo hepeningu. Voljeli bismo da predstava za publiku u konačnici bude doživljaj. Mene zaista najviše zanima kako će predstavu doživjeti oni koji će u njoj prepoznati svoje priče i vidjeti kako smo ih mi doživjeli. Ne samo Anica, Ivor i ja, nego i cjelokupni tim i ansambl predstave. Cijelo vrijeme mi je na pameti povjerenje koje su nam ti ljudi dali kad su nam ih ispričali i nadam se da će se i to u predstavi prepoznati. Iako sve priče koje smo dobili nisu ušle u dramski, središnji dio predstave, pronašli smo način da se publika na jednoj od paluba upozna sa svima njima, što nam je bilo zaista jako važno, da ispoštujemo sve one koji su ih imali potrebu podijeliti s nama i ispričati”, istaknula je dramaturginja.

“Priče s trajekta” svakako su jedinstven projekt, barem za Jelenu Kovačić. Nikada nije radila na trajektu i čini joj se kao prilično zanimljivo radno mjesto.

“Kad je Anica došla s idejom da radimo predstavu na trajektu, bilo nam je odmah jasno da nas čeka nešto vrlo uzbudljivo. Što se tiče samog tekstualnog materijala s kojim smo došli na prvu probu, on je zapravo bio vrlo konkretan, naravno, tijekom cjelokupnog procesa na probama on se mijenjao, prilagođavao, dorađivao u odnosu na samu izvedbu, ali nema baš puno mjesta improvizaciji, riječ je o vrlo kompleksnoj cjelini i sve treba biti detaljno dogovoreno da bi funkcioniralo. Drago mi je da je Splitsko ljeto prepoznalo potencijal projekta i pružilo svu moguću produkcijsku podršku bez koje bi ovakav projekt bio nemoguć. Mislim da je to izuzetno važno, kazalište je dio zajednice, njoj pripada i iz nje crpi”, objasnila je Jelena Kovačić.

U predstavi se okupljaju intimne priče očeva, majki, stričeva, baka i djedova. Nastala na temelju priča koje su stigle na poziv HNK-a Split, pružajući jedinstvenu riznicu raznolikih vremenskih i prostornih konteksta, ova predstava je i kazališni odgovor na naša sjećanja, ali i intimna posveta svim uspomenama. Glumački ansambl je velik, svi igraju po nekoliko uloga, a uz njih je i gudački kvartet. Snježana Sinovčić-Šiškov, jedna od angažiranih glumica, ističe da su neke priče jako dirljive, a predstava ima i dokumentarni karakter:

“Predstava je sastavljena od različitih sličica, nema neku klasičnu dramsku strukturu. To je, međutim, samo njen središnji dio jer se sastoji od nekoliko dijelova i svaki taj dio znači i novu lokaciju na trajektu. Najprije publiku dočekujemo u garaži, onda idemo u salon gdje je taj središnji dio tijekom kojeg se pričaju priče, a zatim se šećemo palubama. Jako je moćna predstava, dira emociju bez klasičnog dramskog teksta. Na samom početku mi glumci se naježimo, da ne otkrivam sadržaj. Veliki je ansambl u predstavi, a imamo i gudački kvartet i djecu koja u svemu sudjeluju. Svaki glumac ili glumica igraju nekoliko uloga, a ja se predstavljam kao bodulka. Prvi trajekt izgrađen u našoj floti 1959. nosio je ime Bodulka, ja sam čuvarica sjećanja, recimo to tako, majstorica ceremonije, kapetanica, nazovite to kako hoćete. Predstava je interaktivna, obraćamo se izravno publici i pokušavamo je uključiti u proces. Svaka predstava ima svoju kvalitetu i svaka na svoj način poziva publiku na sudjelovanje, a nama kao umjetnicima njihova reakcija znači sve. Kad publika aktivno sudjeluje, onda ne možete pogriješiti. U ovoj predstavi to je još malo izravnije jer ih ‘tjeramo’ da uđu na trajekt s nama, pozivamo ih da mijenjaju lokacije na trajektu.”

Jelena Kovačić, Anica Tomić, Snježana Sinožić-Šiškov i Nikša Arčanin | Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Budući da je Splitsko ljeto festival ambijentalnog teatra i rijetke su predstave koje se ne izvode na lokaciji, Snježana Sinovčić-Šiškov ima veliko iskustvo igranja na različitim lokacijama. To je za glumca, kaže, otežavajuća okolnost zato što su, baš kao u Dubrovniku, lokacije u centru otete od turista.

“Grad je, nažalost, u službi turizma, a ne u službi kulture. Stoga iz ljeta u ljeto otkrivamo nove lokacije pa je na red došao i trajekt. Ova predstava ne bi bila to što jest da se ne izvodi upravo na toj lokaciji. Kad je riječ o iskustvima s brodovima i trajektima, moram reći da je jedna priča koja je odabrana za predstavu gotovo pa moja. Prepoznajem se u pričama drugih ljudi, apsolutno. Šoltanka sam po ocu i moje djetinjstvo obilježeno je ljetima na Šolti. U mladenačkim godinama češće sam putovala na Šoltu i sa Šolte bez roditelja, a svako to putovanje značilo je novu avanturu, susret s prijateljima iz drugih gradova, planove, simpatije, nove prijatelje. Kad ste dijete, brod uvijek znači uzbuđenje. Danas, već zapravo jedno dulje vrijeme, otkad sam ušla u srednje godine, svako sjedanje na trajekt znači potpuno drugačiju organizaciju mojih tjelesnih stanica. Osjećam mir, sigurnost, jer morem odlazim iz vreve grada u neku tišinu otoka. To putovanje vas zaista može odvesti gotovo pa u meditaciju ako ste sami, a sam trajekt ili vapor znači prebacivanje u neki drugi ‘mod’. Meni putovanje brodom, odlazak i dolazak na otok, budi neki čudan osjećaj, kao da mi se sve stanice umire”, rekla je Snježana Sinovčić-Šiškov.

Istaknula je da su kapetan, posada, mornari, svi zaposlenici trajekta predivni, lijepo su prihvatili sve njih umjetnike, a čim dođe za šank, konobar joj skuha kavu. Zaista je, navodi, divno raditi u prostoru u koji si dobrodošao.

“Osjećam kao da se Oliver bori protiv onoga što duh grada danas turizmom odbacuje i pokušava izgurati. To me podsjeća na sva ona festivalska splitska ljeta od prije 20 i više godina, kad su nas ljudi na ulicama dočekivali s veseljem, kuhali večere, pržili srdele, točili vino. To je bio dobar način povezivanja grada i teatra. Nažalost, toga više danas nema, a i o tome govorimo u predstavi”, rekla je Snježana Sinovčić-Šiškov.

Prvi put radi s Anicom i Jelenom. Njihovu predstavu prvi put je gledala prije 15-ak godina i otada planiraju suradnju. Impresionirana je tim dvjema umjetnicama jer imaju, tvrdi, toliku silinu, energiju, tako su inventivne, zanimljive, široke. Njezini davni planovi su se, eto, ostvarili i to je čini jako sretnom.

‘Osjećam kao da se Oliver bori protiv onoga što duh grada danas turizmom odbacuje. Putovanje brodom može odvesti gotovo do meditacije’, kaže glumica Snježana Sinovčić-Šiškov

Glumac Nikša Arčanin u predstavi igra nekoliko uloga. Kaže da od samog početka postoji tekstualni predložak koji je tijekom proba otvoren promjenama, ali priče ostaju.

“Dosta materijala su i ‘slike’ i koreografije upotpunjene glazbenim sadržajem. Igram nekoliko uloga, kao i ostali, ali možda ne bih sve nazvao ulogama jer negdje samo upotpunjujem neku priču kao dio slike o kojoj se govori. Ovo nije moja prva suradnja s Anicom Tomić i Jelenom Kovačić, radio sam s njima, kao i s Nenadom Kovačićem koji je zadužen za glazbeni dio, prvi put 2012., a nakon toga i 2016. godine. I evo nas u 2024. Zanimljivo je promatrati se u tom odmaku. To su svakako lijepe i kreativne suradnje i nadam se da će ih biti još.

Publika je ona zbog koje sve radimo, a ovaj aspekt da se pričaju njene priče je dodatna vrijednost predstave. Naravno, tu ostaju režijska i glumačka sloboda da se to prikaže onako kako smo mi zamislili. Koncept je jako zanimljiv, site specific, igra se na više lokacija na trajektu i smatram da je Splitsko ljeto pravo vrijeme za izvedbu nečeg takvog. U svakom slučaju, zasad mislim da je riječ o atraktivnoj predstavi na koju pozivam ljude da dođu i nadam se da će sjajno reagirati”, rekao je Arčanin.

Nacional je razgovarao i s Lovrom Smoljanom, zapovjednikom Olivera. U Jadroliniji je sedam godina radio kao časnik, a posljednje dvije radi kao zapovjednik trajekta. Predstava mu je, kaže, posve drugačije iskustvo i dojmovi su samo pozitivni: “Baš je gušt biti na brodu i gledati ih sve i slušati kako se dogovaraju oko predstave. Zapovjednik sam broda, preuzeo sam tu dužnost kad je brod prije dva mjeseca krenuo iz škvera. Ovo je sve novo, ubuduće bi svakako trebalo biti još predstava na trajektima, zašto ne. Preskupo je predstavu igrati tijekom vožnje do Vele Luke, igrat će se dok je trajekt na gatu u splitskoj luci. Nisam uspio vidjeti kako će sve zapravo izgledati, zasad je još uvijek riječ o uvježbavanju, a vremena je stvarno malo. Međutim, sama zamisao predstave na trajektu – priče, uspomene, putovanja – jako je pozitivna. Lijepa je ideja da se sve to ukomponira u trajekt, da se brod iskoristi drugačije, mijenjaju se lokacije od unutarnjeg prostora do garaže i palube, što će biti zanimljivo publici. Sve je to jedna lijepa priča. Oliver je prinova u floti Jadrolinije, star je 27 godina i redovito održava liniju Split-Vela Luka-Ubli, a po potrebi plovi i do Hvara i drugih otoka”, rekao je zapovjednik Smoljan.