Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Gdje misli nestaju – Putopisne priče sa svjetskih planina’ u kojem je Damir Šantek, planinar i putopisac iz Zagreba, fotografijama i tekstom opisao jednu od svojih mnogobrojnih avantura, osvajanje Pico Duartea, najvišeg planinskog vrha Kariba

Ustajem u 5:30. Odmotavam ranu. Crvena je, otvorena, djeluje u redu. Dok sam podizao nogu na krevet polako, kao da nije moja, nesvjesno sam lupio baš ozlijeđenim prstom u otvorenu ladicu. Bol je u trenu postala nepodnošljiva, kao da mi je netko zabio dugu, oštru šipku u mozak i naglo je izvukao. Sklupčao sam se u fetalni položaj i ostao tako dok nije minula. Osjećam pulsiranje i krv ponovno polagano kaplje po bijeloj plahti. To je bio onaj tihi urlik koji se ne čuje izvana, nego duboko unutra u tijelu. Oko mene nema nikakvog zvuka osim romorenja kiše po metalnom krovu bungalova. Loš početak dana koji bi trebao trajati dugo i s neizvjesnim završetkom. Krv i kiša. Brišem prst, čistim ranu, dezinficiram, zamatam je i oblačim gojzerice.

Brz doručak uz polusmrznuti tost, sir, šunku, kavu i voće. Noć je i nema nikoga. Samo Kunal i ja. Ubrzo krećemo terencem u noć. Kiša i dalje pada. Onako uporno, karipski. Do početka uspona dijeli nas 25 km, za što nam je trebalo sat vremena vožnje, s time da je dobar dio ceste bio asfaltiran. Magla, kiša, malo toga se vidi iz auta. Jedino što je nemoguće ne primijetiti brojne su plantaže tikvi zasađene na strminama i koje rastu na stupovima i mrežama koje su preko metra izdignute iznad površine zemlje. Vrijeme je odvratno i sve skupa ne sluti na dobro. Daleko sam i od kuće i od obitelji te neću imati drugu priliku, ni sutra, niti bilo koji drugi dan, sasvim sigurno nikad više u životu.

Negdje daleko, skriven u oblacima, nalazi se Pico Duarte. Kad sam planirao put u Dominikansku Republiku, u potpunom sam neznanju mislio da njihov najviši vrh može biti možda nešto viši nego naši otočni vrhovi, u najboljem slučaju visine Velebita. Međutim, to je bila velika zabluda. Kao i u slučaju većine predrasuda općenito, i ova se pokazala krajnje pogrešnom. Pico Duarte kao najviši vrh Dominikanske Republike, otoka Hispaniole na kojem se ona nalazi, ali i cijelog Karipskog otočja, visok je 3098 m. Nalazi se u masivu Cordillera Central, u samom srcu Hispaniole na kojem se uz Dominikansku Republiku nalazi i Haiti. Prvi zabilježeni uspon je onaj iz 1851. godine, kad se na vrh popeo britanski konzul Robert Hermann Schomburgk nazvavši ga Monte Tina. Za vrijeme režima Rafaela Leónidasa Trujilla Moline, od tridesetih do šezdesetih godina 20. stoljeća, vrh je bio preimenovan u Pico Trujillo. Svaka sličnost s državom u kojoj smo donedavno živjeli nije slučajna. Nakon smrti ovog diktatora, vrh je dobio sadašnje ime.

Juan Pablo Duarte y Díez (1813. – 1876.), po kojem je vrh dobio ime, jedan je od najvažnijih sinova Dominikanske Republike i često ga se naziva ocem domovine. On je najzaslužniji za nezavisnost izborenu 1844. od tadašnje haićanske vladavine. Jedan je od osnivača i glavnih financijera političke organizacije La Trinitaria, čija je glavna uloga bila borba protiv haićanske okupacije te stvaranje nezavisne nacije i države Dominikanske Republike. Koliko je njegovo ime važno u kolektivnoj svijesti Dominikanaca vidi se i po tome što gotovo da nema grada ili mjesta u kojem se glavni trg ne zove njegovim imenom i u kojem se ne nalazi jedna od njegovih brojnih skulptura.

Kiša i dalje pada. Na ulazu u Nacionalni park Armando Bermúdez plaćamo ulaznice od 100 pesosa i čekamo mule s hranom, vodom, vrećama i svim ostalim što će nam trebati ova dva dana. Dobivamo traku oko ruke, pa se pomalo osjećam kao da sam na nekoj zabavi na Zrću ili u nekom all inclusive resortu sa 5 zvjezdica. Ali taj osjećaj traje samo dok gledam zelenu traku oko zgloba šake jer je stvarnost oko mene potpuno drugačija. Spuštamo se u selo po kiši. Naravno, nema žurbe. Pod nadstrešnicom pijemo kavu dok se potrepštine zamataju u vreće i stavljaju na mule. Nikome se ne žuri. Nisam siguran je li to zbog kiše ili jednostavno jer je to tako. Jedini kojem se žuri sam ja. Klasična tura traje tri dana. Prvi dan penje se do prenoćišta La Comparticióna, do kojeg ima 18,1 km pri čemu se uspinje sa 1110 m na 2713 m da bi se spustilo do La Comparticióna na 2450 m. Drugi dan se penje do vrha na 3098 m i vraća do kampa, što je uspon od 648 m, a duljina taj dan iznosi 10 km. Treći dan slijedi spust do ulaza u nacionalni park, tj. mjesta koje se zove Ciénaga. Skraćena i mnogo napornija varijanta spaja drugi i treći dan u jednodnevnu putešestviju. Tad se navečer drugog dana stiže u mjesto Jarabacou i povratak u civilizaciju slijedi tek dan poslije. Moj je plan bio popeti se prvi dan na Pico Duarte i spustiti do kampa, a sljedeći dan krenuti rano i stići na vrijeme da se lokalnim autobusnima mogu vratiti do grada La Romane, u čijoj sam blizini bio smješten. Kunal me nakon izlaganja mog plana gledao malo čudno, pitao koliko imam godina i hladnokrvno rekao: „Ako možeš ti, mogu i ja.“

Nacionalni park Armando Bermúdez čini cjelinu s nacionalnim parkom Jose del Carmen Ramirez. Oba parka zajedno pokrivaju područje Cordillera Central, s time da se vrh Pico Duarte nalazi u nacionalnom parku José del Carmen Ramírez. Ovaj nacionalni park osnovan je 1958. godine i poznat je kao najhladnije mjesto na Karibima. Prosječne ljetne temperature kreću se između 12 i 18 °C, a zimske od 0 do 10 °C, ali mogu doseći za Karibe nevjerojatnih -8 °C. Unatoč tako niskim temperaturama, ovdje nikad ne pada snijeg, ali u zimskim mjesecima mraz nije rijetka pojava.

Krećemo bez obzira na kišu. Duga kabanica na početku dobro štiti od kiše, no ubrzo se natopljena zalijepila uz tijelo i nisam siguran je li od nje više štete ili koristi. Budući da je toplo i sparno, zapravo i nije tako strašno. Put vodi kroz prašumu – kišnu šumu, što ona doslovno jest. Staza je blatnjava, puna lokava, „jezeraca“ i mjesta koje je nemoguće proći da se ne zagazi u vodu. Da bi doživljaj vode bio potpun, s lijeve strane se unutar korita rijeke koprca Río Yaque del Norte. Razne palme izmjenjuju se s bambusom i mnogim drugim meni nepoznatim biljnim vrstama. Staza nije označena osim povremenim tablama, ali zalutati je praktički nemoguće. Cijelim putem staza se sve do El Crucea, kao i nakon njega, nigdje ne račva. Nema sporednih puteva, križanja, nikakve staze i ceste ne presijecaju glavni put, nikakvih tragova šumara, izvlačenja stabala, rampi, sječe, ničega. Ako bi netko slučajno na početnom dijelu i htio skrenuti sa staze u šumu, to ne bi bilo jednostavno. Bez mačete je takav pokušaj osuđen na propast jer je ovdje prašuma izuzetno gusta i potpuno neprohodna.

Pico Duarte kao najviši vrh Dominikanske Republike, otoka Hispaniole na kojem se ona nalazi, ali i cijelog Karipskog otočja, visok je 3098 m. Nalazi se u masivu Cordillera Central

Pošto sam si dan prije uspona odrezao skoro pola malog prsta na desnoj nozi, pa hodam praktički s otvorenom ranom, i nakon skorog kašnjenja na zadnji autobus koji je vozio do Jarabacoe u kojoj sam prespavao noć prije uspona, nadam se da kiša zatvara sveto trojstvo nepogoda, pa se nadam da nakon nje mogu očekivati samo lijepe stvari. Putem se preko drvenih mostova više puta prelazi s jedne na drugu stranu rječice te se nakon 4 km dolazi do Las Tablones. To je do kampa na La Comparticiónu jedino odmorište na kojem se nalazi kućica, doduše zaključana, ali koja sa svojim trijemom može pružiti određeni krov nad glavom. Ovdje se kiša polako stišava i prestaje. Ovaj dio puta uz Río Yaque del Norte praktički služi za zagrijavanje jer je uspon cijelim putem vrlo blag i da nije bilo snažne i dosadne kiše i blata prošao bi bez ikakvih neugodnosti.

Slijedi uspon do La Cotorre, pri čemu se za 3,8 km uspinje skoro 450 m. Put vodi kroz blatnjavu kaljužu u zavojima kroz puteve usječene duboko u žutu zemlju kao vododerine. Na mjestima na kojima je zemlja više pjeskovita blata je manje i lakše se hoda. Polako se napušta predio prašuma, koje s dobivanjem na visini postaju sve rjeđe. Pojavilo se i sunce koje prelazi u drugu krajnost i prži svom snagom. Sparina je velika. Postotak vlage u zraku vjerojatno prelazi sve razumne vrijednosti. Zemlja isparava i ne znaš odakle dolazi neugodniji osjećaj sparine i vrućine. Svaka sjena, makar kratkotrajna, čini se kao spas. Teško je reći što oduzima više snage, strmi uspon ili blato po kojem se kontinuirano proklizava, toplina koja isijava iz vlažne zemlje ili karipsko sunce koje nemilosrdno prži. Nakon laganog odmora slijedi nešto lakša dionica do La Lagune uz kontinuiran, no nešto blaži uspon još uvijek djelomično po blatnim serpentinama, no u sve većoj mjeri prolazi se kroz šumu koja ipak pruža određene dionice uspona u hladu. Na La Laguni može se opskrbiti vodom. Općenito je na više mjesta tijekom uspona dostupna voda, što iz vodotokova, što iz vodovodnih cijevi koje se iz meni nepoznatog razloga povremeno sreću uz put. Ovdje radimo prvu ozbiljniju pauzu; sendvič i ananas na brzinu oguljen i isječen mačetom te poslužen na crnoj vreći za smeće. Općenito ovdje ananas ima sasvim drugi, slađi, voćniji, ljepljiviji, ananastiji okus, a u ovom slučaju pasao mi je kao nikada do sada. Svježi zreli karipski ananasi samo oblikom imaju sličnosti s onima kakvi se mogu kupiti kod nas, ubrani potpuno zeleni, da bi polako sazrijevali na brodovima, hladnjačama i trgovinama umjesto na vrelom suncu.

Osvježen i odmoren, lako se uspinjem kroz serpentine sljedećih 200 m visinske razlike do El Crucea, prvog i jedinog križanja na ovom putu. Lijevo vodi staza dužine 8 km do Valle del Tetera, a desno slijedi uspon od 500 m na 3 km staze do Agüita Fríe. Šuma se u međuvremenu ponovo skroz izmijenila. Nalazimo se unutar guste mlade borove šume iz koje tek tu i tamo izviru visoka stara stabla koja su nekim čudom preživjela veliki šumski požar koji je 2000. godine opustošio ovo područje. Kao nijemi svjedoci i očiti spomen na tu katastrofu nalazi se mnoštvo ostataka debla koja bez ijedne grane, kao neke hrđave igle, stoje potpuno uspravno uzdignute prema nebu. Putem se uspinjemo na visinu veću od 2700 m, što je već prilično blizu visini našega konačnog cilja. Ovdje je moguće prvi i zadnji put prije samog uspona na vrh vidjeti Pico Duarte. Djeluje kao brdašce tek neznatno udaljeno, potpuno nevino i bezopasno. Prelazimo na drugu stranu planine, na kojoj su ožiljci od požara još jezovitiji i počinje strmi spust do prenoćišta na La Comparticiónu (2450 m). Već umornom tijelu ovaj spust nije baš najbolje legao. Noge mi kloparaju već pomalo nesigurno kao drvenom lutku, ali ovaj put bez dugačkog nosa. Odjednom se pred nama otvara pogled na kolibe i lagani osjećaj olakšanja mi prostruji kroz tijelo.

Tek su 2 stupnja Celzijeva iznad nule. Dug je bio put od beskrajnog pljuska u prašumi, preko sparine i temperatura viših od 40 °C do noći na vrhu Pico Duarte uz ovako nisku temperaturu

La Compartición se nalazi u hladu, a i sunce se polako počelo spuštati te je već prilično hladno. Sjedimo na trijemu i jedemo ananas dok nam se ljepljivi sok cijedi niz prste. Tijelo govori da je dosta. Da sam pretjerao i da treba odmoriti. Ne želim ni razmišljati o tome što je s prstom. S druge strane, da bih se sutra vratio obitelji, a ipak popeo na Pico Duarte, moram se danas uspeti još skoro 650 m kroz 5 km i spustiti natrag do kampa. Ako požurimo, do vrha bismo mogli doći negdje prije samog mraka, a spust … Kunal i ja se gledamo, svatko sa svojim mislima, i jasno nam je da nam je dosta, ali i da se zalazak sunca na Pico Duarte ne doživljava svaki dan. On je ovu turu prošao pedesetak puta, ali nikada na ovaj način i nikada nije doživio zalazak sunca na najvišem vrhu svoje zemlje. Dovršavamo ananas šutke, gledamo se, osmijeh, pokret glavom prema vrhu i sve je jasno. Idemo. Kunal uzima dvije mule s nama, što mi u tom trenu baš nije bilo jasno, ali i tako nije bilo vremena za besmislene razgovore.

Oblačimo jakne, kape i rukavice i krećemo. Slijedi uspon kroz gustu šumu, u potpunom hladu i sunce negdje daleko sve brže nestaje i pruža sve manje svjetlosti. Kako nestaje njegov sjaj, tako postaje još hladnije. Kao da smo dobili novu energiju, idemo prilično brzo jer smo svjesni da je utrka sa suncem izgubljena ako posustanemo. Dolazim do male visoravni, Valle de Lilís. Ljiljana nema nigdje. Vjerojatno im nije sezona. S lijeve strane nalazi se meteorološka stanica, a pred nama se iscrtava pravilno „brdašce“ na čijem se za nas nevidljivom kraju nalazi vrh. Kunal na jednoj okuci veže mule i mi kao u transu prolazimo zadnjih dvjestotinjak metara do velike žute ploče koja nam želi dobrodošlicu na Pico Duarte. Dok se fotografiram, Kunal skreće desno i po stijenama se penje na vrh na kojem se vijori zastava Dominikanske Republike, veliki drveni križ i poprsje Juana Pabla Duarte y Díeza. Uspjeli smo. Na vrhu smo. Držim se za jarbol zastave dok sunce zalazi crvenonarančastom bojom na obzorju preko brojnih oblaka koji su se nataložili u daljini. Pobijedili smo sebe, planina je bila milostiva, a u utrci sa suncem vodimo 1:0. Fotografiramo se svaki sa svojim mislima u glavi dok se sunce brzo ruši i gubi u oblacima u daljini i izjednačuje na 1:1. Budući da je tamno, na fotografijama smo samo crne siluete iznad svijetlog horizonta. Bez bljeskalica naša su lica potpuno neprepoznatljiva. Hladno je. Tek su 2 stupnja Celzijeva iznad nule. Dug je bio put od beskrajnog pljuska u prašumi, preko sparine i temperatura viših od 40 °C do noći na vrhu uz ovako nisku temperaturu.

Pažljivo se spuštamo po kamenju do staze i dolazimo do mula koje nas čekaju. Dok ih Kunal odvezuje, sjedam na kamen i teško mi se ustati. Sve me boli, adrenalina više nema, zavladale su potpuna tama i nemoć. Noge su mi kao oduzete. Kunal je zajahao prvu mulu. U redu, zašto ne?