Objavljeno u Nacionalu br. 802, 2011-03-29

RULA JEBREAL, Palestinka koja se proslavila kao novinarka u Italiji, napisala je autobiografski roman o svom tragičnom djetinjstvu u Jeruzalemu, po kojem je snimljen i film, ‘Miral’

Otkako je prošlog rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, a pogotovo nakon nedavnog prikazivanja u dvorani Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, zbog čega je Izrael podnio pritužbu UN-u, film “Miral” američkog režisera Juliana Schnabela više se spominje zbog svoje provokativne tematike negoli umjetničke kvalitete ili zapaženih glumačkih izvedbi. O njemu se piše jer Izraelci tvrde da o izraelsko-palestinskom sukobu govori jednostrano, iz perspektive Palestinaca, kroz priču o patnjama jedne prelijepe Arapkinje koja je djetinjstvo provela u jeruzalemskom sirotištu dok se vani vode ratni sukobi. Schnabel je prikazivanje filma u UN-u opisao kao “misiju pomirenja”, rekavši da ne smatra da je film jednu stranu prikazao gorom od druge, ali da kao redatelj ima pravo prikazati svoju interpretaciju događaja na Bliskom istoku.

KRITIKE NA RAČUN Schnabela tim su više apsurdne jer je i Schnabel Židov, kao i producent Harvey Weinstein, čija će kompanija distribuirati film u Sjevernoj Americi. Osim političkih kontroverzi, film se spominje i iz jednog mnogo romantičnijeg razloga – jer se na snimanju režiser Schnabel zaljubio u autoricu romana i scenarija Rulu Jebreal, pa taj židovsko-arapski par svojom ljubavnom pričom uspješno prkosi svojim kritičarima. A Schnabel tvrdi da se u nju zaljubio zbog njene ljepote, ali i nevjerojatne životne priče koja ga je motivirala da snimi ovaj film. Rula Jebreal pojavila se prije šestsedam godina kao novinarka i voditeljica na talijanskoj televiziji, gdje se osim ljepotom isticala velikim novinarskim talentom i političkom mudrošću. Predviđali su joj veliku karijeru iako je talijanska televizijska scena do njene pojave za osobe poput nje bila prilično zatvorena. Ona je u Italiju došla iz Izraela, gdje je kao Arapkinja osjetila opresiju izraelske države. Bila je siroče, te je sve u životu postigla zahvaljujući vlastitom trudu. Bila je medicinske struke, ali je ubrzo postala i politički faktor na talijanskoj javnoj sceni.

I KADA JE NJENA karijera krenula prema vrhuncu, naglo se odrekla televizijske karijere, te zbog ljubavi otišla živjeti u New Yorku. Poznati američki umjetnik i filmski režiser Julian Schnabel pročitao je njenu autobiografiju i, fasciniran njenom životnom pričom, odlučio snimiti film. Životna priča Rule Jebreal svakako je vrijedna jednog filma. Rodila se 1973. u izraelskom lučkom gradu Haifi u obitelji Arapa. Njen otac Othman Jebreal bio je trgovac i čuvar džamije Al Aqsa u Jeruzalemu, a majka Nadia, koju je kao djevojčicu silovao očuh, prehranjivala se do udaje trbušnim plesom, te bila u izraelskom zatvoru. Dobili su dvije kćeri, Rulu i Saniju, ali se stanje majke pogoršavalo, pala je u depresiju i alkoholizam, te je – kad je Rula imala pet godina – počinila samoubojstvo bacivši se u more. U to vrijeme je Othman Jebreal već bio teško bolestan od raka, pa je kćeri odveo u sirotište što ga je držala poznata palestinska humanitarka Hind Husseini. Bio je to internat za arapske djevojčice bez roditelja, koji ih je štitio od siromaštva, prostitucije, prisiljavanja da prerano uđu u brak, te od vjerskih fanatika, koji su te djevojčice znali regrutirati za terorizam. Rula je u njemu stekla obrazovanje. Sa 16 godina zaljubila se u jednog mladog palestinskog aktivista, pridružila se jednoj radikalnoj palestinskoj organizaciji, sudjelovala u antiizraelskim demonstracijama, te završila u izraelskom zatvoru, gdje je pretučena. Budući da je imala izraelsko državljanstvo, ipak je odmah puštena.

KADA JE IMALA 20 godina, dobila je stipendiju talijanske vlade, te diplomirala za fizioterapeuta na sveučilištu u Bologni. Tu se zaljubila u jednog studenta umjetničke akademije i dobila kćer Miral. Zaposlila se u jednoj psihijatrijskoj klinici, ali je zbog jednog incidenta na poslu morala prekinuti karijeru u toj struci. Upisala je studij političkih znanosti i 1997. počela surađivati u gradskoj rubrici mjesnoga bolognskoga dnevnog lista Il Resto del Carlino, a dvije godine kasnije prešla u rubriku vanjske politike. U to vrijeme jako su se zaoštrile prilike na Bliskom istoku, a budući da je ona dobro poznavala tamošnju situaciju, počela je pisati o tome. Urednici su je zapazili, pa je počela surađivati i u drugim listovima. Politički se aktivirala u nekim organizacijama koje su okupljale Palestince u Italiji, pa je kao njihova predstavnica bila pozivana i u televizijske emisije, gdje je uvijek ostavljala dobar dojam. Stoga je 2003. dobila poziv da počne u jednoj emisiji na talijanskoj televiziji pratiti arapski tisak, arapske izvore informiranja. Na televiziji se tako brzo afirmirala da je godinu dana poslije već postala voditeljica noćnog dnevnika TV-mreže La 7, a dobila je i nagradu kao najbolja mlada voditeljica godine. Bilo je to doba velikih napetosti na Bliskom istoku, ali i u Italiji, zbog sve većeg broja imigranata iz arapskih zemalja, protiv čega su prosvjedovali talijanski desničari, posebno predstavnici stranke Lega nord. Ona je novinarski i dalje napredovala, počela voditi neke od najgledanijih talijanskih političkih emisija, te dobivati i pozive da kao stručnjakinja za arapsku problematiku sudjeluje u televizijskim debatama. Tako je više puta nastupala u najgledanijoj talijanskoj televizijskoj debati “Porta a porta” koju na RAI 1 vodi slavni Bruno Vespa. Tamo se znala sučeljavati i s najradikalnijim predstavnicima Lege nord, a to je uvijek činila vrlo mirno, iako su je oni vrijeđali i na etničkoj osnovi. Svagdje je iznosila umjerene stavove, pozivajući na mir i toleranciju prema imigrantima. Nastavila je pisati i za novine, uvijek iznoseći vrlo umjerene stavove, a objavila je i svoju prvu knjigu, romansiranu autobiografiju “Miral”, u kojoj je glavni lik, dakle sebe, nazvala Miral po svojoj kćeri, a u kojoj je opisala svoje teško odrastanje, ali i važnost obrazovanja i tolerancije.

KAD JE SA SVOJIM prijateljem, istaknutim vođom lijeve opozicijske Demokratske stranke i tadašnjim rimskim gradonačelnikom Walterom Veltronijem 2007. bila na ručku, on ju je pozvao na izložbu neobičnog američkog umjetnika Juliana Schnabela, jedinog čovjeka koji osim vlasnika Playboya Hugha Hefnera u javnosti nosi pidžamu. Schnabelovi radovi su joj se jako svidjeli, a susrela je i samog autora. Schnabel je prvo mislio da je ona Indijka, a kada je rekla da je Palestinka iz Izraela, zbunio se. Schnabelova je majka, naime, bila gorljivi cionistički aktivist, pobornik stvaranja države Izrael, a on je bio odgajan u židovskom duhu. Kad su se upoznali, Schnabel je već bio slavan i priznat moderni umjetnik, predstavnik neoekspresionističkog pokreta. Već je bio režirao i tri vrlo zapažena igrana filma, “Basquiat” o kontroverznom newyorškom modernom umjetniku, “Before Night Falls”, po autobiografiji jednog kubanskog pjesnika i pisca kojeg je progonio režim, te “The Diving Bell and the Butterfly” o francuskom novinskom uredniku koji je paraliziran zbog moždanog udara te komunicira samo treptanjem lijevog oka. Za režiju tog filma bio je nominiran za Oscara, a dobio je Zlatni globus, francusku nagradu César, te nagradu festivala u Cannesu.

NJIHOV RAZGOVOR na otvaranju te izložbe počeo je teško, ali se ipak razvio, pa mu je ona otkrila da je napisala autobiografiju, a on je rekao da bi je volio pročitati. Ona mu je knjigu poslala, a dva tjedna kasnije on ju je nazvao i rekao da bi o njenom životu želio snimiti film. Počeli su se dogovarati o tome, surađivati, družiti se, te su se potom zaljubili i započeli vezu, iako je među njima razlika od čak 22 godine. On se potom razveo od svoje druge supruge, a Rula Jebreal se sa svojom kćeri preselila k njemu u njegovu neobičnu kuću u umjetničkoj četvrti West Village u New Yorku. Zajedno su pripremali “Miral”, ona je napisala scenarij, a on je režirao film objašnjavajući da je on, upravo zato što je Židov, najprimjerenija osoba da ispriča njenu priču.