Život Dore Pejačević, nesumnjivo najveće hrvatske skladateljice, mlade plemkinje koja se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća kretala na međunarodnim relacijama i bila buntovnih stajališta, u nekom je smislu zasjenjivao njezin skladateljski opus jer su crtice iz biografije prosječnoj osobi zanimljivije od njezina složenog skladateljskog rada.

To je mišljenje Domagoja Marića, autora raskošne monografije o Dori Pejačević koja je nedavno objavljena u izdanju Školske knjige. Monografija je rezultat iscrpna znanstvenog rada i muzikoloških istraživanja u europskim i hrvatskim arhivima te raznim ustanovama u Dresdenu, Münchenu, Beču, Pragu, Zagrebu, Našicama i Osijeku, u kojima je uz autora sudjelovalo nekoliko suradnika. Unatoč opsežnoj znanstvenoj metodologiji, knjiga nije pisana samo za stručnu publiku nego i za najširi čitateljski krug zainteresiran za život i djelo prve moderne hrvatske skladateljice koja je danas najpoznatije ime domaće skladateljske scene u međunarodnom kontekstu. Prema riječima urednika Sonje Miličević Vukelić i Gorana Bukana Breberića, knjiga donosi dirljivu i snažnu priču o privatnom i profesionalnom životu Dore Pejačević, povlasticama koje je uživala i ograničenjima kojima se odupirala, ljubavi koju je davala, buntovnom duhu kojega se nije odricala i izvanrednom umu kojim je stvarala. Dorin život prikazan je u sedam poglavlja, a sve je potkrijepljeno i pismima, novinskim člancima i ostalim tekstovima izvorno objavljenim u raznim izvorima na stranim jezicima. Također, knjiga obiluje fotografskim prilozima iz hrvatskih i međunarodnih arhiva i privatnih kolekcija zbog čega omogućuje iznimno vrijedan uvid ne samo u Dorinu prošlost nego i u političku, društvenu i kulturnu povijest Hrvatske.

Recenzentica knjige, muzikologinja i doktorica znanosti Nada Bezić, smatra da se opus Dore Pejačević uklapa u hrvatsku glazbenu modernu, kojoj je začetnik bio Blagoje Bersa, njezin nešto stariji suvremenik. Kako kaže, kada početkom 20. stoljeća počinje blijediti utjecaj Ivana Zajca, koji umire 1914., i novonacionalnog stila, vodećeg trenda u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Bersa i Dora Pejačević stvarali su u duhu tadašnje europske glazbe, koristeći ponekad i elemente impresionizma, pa i ekspresionizma.

“Danas možemo slobodno reći da je opus Dore Pejačević adekvatno valoriziran, poznat i dostupan u notnim izdanjima i zvučnim zapisima. Štoviše, skladbe koje su važne jer su prve takve skladbe u hrvatskoj glazbi – ‘Koncert za klavir’ i ‘Simfonija’ – nisu samo zabilježene povijesne činjenice, nego su itekako prisutne u glazbenom životu, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Treba reći da su priznanja koja je Dora Pejačević stekla u Europi za života bila, naravno, sporadična. S druge strane, današnja europska glazbena scena u priličnoj je mjeri otvorena skladateljima i glazbi izvan nekadašnjeg kanona i glavnih imena, pa je i to sretna okolnost, kao i interes za žene skladateljice. Svjedočimo uspješnim izvedbama skladbi Dore Pejačević ne samo u Europi nego i drugdje u svijetu. Ako uzmemo u obzir da je od ‘otkrivanja’ njezina opusa – dakle, prve knjige akademkinje Koraljke Kos – prošlo samo četrdesetak godina, možemo zaključiti da je zahvaljujući upornim nastojanjima, prije svega Muzičkog informativnog centra KDVL-a, postignuto mnogo da se ta glazba učvrsti u glazbenoj praksi u Europi. Tome je pomogla i digitalizacija cijele ostavštine koja je dostupna u repozitoriju Hrvatskoga glazbenoga zavoda”, rekla je Nada Bezić.

Peto poglavlje: Plodni dani mira i plodni dani rata | Foto: Školska knjiga

Autor knjige Domagoj Marić rekao je da je Dora Pejačević bila skladateljica europskih vidika i nazora:

“Nakon što je 1923. umrla, u hrvatskoj glazbi javlja se novonacionalni stil potaknut jugoslavenskim ujedinjenjem, koji je iznjedrio Jakova Gotovca i njegovu najpoznatiju operu ‘Ero s onoga svijeta’. U tom kontekstu nije bilo mnogo prostora za skladateljicu koja se stilski nadovezuje na njemački kasni romantizam, impresionizam pa čak i ekspresionizam. K tome je Dora Pejačević, kao kći i unuka hrvatskih banova, bila simbol bivšeg sistema, što nije bilo poželjno. Do ponovnog interesa za nju dolazi tek 1970-ih, ali se tada govori gotovo isključivo o socijalistkinji Dori Pejačević. Iako je bila pripadnica aristokratskog staleža, znamo da se priklanjala socijalističkim i anarhističkim idejama, što se odlično uklapalo u tadašnji duh vremena. Od 1990-ih zaboravljamo socijalistkinju Doru, a ponovno imamo ‘kontesu Doru’, kako i glasi naziv filma i serije Zvonimira Berkovića, nakon čega slijede naziv izbora hrvatske pjesme za Eurosong i velika popularnost ženskog imena Dora. Kako smo vidjeli u njemačkom dokumentarnom filmu ‘Dora. Bijeg u glazbu’ iz 2022. godine, danas je veliki naglasak na LGBT Dori Pejačević zbog njezine biseksualne strane. Nijedan hrvatski skladatelj nije prošao tolike razlike u tumačenju kao Dora Pejačević.”

Dora Pejačević živjela je, govori naš sugovornik, u nekoliko različitih sredina, od Našica do Dresdena i Münchena, i svaka je sredina drukčije na nju djelovala.

“Zahvaljujući novim izvorima do kojih sam došao u Dresdenu, vidimo kako ju je ta njemačka sredina oblikovala i otvorila joj vidike. Osobito bih istaknuo Prvi svjetski rat koji je neupitno na nju utjecao. Zanimljive su i dvije zagrebačke epizode u životu Dore Pejačević – prvi put je njezin otac bio hrvatski ban, a Dora Pejačević je stanovala u zgradi Banskih dvora, u kojoj su, kako sam otkrio, održavani i koncerti. Desetak godina poslije Dora se vraća u Zagreb prvenstveno jer joj je Prvi svjetski rat onemogućio putovanja po svijetu, no tada je u potpuno drukčijoj poziciji. Otac joj više nije hrvatski ban nego ratni zarobljenik, a majka više nije prva dama nego pacijentica u ustanovi zatvorenog tipa za psihički oboljele osobe. Tek tada se Doru Pejačević procjenjuje isključivo prema njezinim skladbama, a ona zapravo tek tada postaje hrvatska skladateljica u punom smislu”, rekao je Domagoj Marić.

Što bi istaknuo kao intrigantno na njezinu životnom putu?

“Mnogo je toga intrigantnoga, između ostaloga interes za socijalističke i anarhističke ideje osobe koja je pripadala plemićkom staležu. S Dorom Pejačević se itekako možemo poistovjetiti na brojnim razinama. Bila je potomak jedne od najmoćnijih hrvatskih obitelji i stoga su, kako znamo zahvaljujući kasnijim svjedočanstvima njezinih suvremenika, očekivanja okoline od nje bila jako velika. Ostali hrvatski glazbenici smatrali su da Dora Pejačević treba iskoristiti svoje veze kako bi položaj glazbenika bio bolji, no ona je bila introvertirana skladateljica koja nije mogla ispuniti njihova očekivanja. Vrlo je zanimljiva i nova fotografska građa, koja skladateljicu prikazuje u nesvakidašnjem svjetlu. Njezina prijateljica Elizabeta Drašković bila je pionirka fotografije u Hrvatskoj. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dvije su se djevojke glupirale pred fotografskim aparatom, baš kao njihove vršnjakinje danas kada dobiju novi mobitel i isprobavaju kameru na njemu.”

Odgovorio je i na pitanje je li joj bilo teže kao ženi i koliko su tada skladateljice bile česte u Europi i svijetu.

“Prije samo sto godina skladanje je svugdje u svijetu bilo isključivo muški posao. Žene smiju izvoditi glazbu, ali ne i stvarati. Utoliko je važno otkriće da su se i majka Dore Pejačević, banica Lila, i Dorina mlađa sestra Gabrijela također bavile skladanjem. U Našicama na prijelazu stoljeća imate majku amatersku skladateljicu i dvije kćeri koje se bave skladanjem, pri čemu se Gabrijela rano okanila skladateljskog zanata, dok je Dora postala profesionalna skladateljica, kako nam svjedoči i rubrika ‘zanimanje’ u njezinoj putovnici. Kada su dva stavka Simfonije Dore Pejačević 1918. praizvedena u bečkom Musikvereinu, iz kojeg pratimo Novogodišnji koncert Bečke filharmonije, austrijske novine pisale su da je to prvo simfonijsko djelo neke skladateljice izvedeno u toj reprezentativnoj dvorani. Kada ta dva podatka, o tri žene skladateljice u hrvatskoj obitelji i o izvedbi u Musikvereinu, otkrijem svojim stranim kolegama muzikolozima, iznenađenju nema kraja. Utoliko mi je drago što je englesko izdanje knjige ‘Dora Pejačević. Životi i svjetovi’ u pripremi”, zaključio je Domagoj Marić.

Dora Pejačević (desno) u trenucima muziciranja u domu obitelji Schall, Dresden 1909. | Foto: HGZ, Ostavština Dore Pejačević