PRIČA MARIJE BULJETE 2018.: Kako je Splićanka u Londonu postala najtraženija fotografkinja

Autor:

Saša Zinaja/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1042, 13. travanj 2018.

Marija Buljeta već četiri godine živi u Londonu, kamo je sa suprugom otišla nezadovoljna situacijom u Hrvatskoj. Jedna je od zapaženijih umjetnica koje se bave koncertnom fotografijom, snimila je najveće britanske bendove, a uskoro će dobiti mjesto u knjizi koja izlazi u Londonu

Da se želje zaista ispunjavaju dokazuje Marija Buljeta, 41-godišnja Splićanka koja je još kao djevojčica imala dvije želje – da bude fotografkinja i da živi u Londonu. Danas ne samo da se bavi onime što najviše voli u gradu svojih snova, nego je jedna od najtraženijih fotografkinja glazbene industrije, konkretno koncertnih fotografija. Marija Buljeta dobit će i mjesto u knjizi “Live” uskoro koja izlazi u Londonu. Uz intervju s njom bit će objavljene i njezine fotografije londonskih glazbenih legendi. U Hrvatsku u koju u posljednje gotovo četiri godine, koliko živi u Londonu, dolazi periodično, a vratit će se u rujnu kad će u Galeriji Vladimir Horvat izložiti svoje radove.

A sve je počelo 2007., kad je Marija Buljeta upisala toliko željeni tečaj fotografije:

“Želja da budem fotografkinja bila je neispunjena sve dok nisam završila ekonomski fakultet i počela raditi te dovoljno zarađivala da bih si mogla priuštiti fotoaparat. Imala sam 30 godina. Potječem iz obitelji umjetnika, majka, otac i brat su glazbenici pa sam uvijek naginjala tome, iako sam željela završiti ekonomiju zbog sigurnosti. S kolegicom iz banke, gdje sam u to vrijeme radila, krenula sam u Fotoklub Zagreb jer mi je naprosto trebao kreativni ispušni ventil. Krenula sam od osnova jer nisam znala doslovce ništa, pa sam tako završila nekoliko stupnjeva digitalne fotografije i estetike, odslušala mnoge seminare i mogu reći, sad kad živim u Londonu, samo sve najbolje o hrvatskoj fotografiji. Nismo ni svjesni na kojem je visokom stupnju hrvatska fotografija, ne znamo to dovoljno ni cijeniti, ali zaista imamo vrhunsku fotografiju”, kaže Marija Buljeta koja smatra da obrazovni sustav u zapadnoj Europi stvara “fah idiote”, pa joj se jako sviđa činjenica da hrvatski građani sa svojim širokim znanjem, koji je često na udaru kritika, zaista mogu napraviti puno više.

Jako je, kako kaže, zagrizla u fotografiju, predavanja su bila odlično koncipirana, a u cijeli taj svijet uveo ju je Damir Tiljak, njezin mentor, odnosno guru kako ga naziva koji je na HTV-u prije 20-ak godina radio emisiju “Van struje”. Danas Damir Tiljak vodi Fotonaut – školu fotografije, a surađuje s Galerijom Vladimir Horvat u Zagrebačkoj zajednici tehničke kulture, gdje će Marija Buljeta u rujnu na izložbi predstaviti svoje radove, koncertne fotografije. Nakon što je završila tečajeve osnove i digitalne fotografije, na kojima je svladala sve tehničke aspekte te umjetnosti, krenula je i na tečajeve estetike na kojima se više radilo na umjetničkom segmentu fotografije.

Nekoliko godina nakon toga Marija Buljeta nije bila aktivna članica kluba i svoje je fotografije, portrete žene koje je radila sedam godina, prikazala 2014. u nekim zagrebačkim knjižnicama. Ali kad ih je trebala isprintati vratila se u Fotoklub, gdje joj je Damir Tiljak rekao da su toliko dobre da će četiri rada uvrstiti u natječaj članova kluba, bez garancije da će radovi prihvatiti žiri. Ali na njezino veliko iznenađenje sva četiri rada ušla su u postav izložbe, a jedan je osvojio prvu nagradu. Ponuđena joj je i samostalna izložba s 35 portretnih radova u Fotoklubu Zagreb koja je bila dobro posjećena, a nakon toga sudjelovala je i na nekoliko grupnih izložbi u klubu i izvan Hrvatske. To je Mariju Buljetu malo ohrabrilo i uvjerilo da je to što radi zaista dobro i pomalo se počela interesirati i za drugačiju vrstu fotografije, koncertnu. Kao velika ljubiteljica glazbe, posebno britanske, znala je da je mjesto za nju – London.

Sa suprugom je stoga počela razmišljati o odlasku iz Hrvatske jer, kaže, nije više mogla slušati prepucavanja političara i prebacivanja loptice s jedne na drugu stranu, dok se ljudi bore sa svakodnevnim stvarima i kako preživjeti. Svako jutro se budila i na internetu čitala tko je zbog ovrhe izbačen iz kuće.

“Naravno da nismo mogli staviti ‘pinklec na rame’ i otići. To bi bilo lakomisleno i neodgovorno. Muž mi radi u jednoj hrvatskoj uspješnoj tvrtki koja ima urede po Njemačkoj, Poljskoj, Americi i – Engleskoj. Zbog jezika koji oboje savršeno govorimo, odabrali smo Englesku i ja sam nakon što je on dobio radnu dozvolu automatski dobila sve papire te 2014. Inače je jako teško dobiti dozvolu za rad u Ujedinjenom Kraljevstvu građaninu Hrvatske, pa smo imali sreće”, kaže Marija Buljeta koja je u Londonu gotovo odmah otvorila mali obrt. To je vrlo jednostavno učiniti u toj zemlji, pojasnila je, doslovno trebaju tri klika preko interneta, potpuno je besplatno i bez odlazaka u bilo kakvu instituciju. Osim fotografije, preko obrta izrađivala je i nakit.

‘Bez lažne skromnosti, sad sam zaista ušla u elitni krug medija koji imaju odobrenje za fotografiranje tih bendova. Cilj mi je i napisati knjigu o koncertnoj fotografiji’

Marija Buljeta ispričala je kako je izgledao njezin početak u Londonu:

“Na oproštajnoj večeri u Fotoklubu, prije odlaska u London, rekla sam prijateljima ‘odoh ja u London fotkat’ Duran Duran!’ Šalila sam se, ali evo danas sam tu gdje jesam i otvorila su mi se mnoga vrata. Prvu godinu u Londonu nisam puno fotografirala, više sam radila nakit. Upravo je taj nakit bio razlog zbog kojeg me kontaktirala Portugalka, vlasnica jednog glazbenog portala, iznimno dobro posjećenog i popularnog. Radila sam za online izdanje, ali dogovorile smo se da ćemo raditi i tiskani magazin koji je pratio teme iz alternativne kulture. I napravile smo magazin, a materijal je bio u velikoj mjeri moj – osim fotografija, pisala sam i glazbene recenzije i intervjue”.

Nakon što je odradila nekoliko brojeva tog magazina, Marija Buljeta odustala je od projekta jer se željela posvetiti glazbi i glazbenoj fotografiji koja nije bila u dovoljnoj mjeri zastupljena u magazinu, pa je tako pokrenula glazbeni portal Altvenger i počela recenzirati albume, intervjuirati razne izvođače, pratiti koncerte i festivale i pisati o glazbi. O tome ova umjetnica kaže:

“Imam dobru glazbenu podlogu, odrasla sam uz glazbu. Moja velika želja je biti u photo pitu i fotografirati bendove koje volim. Ali nisam se željela orijentirati na subkulturu, već sam se ipak željela približiti mainstreamu. Nisam mislila da je to moguće, ali ispalo je itekako moguće jer sam preko novostvorenih kontakata počela sve više raditi baš koncerte. Sad me organizatori koncerata i festivala sami zovu i danas zaista mogu fotografirati gotovo bilo koji bend. Htjela sam biti na izvoru industrije, a nema jačeg centra glazbe od Londona. Iako je zemlja gotovo izgubila svu industriju koja je uništena za vrijeme Margaret Thatcher, u Britaniji cvjeta glazbena i filmska industrija. Ako želiš biti dio tog umjetničkog kruga, moraš živjeti ili u Londonu ili u New Yorku, nema druge.”

U britanskoj glazbi zanima je new wave i synth-pop, pravac koji se razvio 1980-ih, nakon punka. Njemu pripadaju bendovi kao što su OMD, Gary Numan, Depeche Mode, Duran Duran, Human League, Ultravox, Soft Cell, Tears For Fears i mnogi drugi. To je komercijalni pravac i ti umjetnici rade i danas. Nedavno je, kaže, fotografirala Nika Kershawa, Cutting Crew i Go West, sve odreda britanske glazbene legende koje su i dalje jako aktivne. Nakon što je fotografirala Heaven 17, još jedan bend britanskog new wavea, njihov menadžer bio je oduševljen i zvao ju još jednom te preporučio. Nakon fotografiranja koncerta grupe OMD i recenzije njihova koncerta, njihova PR agencija koja zastupa i Tears for Fears odobrila joj je fotografiranje koncerta tog legendarnog benda u londonskoj O2 Areni, jednoj od najvećih u Europi. Nedavno je fotografirala još jedno legendarno ime Mute Recordsa, Erasure, a također i jedan od koncerata tekuće turneje Garyja Numana.

Marija Buljeta kaže: “Izrazita mi je čast u svibnju kao fotograf ući u O2 Arenu. Ja sam bez lažne skromnosti sad zaista ušla u elitni krug nekolicine medija. Uz mene izvještaje s ovakvih koncerata rade još Guardian, Independent i Times, tako da možete vidjeti u kakvom sam društvu. Plan mi je napraviti knjigu o koncertnoj fotografiji jer ih nema dovoljno. To je jako zahtjevno jer u photo pitu ništa nije pod kontrolom. Subjekti su u pokretu, svjetlo se mijenja svake milisekunde, ponekad nemaš dobru poziciju, ponekad dvorane nemaju photo pit ili ga uklone za sjedaće koncerte, rasvjeta se izmjenjuje brzo i ponekad su uvjeti gotovo nemogući. Dakle, jako je zahtjevno da u tim uvjetima proizvedeš dobru fotografiju i zato mislim da je takva jedna knjiga sigurno dobro došla”.

Dok ona tek planira pisati svoju knjigu o koncertnoj fotografiji, u Londonu se piše knjiga u kojoj će biti objavljena kao aktivni koncertni fotograf u Ujedinjenom Kraljevstvu.

“Radni naslov je ‘Live’ i bazirat će se na aspektu koncertne fotografije, bit ću intervjuirana za tu knjigu i u njoj će biti objavljene moje fotografije s koncerata. Knjiga će se prodavati u trgovinama s pločama i CD-ima”, kaže umjetnica koja se osim za koncertnu počela interesirati i za apstraktnu fotografiju.

Tijekom rada u Londonu upoznala je mnogo glazbenika, menadžera i producenata koji je respektiraju. Dvanaest godina provela je kao DJ u zagrebačkim klubovima pa je imala dobar uvid u glazbene trendove, ali ne može vjerovati da danas poznaje neke ljude koji su joj bili idoli kad je bila mlađa. Marija Buljeta je zaključila:

“Upoznala sam, primjerice, Johna Fryera, on je zaista poznati glazbeni producent koji je radio za dvije velike diskografske kuće, 4AD koji je izdavao alternativne bendove te za Mute Records. On je producirao Depeche Mode, Yazoo, Cocteau Twins, Nine Inch Nails… Bio je jedan od top britanskih producenata, a danas živi i radi u Los Angelesu. Poznanstvo s njim mi je otvorilo um za apstraktnu fotografiju i napravila sam fotografiju za cover njegova novog projekta Black Needle Noise, pa sad i to radim i imam još nekoliko snimljenih fotografija za naslovnice albuma. Pokazala sam i Damiru Tiljku svoje apstraktne radove i jako je zadovoljan i ponosan na mene, a to mi puno znači.”

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.