Objavljeno u Nacionalu br. 976, 11. siječanj 2017.

‘U Hrvatskoj neću ostati bez obzira na to hoću li dobiti azil ili ne. Možda sam još pod dojmom ove tučnjave u kojoj sam dobio batine samo zato što sam izbjeglica. Ovdje se ne osjećam sigurnim. Vaš je narod dobar, ali ima ljudi koji nas ne vole’, kaže tražitelj azila Mothana Dleme iz Iraka

Napali su me tu u blizini prihvatilišta, a prije toga pretučeno je još nekoliko azilanata”, emotivno govori 35-godišnji Iračanin Mothana Dleme i pokazuje rane na glavi te fotografije svojih krvavih kolega iz prihvatilišta koje je snimio svojim mobitelom. Napadnut je i izudaran bejzbolskom palicom u ranim jutarnjim satima zadnjeg dana prošle godine. “Prošlo je nekoliko dana od napada i sada su mi se emocije smirile. Pa kako biste se vi osjećali da vas netko napadne iz čista mira samo zato što ste drugačiji? Čak su mi jedno vrijeme vikali da sam Srbin, a ja sam im na engleskom odgovarao da sam izbjeglica iz Iraka. Znam za rat koji se ovdje vodio prije dvadesetak godina i da Srbi nisu omiljeni, ali kakve ja veze imam s tim? Stvarno sam jako ljut na policiju jer smo rekli da znamo tko su napadači, ali ih oni navodno još traže.”

Prošlog ponedjeljka četrdesetak stanara Prihvatilišta za tražitelje azila u zagrebačkom naselju Dugave prosvjedovalo je protiv policije koja, kako su tvrdili pred brojnim novinarima, nije praktički učinila ništa da ih zaštiti od fizičkih napada koji su se dogodili nedaleko od prihvatilišta i u blizini Glavnog kolodvora. Ubrzo je stiglo službeno policijsko priopćenje o napadima na azilante i radnjama koje su poduzete u smislu kriminalističke istrage.

“U prvom događaju 31.12. u 4,40 minuta zaprimljena je dojava o tučnjavi u pothodniku kod stajališta autobusa, Paromlinska ulica. Četvorica oštećenih tražitelja navela su da su ih fizički napala trojica nepoznatih počinitelja koji su se nakon toga udaljili u nepoznatom pravcu. Oštećeni nisu imali vidljivih ozljeda te su odbili ponuđenu liječničku pomoć. Drugi događaj dogodio se sat vremena kasnije, oko 5,30 sati, na autobusnoj stanici u Kauzlarićevom prilazu, kojom prilikom je tražitelj azila naveo da su ga fizički napala trojica nepoznatih počinitelja. Zbog vidljivih ozljeda liječnička mu je pomoć pružena u KBC-u Zagreb. Policija traga za počiniteljima”, navodi se u priopćenju.

Mothana kaže da su ga zvali prijatelji iz prihvatilišta koji su već bili napadnuti u blizini te im je išao pomoći i pritom sam dobio batine. Do sada, u ovih sedam mjeseci koliko boravi u Hrvatskoj, nije imao neugodnosti, ali kaže da su mu druge izbjeglice pričali o povremenim napadima na njih.

On je izbjeglica već jedanaestu godinu. Kao mladić počeo je raditi kao timaritelj konja koji su bili vlasništvo iračke vojske, a zapravo se njima bavio zloglasni Uday Husein, najstariji sin tadašnjeg iračkog predsjednika Sadama.

“Neposredni mi je zapovjednik bio Uday, a ja sam samo formalno bio pripadnik iračke vojske jer nisam imao uniformu i oružje, već sam svoj posao obavljao u civilnoj odjeći”, priča Mothana. “Niti sam birao posao niti sam birao zapovjednika. Nakon američke invazije na Irak i svrgavanja Sadama Huseina s vlasti, nastali su i moji problemi. Što je najgore, nisu me dirali ni Amerikanci ni Englezi jer im je bilo jasno da nisam ratovao ni protiv koga niti sam se bavio politikom, ali prijetnje da će me ubiti stigle su od mojih Iračana kojima je dovoljan argument za moju likvidaciju bila činjenica da mi je Uday Husein bio zapovjednik. Preko noći sam se oprostio s obitelji i iz Bagdada i Iraka pobjegao u Libanon. Tamo sam bez ikakvih dokumenata živio i radio kao dekorater i dizajner. Nisam se ni s kim družio jer sam znao da sam na iračkoj crnoj listi za likvidaciju. Pobjegao sam iz Libanona prošle godine, kada mi je postalo jasno da bi me Libanonci uskoro mogli izručiti Iračanima jer sam sve vrijeme tamo bio ilegalac. Svaki moj pokušaj da zatražim njihove dokumente, završio bi mojim izručenjem i vjerojatno smrtnom kaznom. S rodbinom sam u povremenim kontaktima i njih ne diraju, a to mi je najvažnije. Kada sam pobjegao u Libanon, oni su se iz Bagdada preselili u jedno manje mjesto radi vlastite sigurnosti.”

Do Hrvatske je Mothana došao preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije. U Europsku uniju je ušao u Hrvatskoj, gdje je registriran, a potom je preko Slovenije, Austrije i Njemačke stigao do Nizozemske, gdje je proveo osam mjeseci. U lipnju prošle godine Nizozemci su ga, u skladu sa spomenutim Dublinskim sporazumom, vratili u Hrvatsku. Podnio je zahtjev za azil i uskoro očekuje rješenje.

“Dao sam intervju i da vam iskreno kažem, ne znam hoću li dobiti azil ili ne”, pomalo rezignirano govori Mothana. “Kakvo god rješenje bude, ne mislim ostati u Hrvatskoj jer se ovdje jednostavno ne osjećam sigurno. Možda je to i zbog ove tučnjave prije nekoliko dana, ali za razliku od Nizozemske, ovdje nikada ne znaš na čemu si. Tamo te prihvaćaju kao izbjeglicu, a ovdje je sve nekako čudno. Vaš je narod dobar, ali očito ima ljudi koji ne vole izbjeglice. Nekako ste zatvoren narod. Dođe mi da oko vrata okačim papir s natpisom “Ja sam izbjeglica. Volite li me ili mrzite?” i prošetam centrom grada pa da vidim reakcije ljudi koje srećem. Uglavnom, neću ovdje ostati jer je i kod vas teška situacija pa posao nisam ni tražio. Moja budućnost? Snaći ću se, znam svašta raditi.”

Mothana je samo jedan od mnogih izbjeglica koji ne žele ostati u Hrvatskoj. Kroz Hrvatsku je prošlo više od 600 tisuća izbjeglica. Po zadnjim podacima, od 2004. do danas u Hrvatskoj su status azilanta dobile 263 osobe. Do kraja ove godine Hrvatska bi, u skladu s propisanom kvotom Europske unije, trebala prihvatiti 1583 azilanta kojima je dvije godine dužna osigurati smještaj i pomoći u traženju posla.

Kako se radi o prvim zabilježenim napadima na ljude koji su trenutačno iz raznih razloga hrvatski stanovnici, hrvatska javnost je podijeljena. Na pitanje jesu li Hrvati rasisti koji jednostavno ne žele strance u svojoj državi ili je riječ o pojedinačnim incidentima, pokušali smo pronaći odgovor u samom Prihvatilištu za tražitelje azila, koje je Zagrepčanima poznatije kao bivši hotel Porin.

“Taj nekadašnji naziv hotel Porin mnogima koji ne znaju kako ti nesretni ljudi žive, izaziva negativne konotacije”, kaže svećenik Tvrtko Barun koji je ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, jedne od desetak udruga koje se u suradnji s MUP-om brinu o tražiteljima azila. “Ne kažem da je smještaj loš, već mnoge riječ hotel asocira na luksuz, a prihvatilište je takvo kakvo jest, skromno, iako se svi ovdje trudimo da im privremeni boravak u prihvatilištu olakšamo i pomognemo da prebrode tu tešku životnu situaciju. Mislim da generalno Hrvati imaju pozitivan odnos prema izbjeglicama jer smo i sami prošli rat. Naši ljudi možda i premalo znaju o tim ljudima koji dolaze iz drugih država, a kažem vam iz svog dugogodišnjeg iskustva u radu s izbjeglicama da su u velikoj većini skromni i normalni ljudi koji su došli ovamo sa svojim problemima i željama za kvalitetniji život. Ovi napadi prije nekoliko dana su izolirani incidenti i medijima je to zanimljivije nego, na primjer, druženje Hrvata s izbjeglicama ovoga Božića. Organizirali smo božićni ručak, tako da je dvadesetak zagrebačkih obitelji izrazilo želju i ugostilo 54 tražitelja azila u svojim domovima, bez obzira na njihovu vjeru ili naciju. To je samo jedan primjer da se mogu povezivati dva naizgled nespojiva svijeta, s različitim kulturama.”

Hrvatska je iz raznih razloga izbjeglicama zapravo uglavnom nepoželjna zemlja za život pa nije bilo snažnijih posljedica velikog migrantskog vala u travnju i svibnju prošle godine. U posljednje vrijeme broj migranata u Hrvatskoj se lagano povećava jer se u skladu s Dublinskim sporazumom, tražitelji azila u Austriji, Njemačkoj ili Nizozemskoj vraćaju k nama, znači u državu Europske unije u kojoj su registrirani otiskom prsta.

“Trenutačno je u prihvatilištu 547 osoba koje traže azil”, kaže Anita Dakić, voditeljica Prihvatilišta za tražitelje azila. “Još ih je stotinjak smješteno u MUP-ov prihvatni centar u Kutini. Uglavnom su to državljani Afganistana, Irana, Sirije i Iraka. Ima nešto Pakistanaca te Nigerijaca i Kamerunaca. Bez obzira na to što mnogi od njih nakon dobivanja azila misle napustiti Hrvatsku, trudimo se da im olakšamo život u prihvatilištu dok čekaju rješavanje statusa. U suradnji s udrugama civilnog društva i međunarodnim organizacijama, provodimo mnoge tečajeve, kreativne radionice za žene i muškarce, a djeci tražitelja azila osigurali smo prostor u dvjema igraonicama opremljenima didaktičkim igračkama. Na ovim prosvjedima zbog napada neki azilanti su prigovorili da im za doručak poslužujemo samo paštetu, što jednostavno nije točno jer tražitelji, uz kruh, za doručak dobivaju mliječne namaze, med, čokoladni namaz, jogurte, mlijeko ili čaj. Za ručak i večeru poslužujemo im kuhane i tople obroke. To naglašavam jer vam je jasno da sve obroke pripremamo uzimajući u obzir vjerske i ostale prehrambene navike tražitelja azila”, govori Anita Dakić.

Jedna od onih koji u prihvatilištu čekaju smještaj koji im treba osigurati država jest Iranka Maryam Katuzi, koja je sa svojim trima kćerima dobila status azilanta. U siječnju prošle godine sa suprugom Kurošom i kćerima Negar (16), Melinom (9) i Dinom (6) napustila je Teheran i Iran. Obitelj je uobičajenom izbjegličkom rutom preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije ušla u Hrvatsku. U velikoj gužvi i proceduri izdavanja dokumenata, Kuroš je ostao u Grčkoj gdje još uvijek čeka na izdavanje statusa azilanta, a Maryam je s kćerima provela 50 dana u MUP-ovu prihvatnom centru u Slavonskom Brodu. Od travnja žive u prihvatilištu u Dugavama.

“Ljudi u Hrvatskoj su ljubazni i dobri”, priča Maryam. “Takvo je moje iskustvo, ali i iskustva mojih kćeri Negar i Meline koje idu u Osnovnu školu “Fran Galović”. Stekle su puno prijateljica i prijatelja u školi, a da su doživjele bilo kakve neugodnosti zato što su strankinje i izbjeglice, to bi mi ispričale. Starija Negar završava osnovnu školu jer nije znala hrvatski jezik pa joj nisu mogli priznati niz predmeta iz iranske škole. No to je najmanji problem.”

‘Sa svojim sinom Mehdijem morao sam pobjeći iz Irana zbog krvne osvete jer je moj otac usmrtio čovjeka u izravnom sudaru automobila, a policija nam nije htjela pomoći’, kaže Said Deilami

Maryam je stekla mnoge hrvatske prijatelje. Zahvaljujući slikarstvu kojim se bavila u Iranu, a nastavila je slikati i ovdje, često odlazi na izložbe te se tako po tko zna koji put pokazalo da umjetnost povezuje ljude. Slabo govori hrvatski pa se na engleskom jeziku sporazumijeva s novopečenim prijateljima iz slikarskoga svijeta koji su joj pomogli da proda neka svoja djela. Maryam slika olovkom, tušem, ugljenom i na ulju. Dok pokazuje slike, primjećuje se da je glavni motiv njezinih slika žena u svim situacijama i okolnostima. Od žena odjevenih u tradicionalnu islamsku odjeću s prekrivenim licem do žena koje otkrivaju svoja tijela, što je očito bilo prilično hrabro u zemlji kao što je Iran. Svaka je izbjeglička životna priča specifična pa tako i njezina.

“Pripadali smo višoj društvenoj iranskoj klasi”, pripovijeda Maryam. “Suprug je imao vlastitu tvornicu za preradu pilića i bavio se prijevozničkim poslovima. Imao je vlastite kamione, tvornica je dobro radila i živjeli smo jako dobro. Ja sam više umjetnička duša pa sam uz odgoj i brigu o našim kćerima, puno slikala i svojim djelima željela ukazivati na problem statusa žena u Iranu. Znate da je Iran islamska država u kojoj žene imaju podređenu ulogu u odnosu na muškarce. Tako sam svoje slike pokazivala na zatvorenim druženjima jer u Iranu zaista živi puno ljudi koji misle kao i ja te misle da bi se neke stvari trebale mijenjati. Može se reći da sam se svojim slikanjem borila za prava iranskih žena, naravno ne javno jer bi muž, ja i naša djeca u tom slučaju završili u zatvoru.”

Obitelj Katuzi nije se uklapala u standarde iranske islamske države ne samo po feminističkim razmišljanjima i djelovanjem Maryam, već i po opasnoj tajni koju su skrivali od ljudi u državnim institucijama. Maryam i njezini najbliži promijenili su vjeru. S islama su se obratili na kršćanstvo, postajući pripadnicima u Iranu izuzetno brojne Protestantske crkve. U državi koja je temeljena na šerijatskom zakonu, sloboda vjeroispovijesti, najblaže rečeno, nije preporučljiva. Protestanti djeluju ilegalno, a Maryam je ukrasila njihov stan slikama Isusa Krista i kršćanskih svetaca. Biblija i druge kršćanske knjige bile su dio njihova života. Opasan i tajan život obitelji Katuzi u Teheranu, središtu islamskog Irana, počeo se razotkrivati početkom prošle godine kada su iranski policajci priveli Maryam i njezina supruga. Razlog je bio šokantan za supružnike – upali su u zamku poslovnih partnera kojima su potpisali određene dokumente za koje se ispostavilo da su protuzakoniti. Iako su supružnici uspjeli policajcima objasniti da su samo žrtve poslovnih prijevara svojih partnera, ubrzo su im počele stizati prijetnje bivših poslovnih partnera koji su pobjegli iz Irana. Htjeli su da supružnici kažu policiji da su i sami sudjelovali u financijskim malverzacijama. Bilo im je jasno da moraju pobjeći iz Irana. S jedne strane prijetili su im smrću očito opasni poslovni partneri, a s druge strane bilo je pitanje dana kada će im u dom upasti policajci koji će prilikom pretresa razotkriti i njihovo nepoželjno vjersko opredjeljenje te Maryamine slike zbog kojih bi također mogla završiti u zatvoru.

“Nismo imali drugog izlaza osim što prije pobjeći iz Irana”, kaže Maryam. “Tu smo u Hrvatskoj i drago nam je da smo moje kćeri i ja dobili azil. Živimo skromno u prihvatilištu, od države uz smještaj i hranu dobivamo po 100 kuna mjesečno po osobi, a ja se nadam da ću s vremena na vrijeme uspjeti prodati i neku svoju sliku. Vjerujemo da će nam se uskoro priključiti moj suprug koji u Grčkoj pokušava naći neki posao. Ja sam završila ekonomski fakultet u Iranu, ali ne govorim vaš jezik pa će mi jako teško biti pronaći posao u svojoj struci. Mogla bih podučavati slikarstvo, ali nisam završila likovnu akademiju, već sam samouka. Tko zna, snaći ćemo se. Imamo dvije godine da nađemo posao od kojeg ćemo moći živjeti u Hrvatskoj. Najstarija kći će također tražiti neki posao. Znam da je teško, ali treba vjerovati da će biti bolje. Najvažnije mi je da se djeci sviđaju vaša zemlja i ljudi. Uglavnom, u Iran se nećemo vratiti.”

Inače, većinom se državljanima Sirije, Iraka i Irana odobrava međunarodna zaštita, što zbog ratnih, a što zbog političkih ili vjerskih okolnosti. Po dobivanju azila, tražitelji se sele u državne stanove. Imaju smještaj, plaćene režije i socijalnu pomoć u visini 800 kuna dok ne nađu posao od kojega mogu samostalno živjeti. Ako se ne zaposle u tom roku, azilanti faktički postaju beskućnici jer se moraju iseliti iz državnog stana.

Said Deilami (36) s osmogodišnjim sinom Mehdijem čeka pozitivno rješenje o statusu azilanta. Iz iranskog grada Ahvaza, gdje je radio kao građevinski radnik, s malim Mehdijem morao je pobjeći prije šest godina. Za vlastitu izbjegličku sudbinu izravno nije kriv. Razlog njihova bježanja po Aziji i Europi jest u pomalo zaboravljenoj krvnoj osveti koja se prenosi s koljena na koljeno. Saidov otac je prije desetak godina imao tešku prometnu nesreću. U izravnom sudaru dvaju automobila poginuo je čovjek u drugom automobilu, a njegov je suvozač ostao bez ruke i noge. Saidov je otac prošao s lakšim ozljedama.

‘Moje slike žena u različitim situacijama, obraćenje obitelji s islama na kršćanstvo i poslovni problemi razlog su što smo izbjegli iz Irana’, kaže Maryam koja s trima kćerima čeka dolazak supruga

“U tom drugom automobilu bila su dvojica pripadnika obitelji, mi kažemo klana, koje smo poznavali i do tada s njima bili u dobrim odnosima. Policija je ustanovila da za sudar nije kriv ni jedan od vozača, već je uzrok nesreće bilo ulje na cesti, zbog čega su se vozila zanijela i izravno sudarila. S obzirom na okolnosti tragedije, moj je otac samoinicijativno u nekoliko navrata pokušao financijski obeštetiti članove obitelji jer je jedan čovjek poginuo, a drugi ostao invalidom. Oni su to odbili i poručili da samo krv može isprati krv. Po tradiciji koja još vlada u pojedinim obiteljima i klanovima u Iranu, krvna osveta je nešto što se podrazumijeva. Iako nije bio kriv, moj je otac za njih ubojica. Poručeno mu je da će ga ubiti netko iz njihove obitelji i otac je s mojim mlađim bratom pobjegao nedugo nakon nesreće u Nizozemsku. Po načelima krvne osvete, ubijaju se samo muški članovi obitelji. Misleći da će se situacija smiriti, pobjegao sam prvo u Siriju i tamo proveo pet godina. Radio sam kao glavni kuhar u jednom restoranu. Prije dvije godine nakratko sam došao u Ahvaz i poveo Mehdija sa sobom u Teheran da dijete upišem u školu. Mislio sam da ćemo tamo biti sigurni, jer je to ogroman grad. Ubrzo sam saznao da pripadnici te obitelji koja se želi osvetiti muškim članovima moje obitelji, znači Mehdiju i meni, znaju gdje smo te pripremaju likvidaciju. Možda vam sve to čudno zvuči jer ne spominjem policiju i njihovu zaštitu. Moj je otac bio protestantski pastor, a protestanti su i članovi te druge obitelji. Za policiju i općenito državne institucije mi koji smo kršćani, jednostavno smo građani drugog reda. Mojem ocu su policajci rekli da se oni neće petljati u “naša, kršćanska posla” i neka to sami riješimo između sebe. Jest, kršćani su i članovi te druge obitelji, ali se vladaju po nekim drugim, tradicionalnim i plemenskim običajima koji nalažu ‘oko za oko, zub za zub’”, završava svoju priču Said Deilami.

Said i sin Mehdi tek su mjesec dana u Hrvatskoj. Nakon bijega iz Teherana, uspjeli su uobičajenom migrantskom rutom stići do Austrije. Tamo su proveli deset mjeseci, a talentirani Mehdi je uspio završiti čak dva razreda osnovne škole i naučiti njemački jezik gotovo savršeno. I za ovo kratko vrijeme, dječak već zna dosta hrvatskih riječi, iako se ni on ni njegov otac ne misle zadržavati u Hrvatskoj kada dobiju traženi azil.

“Premalo smo u Hrvatskoj da bih vam rekao što mi se sviđa, a što ne”, iskren je Said. “I nama je dosta putovanja, ali mi se čini da je kod vas u Hrvatskoj jako teško doći do posla. Teško je vašim ljudima, a kamoli nama izbjeglicama. Ovi ljudi u prihvatilištu su dobri i korektni prema nama, a da vam iskreno kažem, nismo nigdje ni izlazili pa nisam imao neke društvene kontakte. U Nizozemskoj, gdje su mi otac i mlađi brat, socijalna i ekonomska situacija je puno bolja. Supruga i ženski dio rodbine je u Iranu i njih nitko neće dirati. Kada riješimo dokumente, pridružit će nam se supruga i krenut ćemo ispočetka. Kada bih se ovdje zaposlio kao kuhar, ostali bismo u Hrvatskoj jer Mehdi nema problema s učenjem jezika.”

Tražiteljima azila nude se razni programi u sklopu prihvatilišta, a Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, pohvalio se i poklonio nam časopis Staze, za koji kaže da je, koliko je njemu poznato, prvi takav časopis u svijetu. Staze pišu, fotografiraju i uređuju izbjeglice, tražitelji azila i oni koji su azil već dobili.

“Ljudima nudimo svašta, od psihosocijalne podrške, edukacija, kulturnih i sportskih sadržaja do besplatne pravne pomoći”, kaže Barun i zaključuje: “Svaki dan sam u prihvatilištu i ne želim reći da je tih trenutačno blizu 600 različitih ljudi idealno, ali svi su oni, bez obzira na mane i vrline, ljudi u velikoj potrebi kojima želimo biti prijatelji i podrška bez ikakvih predrasuda. Nitko od njih nije napustio svoj dom iz hira. Oni se jednostavno nemaju kamo vratiti.”