Blanka Vlašić nakon sportskog umirovljenja želi pomoći hrvatskoj atletici jer smatra da je vode pogrešne osobe, a u razgovoru za Tempo najavljuje svoju moguću kandidaturu za predsjednicu Saveza

Prije tri godine Blanka Vlašić objavila je kako završava atletsku karijeru obilježenu medaljama osvojenima na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima čime je, pored Sandre Perković, jedna od najvećih hrvatskih atletičarki svih vremena. Sve to ostvarila je uz pomoć svojih trenera, njezina oca Joška Vlašića te Bojana Marinovića. Međutim, sedam mjeseci kasnije Blanka Vlašić najavila je kako se namjerava kandidirati za predsjednicu Hrvatskog atletskog saveza čiji je predsjednik Ivan Veštić i za čije je vladavine Hrvatska prošle godine izgubila domaćinstvo svjetskog prvenstva u krosu. Njezinu namjeru nisu najbolje primili ni u vrhu Saveza ni u dijelu medija, a kako je ubrzo nakon toga zatrudnjela, tako je odustala od kandidature. Međutim, Blanka Vlašić i dalje smatra kako hrvatska atletika može i mora bolje, a da bi se to ostvarilo mora doći do promjena u vrhu Saveza, o čemu je progovorila ekskluzivno za Tempo.

TEMPO: Koji bi bili najvažniji elementi dugoročne strategije razvoja hrvatske atletike?

Ulaganje u struku i infrastrukturu. Ne možemo govoriti o razvoju bilo kojeg sporta uz nedovoljan broj stručnog kadra, u ovom slučaju atletskih trenera koji se redovito educiraju i kroz mentorske programe uče od starijih i iskusnijih trenera. Na žalost, posao atletskog trenera je poprilično nepopularan zbog niskih plaća i neadekvatnih uvjeta rada. Stoga često imate slučaj da atletski treneri krenu raditi kondicijske programe s nogometašima jer je to jedini način da opstanu materijalno i ostanu relevantni u sportskim klubovima. Što se tiče infrastrukture, svaki veći hrvatski grad bi trebao imati atletsku dvoranu za treninge preko zime i za loših vremenskih uvjeta. Ne trebaju to biti velebne kružne dvorane, osamdesetak metara dužine i tridesetak širine sasvim je dovoljno. Kad smo kod stadiona, pitanje je koliko njih zaista ima dovoljno dobru stazu. Većinom su to stare staze ili, ako su netom obnovljene, često su izuzetno loše kvalitete. Bilo bi dobro da atletiku vode ljudi koji svojim utjecajem mogu doprinositi koristeći ostale izvore, ne samo iz sustava i javnog novca. Tu smo mi oduvijek slabi. Previše je ljudi u atletici koji su u sukobu interesa i koji gledaju samo svoj interes jer nigdje drugdje, realno, ne bi opstali. Tada bi se stvari, vjerujem, brže pomicale s mrtve točke. Ovako se godinama krpaju na račun uspjeha koji su rezultati rada nekih entuzijasta i roditelja, a ne plod uređenog sustava.

‘Država je učinila velike iskorake i financiraju se izgradnja i obnova, ali u atletici nemamo kvalitetne ljude za lobiranje i izradu održivog koncepta’

TEMPO: Osnova svega je infrastruktura koje nema bez pomoći države. Kako doći do izgradnje infrastrukture?

Nije potrebno vući paralelu s velikim zemljama, pogledajte samo Sloveniju i Srbiju koje su daleko ispred nas što se infrastrukture tiče. U Ljubljani imate atletska borilišta i segmente staze skoro u svakom kvartu, školi. Nisu potrebna velebna izdanja, stručan tim može složiti atletska borilišta dostatna za treninge i razvoj atletike. Država je učinila velike iskorake i financira se izgradnja i obnova, ali u atletici nemamo kvalitetne ljude za lobiranje i izradu održivog koncepta. Benefiti od atletike imaju svi sportovi i motiv je jednostavan – atletika je bazični sport. Od nje sve počinje. Ni jedan nogometaš, košarkaš niti rukometaš ne mogu biti kvalitetni igrači bez da ispravno svladaju tehniku trčanja. Po mom skromnom mišljenju, svaki potencijalan budući sportaš bi trebao započeti svoj put u atletskoj školi. Od tu, uz stručno vodstvo i savjet, dolazi do selekcije prema najadekvatnijem sportu za to dijete. O vrhunskim rezultatima kao motivu teško je govoriti. Nije lako biti dio atletskog svjetskog vrha. Niti bismo se trebali fokusirati na svjetske medalje kao jedini pokazatelj kvalitete rada unutar nekog sporta. Ali uz ispravan pristup, edukaciju i suradnju trenera i klubova, sigurna sam da imamo perspektivu gledati više naših atletičara i atletičarki i na europskim i svjetskim pozornicama

TEMPO: Često se kaže kako u Hrvatskoj ima puno atletskih talenata, ali ih treba nekako dovesti do vrha. Koji bi bio najbolji put?

Kada se već talent prepozna, važno je da je od samog početka vođen na ispravan način. Atletski savez bi trebao imati uhodanu logistiku oko potencijalnih vrhunskih talenata. Od odabira adekvatnog trenera, ili više njih, do osiguravanja uvjeta za trening, medicinske skrbi, fizioterapeuta, sportskog psihologa… To samo izgleda da je mnogo jer naš Savez ne funkcionira na taj način, ali ako pogledate kako to rade uspješne atletske zemlje, vidjet ćete da je ovo o čemu govorim njihov uobičajeni modus operandi.

Joško Vlašić, otac Blanke Vlašić, i Bojan Marinović trenirali su najbolju hrvatsku visašicu i odveli je do brojnih svjetskih, europskih i olimpijskih medalja. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

TEMPO: Ima li Hrvatska dovoljno kvalitetnih atletskih trenera ili bi ih trebalo uvoziti? Primjerice, vi ste bili produkt vaše obitelji, Saru Kolak je do olimpijskog zlata doveo slovenski trener Andrej Hajnšek, trener Jane Koščak je njen otac.

Općenito je u Hrvatskoj slučaj da su uspješni sportaši produkt obiteljskog angažmana. To samo ukazuje na lošu kvalitetu sistema. Vratit ću se na odgovor iz prvog pitanja i pitat vas: što kao sport nudimo perspektivnim mladim trenerima? Zašto bi se netko uopće uhvatio posla koji mu ne nudi materijalnu sigurnost, uvjete za rad i zdravu i poštenu radnu okolinu? Da, postoje rijetki koji uistinu vole ovaj sport i ostavljaju psihičko i fizičko zdravlje na poluraspadnutim stazama, boreći se za svaku stotinku i centimetar, ali svatko ima svoje granice. Valjalo bi vidjeti statistiku, ako bi Savez pristao dati te informacije, koliko naših trenera svake godine zadovolji uvjete za produženje licence. Organizira li Savez edukacije, dovodi strane uspješne trenere da održe seminare? Ne znam je li ikad netko nazvao Edisa Elkasevića, Joška Vlašića, Bojana Marinovića ili Miljenka Raka i pitao ih za savjet ili mentorstvo. S takvim ‘’mindsetom’’ ostajemo zatvoreni u svojim uvjerenjima, zbog čega sportaši ispaštaju.

TEMPO: Na posljednja četiri svjetska juniorska prvenstva (Bydgoszcz, Tampere, Nairobi i Kali) ostali smo bez medalja. Zašto se to događa?

Zbog svega što sam već navela. Zapitajmo se i zašto bi neki mladi talent poželio trenirati u sustavu u kojem su njegove potrebe na posljednjem mjestu. To roditelji brzo ‘’prokuže’’ pa usmjere djecu drugamo. A što i kako se radi s onima koji ostaju? Rezultati, kao što ste naveli, govore sami za sebe. Voljela bih čuti, za promjenu, što naši atletičari misle. Nisam sigurna da se imaju kome obratiti. Kao predsjednica komisije sportaša pri HOO-u, konstantno ohrabrujemo saveze da formiraju svoje komisije sportaša kako bi komunikacija s njima bila lakša i kako bismo zaista čuli što se događa ‘’na terenu’’. Ovako, do mene ispod radara dolaze razne priče. A one su, na žalost, uglavnom tužne.

‘Ne znam je li itko ikada nazvao Edisa Elkasevića, Joška Vlašića, Bojana Marinovića ili Miljenka Raka i pitao ih za savjet ili mentorstvo’

TEMPO: Treba li Hrvatskoj atletski stadion kakav su izgradili Mađari (Nacionalni atletski centar) i na što je potrošeno 650 milijuna eura? Ili bi trebalo ulagati u još zatvorenih atletskih dvorana, poput one na Zagrebačkom Velesajmu koja je otvorena prije pet godina?

Ne. To bi bio korak nakon što se zadovolje nužniji preduvjeti za razvoj hrvatske atletike. Kamo sreće da jednom krenemo razmišljati i pravom atletskom stadionu koji može organizirati veliko atletsko natjecanje. A to bi tada značilo da smo i mi na mapi atletskih velesila, od čega smo, na žalost, još svjetlosnim godinama daleko.

TEMPO: Rekli ste da do vas dolaze tužne priče o mladim atletičarima i njihovim trenerima. Na što se oni najčešće žale?

Općenito se žale na loše uvjete na treninzima i natjecanjima. Koliko puta su naši atletičari putovali autobusom cijelu noć i duže na natjecanje kako bi Savez uštedio na adekvatnijem prijevozu i hotelu. Zatim bi se, tako izmoreni i zgrčeni od dugog putovanja, morali natjecati. A cijelu godinu su se pripremali za to natjecanje. To je samo jedan od primjera. Zatim odnos trenera prema sportašima. Neki kao da ne znaju ni osnove sportske psihologije i psihologije uopće. Za slučaj svakog talentiranog juniora koji nije postao uspješan senior, ako nije bio problem u njegovoj volji i disciplini, krivac je sustav. Ako se, primjerice, vidi da je trener dosegao svoj maksimum i nema dovoljno znanja da bi unaprijedio rezultate svog sportaša, treba tražiti drugo rješenje. Ako Savez ne omogući adekvatan prostor za treniranje i pripreme zimi, teško je očekivati rast rezultata, a vrlo lako se dogodi i ozljeda. Stagnacija je, dakle, rezultat ili neznanja ili siromašnih uvjeta za trening, a često je to kombinacija oba navedena faktora.

Ivan Veštić (lijevo) bio je čelnik Atletskog sportskog kluba Split u vrijeme kada je Blanka Vlašić uz podršku svog oca Joška Vlašića bila na početku vrhunske karijere. FOTO: Tino Juric/PIXSELL

TEMPO: Kažete da je „previše ljudi u atletici koji su u sukobu interesa i koji gledaju samo svoj interes jer nigdje drugdje realno ne bi opstali“. Kako i zašto funkcionira sustav koji to omogućuje?

Tako funkcionira većina sustava u hrvatskom sportu. Atletski savez, nažalost, nije iznimka. E sad, kome odgovara takav način funkcioniranja, pa ga podržava, ne znam, odnosno ne mogu uprijeti prstom samo u jednog krivca. Ali znam da je sve to čista politika i da određeni ljudi jedan drugome drže leđa, što zbog “mira u kući”, što zbog osobnih interesa, ne nužno materijalnih.

TEMPO: Vi tvrdite da atletski savez loše funkcionira, a njegov predsjednik Ivan Veštić je još prije šest godina rekao „od Hrvatskog atletskog saveza nema razvijenijeg saveza“. Tko nije u pravu?

To je poprilično smjela izjava. A opet, mi danas nemamo, osim Sandre Perković, osvajače medalja u svim uzrastima na svjetskoj atletskoj sceni. Nemamo ni dvorane, ni kvalitetne atletske staze, jer one koje su pompozno otvorene proteklih godina to svakako nisu. Ono što imamo jest nezadovoljstvo u internim krugovima načinom funkcioniranja Saveza i vođenjem klupskih politika. Uostalom, kako se tom najrazvijenijem savezu dogodilo da izgubi svjetsko prvenstvo u krosu?

TEMPO: U rujnu 2021. najavili ste da se namjeravate kandidirati za predsjednicu Hrvatskog atletskog saveza, nakon čega vam je dio medija poručio da niste još zreli za tu funkciju. Što ste tada iz tih događaja naučili?

Da je dug put od izražavanja nezadovoljstva do spremnosti za prave promjene. Očito još nikome nije došla voda do grla. Ili postoji netko tko u startu sabotira bilo kakav pokušaj promjena u Savezu. I taj netko ili ti neki imaju veliku podršku jer su dobili ono što su htjeli. Manipulirali su javnost novinskim člancima u kojima su iznijeli lažne optužbe protiv Ivane Brkljačić i mene, sportašica koje su 2000. godine Hrvatsku ponovno stavile na svjetsku atletsku mapu i s čijim uspjesima su se donedavno hvalili i ponosili. Nisam se htjela silom nametati, prije svega sam sjela s predsjednikom Veštićem i izrekla mu svoju želju i namjeru. Mislila sam da će uvidjeti da je to prirodni tijek događaja, da starije zamjenjuju novi, mlađi, a u mom slučaju i smisleniji ljudi. Svi koji žele najbolje za hrvatsku atletiku, pozdravili su moju namjeru. Međutim, druga struja je bila glasnija i bezobzirnija te na ružan način potkopala moju kandidaturu.

‘Nije isključeno da se na sljedećim izborima kandidiram za predsjednicu Saveza. Naveliko se radi na tome da dođe do te promjene’

TEMPO: Nakon što ste se povukli iz kandidature za predsjednicu HAS-a, spominjala se vaša kandidatura za predsjednicu ASK-a (Atletski sportski klub Split). Jeste li doista razmišljali o tome da preko ASK-a idete korak po korak do predsjednice HAS-a?

Kada je početkom jeseni 2021. ASK ostao bez predsjednika i direktora, ukazala se prilika za novim vodstvom. Tada je Veštić, kao i danas, obnašao funkciju izvršnog dopredsjednika. Kada sam poslala elektroničku poštu u kojoj sam zatražila popis ljudi u izvršnom odboru i upitala za daljnji tijek procedure izbora novog predsjednika kluba, poslali su mi statut kluba koji je ionako javni dokument. Na moje iduće upite, Veštić je odgovorio kako klub već ima odgovornu osobu u ulozi izvršnog dopredsjednika – njega – i kako do daljnjega neće biti izbora za predsjednika. Uistinu šteta, žao mi je kluba, trenera i ostalih ljudi koji tamo rade u lošim uvjetima, staze koja je dosta oštećena i u jako lošem stanju. Htjela sam pomoći klubu u kojem sam odrasla i u kojem sam postigla sve svoje rezultate, ali opet me se, kao i u slučaju Saveza, spriječilo u toj namjeri bez da sam dobila priliku odboru predložiti svoj plan i program.

TEMPO: Namjeravate li se na sljedećim izborima kandidirati za predsjednicu Hrvatskog atletskog saveza?

Nije isključeno. Prije svega zato što mislim da hrvatska atletika zbog svega što je dala i još uvijek daje hrvatskom sportu zaslužuje biti drugačije i bolje vođena i puno bolje prezentirana u javnosti. Ono što vam mogu reći je to da se već uvelike radi na tome da na idućim izborima do te promjene nabolje i dođe. Radilo se o meni ili nekome drugome, Veštić će na sljedećim izborima imati vrlo ozbiljnog i jakog protukandidata.