Objavljeno u Nacionalu br. 1055, 12. srpanj 2018.
Nacional otkriva što se krije iza Inine kupnje plinskih polja na sjeveru Jadrana koja će po procjeni stručnjaka biti neisplativa za sedam godina, a cijelu operaciju MOL je izveo kako bi pred Vladu RH izašao s maksimalnom cijenom u slučaju odluke o otkupu Ininih dionica od Mađara
Plinska polja u sjevernom Jadranu koja je Ina u drugoj polovini lipnja ove godine otkupila od Italije kupnjom 50-postotnog udjela u Enijevoj kompaniji Eni Croatia BV, plaćena su nešto više od 50 milijuna dolara, doznaje Nacional iz dobro obaviještenih naftaških izvora. Ina je, objavivši vijest o potpisivanju ugovora o otkupu Enijeva udjela u plinskim poljima na sjeveru Jadrana, akviziciju prikazala kao izniman uspjeh jer je tim potezom, kako se tvrdi, postala stopostotni vlasnik i samostalni operator hrvatskih plinskih polja, povećala rezerve plina za 4,3 milijuna barela ekvivalenata nafte i dnevnu proizvodnju prirodnog plina za 380.000 kubnih metara.
No ona druga, tamnija strana akvizicije posve je prešućena. A ta je da je Ina otkupila polja u kojima su rezerve plina drastično smanjene i koja će već za koju godinu – a procjene kažu da će se to dogoditi već 2024. ili 2025., za šest do sedam godina – zbog drastičnog pada tlaka u bušotinama i pada količina plina biti neisplative za proizvodnju. Prema najsvježijim podacima, samo od 2010. do 2016. iscrpljene količine plina u sjevernojadranskim bušotinama smanjile su se oko 60 posto. To znači da će već za osam do deset godina plinske bušotine morati u dekomisiju, a to je tehnološki iznimno složen proces koji jako puno košta. Tu je nepotrebnu investiciju talijanski Eni prodajom svojeg udjela očito izbjegao i svalio je na leđa Ine, upozoravaju naftni i plinski stručnjaci s kojima je razgovarao Nacional. Prema jednom od tih izvora, MOL je ovom akvizicijom i ulaganjem nešto više od 50 milijuna dolara u otkup tvrtke Eni Croatia BV formalno povećao vrijednost Ine, što Mađarima ide u korist krene li Vlada doista u proces otkupa Ininih dionica od MOL-a. MOL, tvrde isti izvori, nastoji maksimalno “napumpati” vrijednost vlastitog udjela u Ini kako bi u pregovorima o otkupu pred Vladu izašao s maksimalnom cijenom.
Još jedna informacija koju je gotovo istovremeno s viješću o otkupu 50-postotnog udjela Enija u plinskim poljima u sjevernom Jadranu Ina objavila na svojim korporativnim stranicama, govori o namjeri Ine da s Enijem, koji je operator plinskih polja na talijanskoj strani Jadrana, krene u projekt procjene mogućnost i isplativosti izgradnje dvosmjernog plinovoda između Italije i Hrvatske. U vijesti se navodi da su Ina i Eni potpisali Memorandum o razumijevanju kao prvi korak ka realizaciji projekta čiji je cilj “iskoristiti postojeću infrastrukturu, koja se sada koristi u proizvodnji plina na sjevernom Jadranu, za potrebe transporta plina između dviju zemalja jer bi povezivanje Hrvatske i Italije dvosmjernim plinovodom moglo povećati stupanj integracije, sigurnost opskrbe, konkurentnost i održivost hrvatskog, ali i talijanskog tržišta”. Drugim riječima, Eni i Ina u projektu planiraju iskoristiti postojeće plinovode koji su prvobitno izgrađeni za transport plina proizvedenog na off-shore bušotina u sjevernom Jadranu prema Hrvatskoj i Italiji kao osnove buduće interkonekcije. Vijest je u hrvatskim medijima prošla posve nezapaženo, no zato su je prenijeli gotovo svi talijanski stručni i poslovni mediji, prokomentiravši buduću interkonekciju, ako se ostvari, kao projekt koji će “pridonijeti konsolidaciji talijanske pozicije kao plinskog čvorišta u Europi”.
Iako su dvije naftne kompanije – Eni i Ina – isključivi vlasnici podmorskih plinovoda, buduća interkonekcija trebala bi povezivati dvije države i u tom bi slučaju projekt imao međudržavno obilježje. U njega će morati biti uključene relevantne državne institucije, ministarstva i regulatorne agencije obiju država. Zanimalo nas je stoga je li Ina s hrvatske strane trebala o svojim namjerama vezanima uz razvoj projekta međudržavne interkonekcije obavijestiti Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, je li bila dužna zatražiti njegovu suglasnost te je li ono bilo uključeno u projekt, a zanimalo nas je i je li Ministarstvo tim povodom stupilo u kontakt s talijanskim ministarstvom energetike.
Od 2010. do 2016. iscrpljene količine plina u sjevernojadranskim bušotinama smanjile su se oko 60 posto, a za osam do deset godina plinske bušotine morat će u dekomisiju, što je proces koji puno košta
“Ministarstvo je upoznato s ovom inicijativom, no važno je naglasiti kako se ovdje radi o memorandumu, odnosno o iskazu interesa te memorandum nije obvezujući dokument pa Ina nije bila dužna zatražiti suglasnost Ministarstva zaštite okoliša i energetike. Ako dođe do realizacije projekta, Ministarstvo i njegova tijela će biti uključena. Ministarstvo i njegova tijela reguliraju sve procese, od istraživanja do proizvodnje, dodjele koncesija, sigurnosti, ispunjenja obveza, uspostave mehanizama, inspekcijskih nadzora i ostaloga. Suradnja s talijanskim ministarstvom energetike traje kontinuirano i zajednički djelujemo i po pitanju pristupa EU fondovima kako bi se pronašao najbolji način za dekomisiju jadranskih platformi kad na njima prestane proizvodnja”, odgovoreno nam je iz Službe za odnose s javnošću i protokol Ministarstva zaštite okoliša i energetike.
Nacional je od nekolicine neimenovanih naftnih i plinskih stručnjaka doznao da bi buduća interkonekcija doista bila pozitivna i korisna i za Hrvatsku jer bi osigurala još jedan dobavni pravac prirodnog plina na domaće tržište. No jednako tako, tvrde isti izvori, postoji i ona druga, tamnija strana koja kaže da nova interkonekcija još više ide u prilog MOL-u i Mađarskoj, da koristi njihovim interesima te da je potpisivanje Memoranduma o razumijevanju s Talijanima moglo posvjedočiti ranijim upozorenjima dijela stručnih krugova koji tvrde da MOL ne namjerava prodati svoj udio u Ini, već da mu je u interesu ostati u Hrvatskoj kako bi ojačao vlastitu, a time i mađarsku poziciju na europskom plinskom tržištu.
Prema istim izvorima Mađarska – a upravo je MOL kao najjača energetska kompanija njezin izuzetno važan dio, čemu svjedoči i velika bliskost mađarskog premijera Viktora Orbána i predsjednika Uprave MOL Grupe Zsolta Hernádija – u posljednjih nekoliko godina intenzivnim političkim i diplomatskim angažmanom nastoji učvrstiti svoje veze sa zemljama koje raspolažu značajnim količinama ugljikovodika, prvenstveno plina. Da je tome tako svjedoče i nedavni posjet mađarskog ministra vanjskih poslova i trgovine Petera Szijjárta Azerbajdžanu, u kojem se nalaze iznimno bogata plinska polja Shah Deniz I i II (upravo je energetika bila jedna od tema razgovora s azerbajdžanskim dužnosnicima, a Szijjártó je najavio otvaranje mađarske gospodarske komore u Bakuu) te posjet državnog tajnika u mađarskom ministarstvu vanjskih poslova i trgovine Leventea Magyara početkom srpnja Egiptu, zemlji koja je nedavno počela eksploataciju na plinskom polju Zohr, najvećem plinskom polju u Mediteranu. Plin s azerbajdžanskih plinskih polja u Europu će stizati Trans-Adriatic plinovodom (TAP), čija buduća trasa ide preko Turske, Grčke i Albanije kroz Otrantska vrata do Italije i dalje na sjever. Kredit za izgradnju TAP plinovoda u visini od 500 milijuna eura upravo je sredinom prošloga tjedna odobrila Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), što znači da taj ogranak plinovoda, iznimno važan za središnju Europu, kreće u izgradnju. Intenzivnim političkim kontaktima sa zemljama Bliskog istoka Mađarska nastoji, tvrde Nacionalovi izvori, osigurati nove količine tog važnog energenta i osigurati položaj važnog plinskog čvorišta na području jugoistočne Europe.
Da razmišljanje o geopolitičkim i energetskim aspiracijama Mađarske u regiji, pa tako i u Hrvatskoj, nije pretjerano posvjedočio je svojim člankom mađarski poslovni list Budapest Business Journal koji je u vijesti o Ininoj kupovini tvrtke Eni Croatia BV, objavljenoj 20. lipnja, u naslovu naznačio da je “MOL stekao pristup jadranskom plinu preko hrvatske jedinice”, odnosno Ine. Još je jedan nedavni događaj koji se početkom srpnja zbio u Washingtonu vrlo simptomatičan za energetsku situaciju u regiji jer svjedoči o mađarskim pokušajima da ta zemlja postane plinski „hub” ne samo regije jugoistočne Europe već i puno šire, a direktno se tiče i Hrvatske. Mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Szijjártó sastao se krajem lipnja ove godine u Washingtonu s američkim državnim tajnikom za energetiku Rickom Perryjem i predstavnicima nekoliko najjačih američkih energetskih tvrtki, s kojima je razgovarao o opskrbi srednje Europe energijom i o projektima koji bi sljedećih desetljeća trebali osigurati smanjenje ovisnosti europskog energetskog tržišta o ruskim energentima, prvenstveno plinu. Tom je prilikom spomenuta i Hrvatska, i to u neočekivano oštrom tonu.
Ministar Szijjártó prozvao je Rumunjsku i Hrvatsku za kršenje međunarodnih obveza o osiguranju reverzibilnog toka plina putem plinskih interkonekcija koje povezuju zemlje regije. Szijjártó je prilikom razgovora s državnim tajnikom Perryjem kazao kako treba povećati pritisak na zemlje unutar regije koje krše bilateralne i europske obveze i ne osiguravaju dvosmjerni tok prirodnog plina putem interkonektora. “Takve zemlje uključuju Rumunjsku i Hrvatsku”, dodao je. Ministar Szijjártó je mađarski visoki dužnosnik i član vlade s kojim se bivša ministrica gospodarstva i potpredsjednica hrvatske vlade Martina Dalić sastala u Budimpešti u lipnju prošle godine, kada je upriličena svečanost potpisivanja Memoranduma o suglasnosti o zajedničkom pristupu uspostavi trajnog dvosmjernog kapaciteta plinske interkonekcije između Hrvatske i Mađarske u kontekstu inicijative zemalja srednje i jugoistočne Europe (CESEC) o povezivanju plinskih sustava.
Na susretu Martine Dalić i mađarskog ministra Petera Szijjárta u lipnju 2017., navodno neplanirano, pojavio se i predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernádi, za kojim je Hrvatska raspisala tjeralicu
Ta interkonekcija u ovom trenutku zbog tehničkih okolnosti omogućava protok plina isključivo iz pravca Mađarske prema Hrvatskoj, a potpisanim Memorandumom Hrvatska je preuzela obvezu da najkasnije do kraja ožujka 2019. otkloni tehničke prepreke za protok plina iz smjera Hrvatske prema Mađarskoj. No kašnjenje u rješavanju tehničkih prepreka (izgradnja kompresorske stanice) s hrvatske strane izaziva nervozu kod Mađara, što Szijjártó nije krio tijekom razgovora s Perryjem. Iako su prilikom potpisivanja Memoranduma u lipnju prošle godine i Martina Dalić i Szijjártó naglasili dobru suradnju dviju zemalja, to nije spriječilo mađarskog ministra da samo koji mjesec kasnije uputi oštru poruku Zagrebu, koristeći pritom svoj posjet Washingtonu i nastojeći privući na mađarsku stranu i Sjedinjene Države. Na tom susretu Martine Dalić i Szijjárta, navodno neplanirano, pojavio se i predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernádi, za kojim je Hrvatska raspisala tjeralicu zbog moguće upletenosti u koruptivna djela vezana uz preuzimanje upravljačkih prava u Ini, o čemu je Nacional također izvještavao.
“Osim toga, mora se provesti međunarodni pritisak kako bi se osigurala izgradnja LNG terminala u središnjoj Europi” rekao je u Washingtonu Szijjártó, misleći pritom na LNG terminal na Krku. Čini se da je Mađarska snažno zainteresirana za plin koji bi putem LNG terminala na Krku stizao u Hrvatsku, ali i onaj u Crnom moru. Zainteresiranost Mađara za pristup novom izvoru plina putem hrvatskog LNG terminala potvrđena nam je iz još jednog dobro obaviještenog izvora koji je kazao kako „bez Mađara projekt LNG terminala postaje upitan”, no precizan odgovor na pitanje zbog čega – ako je takva tvrdnja točna – MOL nije predao ponudu za značajniji zakup kapaciteta terminala već u prvom krugu open seasona nismo dobili. U prvom krugu rezervirano je tek oko četiri posto kapaciteta terminala.
Szijjártó je iz Washingtona otvoreno prozvao i Rumunjsku, zatraživši od Amerikanaca da izvrše pritisak na Rumunjsku da započne ekstrakciju plina iz Crnog mora najkasnije od 2022. Njegova izjava i zahtjev za pritiskom nisu bili dobro primljeni ni u Rumunjskoj. No to je bio tek jedan u nizu istupa kojima se Szijjártó zamjerio Rumunjima, pokazujući vrlo agresivnu stranu mađarske politike u regiji. Szijjártó je početkom veljače ove godine posjetio Bukurešt, izjavivši vrlo otvoreno da Mađarska namjerava zakupiti kompletan kapacitet BRHA plinovoda, 4,4 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je gotovo dvostruko više od kapaciteta budućeg LNG terminala na Krku. Taj bi se plin iz Crnog mora trebao transportirati u Europu, što znači da bi Mađarska otkupila cijelu proizvodnju s crnomorskih plinskih polja. Zanimljivo je pritom da Mađarska tako svojata kompletan plinovod, iako je on građen u partnerstvu mađarskog i rumunjskog operatora plinskog sustava FGSZ-a i TransGasa.
Ova Szijjártó izjava izazvala je bijes javnosti i medija koji su njegov posjet nazvali „kontroverznim”, a oštre reakcije rumunjskih političara išle su dotle da ga je rumunjski ministar vanjskih poslova Teodor Melescanu isprva čak odbio primiti u službeni posjet, no kasnije je popustio i susreo se s mađarskim kolegom. Rumunjsko ministarstvo vanjskih poslova naknadno je objavilo priopćenje u kojem je navelo da se „prema europskim propisima, ne može govoriti o izvorima plina ili infrastrukturi koja bi bila namijenjena isključivo jednoj zemlji”.
Još više problema uzrokovao je početkom srpnja ove godine prvi čovjek mađarskog operatora plinskog transporta FGSZ Kristóf Terhes koji je na konferenciji za medije u Budimpešti, govoreći o interesu Mađarske za uvoz plina iz Rumunjske, ironično izjavio kako Rumunjskoj taj plin „ionako ne treba jer nema petrokemijsku industriju ni druge velike potrošače, a tek je 30 posto rumunjskih kućanstava priključeno na plinsku mrežu”, što je bilo vrlo loše prihvaćeno u rumunjskim medijima. Ova Terhesova izjava simptomatična je i za Hrvatsku jer je Ina s Prvim plinarskim društvom (PPD) početkom svibnja potvrdila da ulazi u proces dokapitalizacije Petrokemije Kutina pa je vrlo realno postaviti pitanje hoće li crnomorski plin, između ostaloga, završiti i u pogonima kutinske tvornice umjetnih gnojiva.
Iz Vlade RH Nacionalu su odgovorili da premijeri Plenković i Orbán nedavno na susretu šefova vlada u Sofiji uopće nisu razgovarali o modelu otkupa Ininih dionica od MOL-a
Premijer Andrej Plenković u subotu, u Sofiji, sudjelovao je na sastanku na vrhu šefova vlada zemalja srednje i istočne Europe i Kine te se neformalno sastao i s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom, no na Nacionalovo pitanje jesu li tim povodom dvojica premijera razgovarala i o modelu otkupa Ininih dionica od MOL-a i o sudjelovanju Ine u procesu dokapitalizacije Petrokemije Kutina, u kojem kao suvlasnik Ine sudjeluje i mađarski MOL, iz vlade je stigao negativan odgovor. “Predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković u Sofiji je s predsjednikom vlade Mađarske Viktorom Orbánom razgovarao neformalno o suradnji u okviru formata Kina+16. Dotakli su se i nastupa hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Nije bilo govora o temama koje spominjete”, stoji u kratkom odgovoru koji je poslan iz Službe za odnose s javnošću hrvatske vlade.
Paralelno s tim nastojanjima, Mađarska intenzivno pregovara s Rusijom koja je, nakon propasti Južnog toka 2016. s Turskom dogovorila izgradnju zamjenskog pravca, Turskog toka (TurkStream) kapaciteta 31,5 milijardi prostornih metara prirodnog plina na godinu, koji bi ruska plinska polja trebao preko Turske, Bugarske i Srbije povezati s Mađarskom. Simptomatična je i izjava čelnika mađarskog operatora FGSZ Kristófa Terhesa, izrečena početkom srpnja u Budimpešti na energetskoj konferenciji u organizaciji FGSZ-a (na koju nije pozvan nitko od partnera iz rumunjskog TransGas), u kojoj je naglasio da će rumunjski plin iz Crnog mora, budući da je Mađarska zakupila kompletan kapacitet, biti transportiran do Mađarske, a odatle do Slovačke i Austrije, uz isporuke Hrvatskoj, Ukrajini i Srbiji.
Terhes je time poslao jasnu poruku ne samo Rumunjskoj nego i cijeloj regiji, pa i Hrvatskoj, kojom je dao do znanja da Mađarska namjerava postati najvažnije plinsko čvorište u ovom dijelu Europe preko kojeg će se transportirati značajne količine plina.
Sve to sugerira da je Mađarska krenula u ozbiljan i očito dobro razrađen proces osvajanja regionalnog plinskog tržišta, na kojem namjerava postati odlučujući faktor i jedno od najvažnijih tranzitnih čvorišta u Europi. Naizgled posve legitiman i razumljiv projekt zemlje koja želi ostvariti legitimne državne interese. No Hrvatska bi se, upozoravaju stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao, trebala dobro zamisliti ne ostvaruje li Mađarska državne interese na štetu hrvatskih interesa, koristeći pritom hrvatsku infrastrukturu koju Mađarska nije financirala nijednom kunom. Plinovodi s platformi u sjevernom Jadranu građeni su prije ulaska MOL-a u Inu.
Interkonekcija s Italijom jedan je od zanimljivijih pravaca koji bi Mađarskoj, uz ponešto dodatnih investicija u opremu koja će omogućiti dvosmjerni tok plina, otvorio pristup plinu iz Alžira, Libije ili Azerbajdžana (spoj na budući TAP plinovod), što je još jedan od krakova opskrbe koji ambiciozna Mađarska želi vidjeti u svojem energetskom portfelju. Kapacitet postojećeg hrvatsko-talijanskog plinovoda u ovom trenutku je relativno mali (oko 730 milijuna prostornih metara na godinu), no stručnjaci kažu kako je širenje kapaciteta, odnosno dodavanje novih transportnih cijevi na postojećoj trasi značajno manja investicija od gradnje novog plinovoda. Ono što je značajnije, a s čime se slažu svi Nacionalovi sugovornici, jest činjenica da aktivnosti koje provodi MOL u Hrvatskoj, ali i one koje najviši politički i diplomatski predstavnici Mađarske poduzimaju na međunarodnom planu, šalju jasnu poruku hrvatskoj vladi da je Ina, odnosno Hrvatska kao tržište i geopolitički prostor i dalje vrlo važan čimbenik u mađarskim energetskim planovima kojeg se Budimpešta neće tako lako odreći. Na hrvatskoj vladi je da sljedećih mjeseci pokaže je li mađarske poteze shvatila ozbiljno i hoće li i može li na njih adekvatno odgovoriti.
Komentari