Prošlog tjedna ekipa izraelske televizije posjetila je otok Pag kako bi snimila lokacije na kojima se tijekom Drugog svjetskog rata nalazio ustaški koncentracijski logor Slana. Logor je bio smješten u istoimenoj uvali, a zarobljenici su bili srpski i židovski muškarci, dok su žene dopremane u obližnje mjesto Metajna. Koncentracijski logor Slana funkcionirao je od lipnja do kraja kolovoza 1941. godine, kada je zatvoren na zahtjev talijanskih vojnih snaga. Prije zatvaranja veći dio zatvorenika je pobijen, dok je manji dio prebačen na kopno i odvezen ili u Jasenovac ili u neke druge logore. Pretpostavlja se da je u nepuna tri mjeseca pobijeno barem osam tisuća Srba, židova i komunista. Predstavnici izraelske televizije ipak nisu mnogo toga snimili jer su, kako je objavljeno u medijima, mještani Metajne pozvali policiju zbog neovlaštenog snimanja škole pa je izraelska TV ekipa napustila Pag u pratnji policije. S izraelskom ekipom na Pag je stigao i Dani Novak, 70-godišnji židov iz SAD-a koji je za HRT izjavio da je došao istražiti mjesto zatočeništva svoje bake i tete: “Znam da su bile zatočene u jednoj kući u Metajni.”

Međutim, neki stanovnici Metajne izjavili su da nikakvog logora tamo nije bilo.

Dokumenata o postojanju logora Slana na Pagu tijekom Drugog svjetskog rata nema previše, svakako manje no o drugim logorima na teritoriju Hrvatske. Upravo zato je Ante Zemljar, pisac iz Paga koji je 1941. godine imao 19 godina te se kasnije pridružio partizanskom pokretu, godinama gotovo na svoju ruku istraživao detalje o logoru Slana. Putovao je po bivšoj Jugoslaviji, čak i po Italiji, tražeći preživjele logoraše kojih je bilo malo, tražio je i pronalazio dokumente, da bi svoja saznanja objavio 1988. godine u knjizi “Haron i sudbine”. Osim te knjige, godine 1985. u Novom listu objavljivan je feljton “Pakao u kamenoj pustinji” Borislava Ostojića i Mihaela Sobolevskog koji je opisivao događaje u logoru Slana.

Da bi se razumjelo što se događalo u ta nepuna tri mjeseca u ljeto 1941. godine, treba reći da Pag nije potpao pod talijansku okupaciju, već su ga talijanski fašisti prepustili Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali su nadgledali događaje u Pagu. Bilo je to vrijeme kada su Ante Pavelić i Andrija Artuković proglasili prve zakone o rasnoj čistoći (Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti – Narodne novine od 30. travnja 1941. godine) te su, prema saznanju Ante Zemljara, krajem svibnja ili početkom lipnja poslali na Pag delegaciju koju je predvodio Mijo Babić. Babić, poznat pod nadimkom Giovanni, rođen je u Zagrebu, po zanimanju je bio šofer, kao predratni emigrant poznavao se s Pavelićem te je postao njegov osobni izaslanik zadužen za organizaciju koncentracijskog logora na Pagu.

Delegacija na čelu s Babićem u Pagu se susrela sa svećenikom Josom Felicinovićem. S jedne strane, Zemljar smatra Felicinovića ustašom, a slično se moglo pročitati u tekstu u Jutarnjem listu ovoga ljeta, u kojem je novinar Darko Hudelist pisao o Pažaninu don Živku Kustiću te je, između ostalog, naveo da je Felicinović kontroverzna osoba koja je bila bliska s Pavelićem. S druge strane, Crkva u Hrvata ga slavi, a paške vlasti su čak u sjećanje na njega jednu ulicu u gradu nazvali Ulica don Jose Felicinovića te su u središtu grada postavili bistu s njegovim poprsjem. Nepobitno je da su se Babić i njegova delegacija susreli s Felicinovićem, koji to i sam potvrđuje u svojoj knjizi “Lična sjećanja” iz 1978. godine. Prema njegovim navodima, susreli su se u gostionici gdje je Babić tražio da mu Felicinović donese kartu otoka Paga. Kada je ovaj to i napravio, Babić je zaokružio na karti prostor uvale Slana i rekao da će tu otvoriti logor za Srbe i židove. “Glavni organizator paškog logora Mijo Babić obećao mi je, kad je bio na Pagu, da će se u logoru dobro postupati i da će biti samo ‘čistilište’ – popravilište. Govorio mi je da će logoraši izraditi cestu na otoku Pagu od Povljane do Luna i da će onda biti pušteni na slobodu, po onome: ‘Rad će vas osloboditi’”, piše Joso Felicinović u “Ličnim sjećanjima”. Zanimljivo, Felicinović je u tom trenutku ujedno bio predsjednik općinske organizacije Crvenog križa. Kasnije, kada je saznao što se događa u uvali Slana, Felicinović je izjavio: “Babić me prevario.”

Otok Pag poznat je po krajolicima koje čini goli kamen i ništa više, a upravo takvo je područje uvale Slana. Prvi zatvorenici stigli su u Slanu 24. lipnja 1941. godine, o čemu u Zemljarovoj knjizi svjedoči dr. Oto Radan. Radan je jedan od onih koji su preživjeli pakao Slane i to zato što je, pod pritiskom Vatikana, Pavelić kasnije donio odredbu po kojoj su se oslobađali oni židovi i Srbi čije su supruge bile Hrvatice i katolkinje, kao što je bila Radanova supruga.

Radan je bio iz Zagreba, a u Slanu su dovođeni zatvorenici iz raznih dijelova Hrvatske. S ostalih tridesetak Židova prvo je odvezen do Gospića, odakle su pješke išli do Karlobaga, a zatim su prebačeni trabakulom do Slane. “U Slani su bila dva logora. Do Baške Slane, dakle sa sjevernije strane, bili smo mi, židovski logor. Prema Suhoj, u kamenoj kotlini, bio je srpski logor. Taj logor bio je prostraniji od našeg i uvijek po broju veći. Po mojem sudu moglo je u srpskom logoru redovito biti oko 700 do 750 ljudi. Između ta naša dva logora bio je prostor, kao vježbalište. Ustaše su uglavnom bile mladi ljudi pa su ih ovdje obučavali vojnim disciplinama”, navodi Radan i dodaje: “Srbi su na Slanu stigli poslije nas. Tada se po noći redovito čulo mitraljiranje. Za vrijeme mojeg boravka u logoru Slana nije bilo nikakvih žena. U Slani, i u židovskom i u tzv. srpskom logoru, bili su samo muškarci. Ni djece nije bilo s nama.” Naime, žene i djeca bili su smješteni u Metajni, a o silovanjima i ubijanjima u tom logoru, Zemljar također podrobno piše u knjizi. Osim toga, Radan je Zemljaru rekao kako smatra da se za logor Slanu osobno odlučio ustaški pukovnik Eugen Dido Kvaternik, u tom trenutku druga najvažnija osoba u NDH nakon Ante Pavelića. “Za našeg boravka tamo Dido je dolazio u logor”, prisjetio se Radan.

Zemljar tvrdi da don Joso Felicinović u svojim “Ličnim sjećanjima” ne navodi ono što mu ne odgovara, a čega se Zemljar sjeća, jer je kao 19-godišnjak gledao i slušao Felicinovićev govor u Pagu, kada je rekao: “Ima ovdje nekoliko lažljivaca koji vam govore da se u logoru na Slani puca i ubija, umire od gladi. Znamo mi tko buškari i širi takve glasine, komunisti, mogli bismo ih na prste nabrojati. A ja vas, dragi moji Pažani, uvjeravam, na Slani se živi bolje nego na vašim ognjištima.” Zemljar tvrdi da je te riječi slušao i u Felicinovića gledao s Orenom Ružićem, kasnije također partizanom, inače polubratom don Živka Kustića.

Saznanja o logoru Slana iz Zemljarove knjige dobivena su i od Talijana. Prvi dokument dobiven je od pukovnika talijanske vojske Pietra Fiorettia, aktivnog oficira kod Gvardia della Frontiera (G.A.F.) sa sjedištem u Trstu, a koja je potpadala pod komandu 5. armijskog korpusa sa sjedištem u Crikvenici. U činu pukovnika Firetti je zapovijedao 27. sektorom G.A.F. sa sjedištem u Rijeci, čije jedinice su, oko 150 vojnika, bile raspoređene i na otoku Pagu. On je prezentirao dopis predstavnika mostarskih židova koji u siječnju 1942. godine pišu talijanskim vlastima o nestalim i ubijenim židovima: “U početku su ih ustaše otjerali na prisilan rad u šumama blizu Gospića i Paga, gdje su zatvorenici propatili strašne muke, bez krova nad glavom i bez odgovarajuće odjeće, hranili su se minimalnim porcijama hrane.

I kad se saznalo da će ti krajevi biti predani talijanskoj vojsci, ustaše su ubili na stotine zatvorenika zbog nedostatka vremena da ih sve evakuiraju i zbog bojazni da budu oslobođeni, a ostale su prenijeli u koncentracijski logor Jasenovac”, navodi se u dopisu. Firetti je dodao da mu je kapetan Bertoli, koji je predvodio tih 150 talijanskih vojnika smještenih na Pagu, rekao da je “bilo dovedeno u Slanu 4000 osoba, koje su bile ubijene i bačene u more, a isto tako i poklane i zatrpane u jednu veliku jamu. Među tim osobama bile su kćeri jugoslovenskih oficira koje su bile silovane, zatim ubijene i bačene u jamu. Dalje mi je napomenuo da su bile neke osobe bačene žive u jamu i zatrpane, da se čuo njihov vapaj”.

Desetljećima kasnije, u svojim istraživanjima Zemljar je došao do talijanskog Ministarstva obrane koje mu je iz svojih arhiva predalo zanimljive dokumente, nastale u rujnu 1941. godine. Tada je komanda 5. vojnog korpusa, 2. talijanske vojske, zatražila da se pitka voda duž Velebita zaštiti od zagađenja koje prijeti uslijed velikog broja ubijenih i nehigijenski zakopanih žrtava.

Po zapovijedi talijanskog vojnog liječnika Muzija Fiorinija, liječnik Vittorio Finderle odlazi u područja gdje se nalazilo mnogo leševa onih koje su ustaše ubile i pobacale u jame po Velebitu i Pagu. Zemljar je napisao da je razlog za to prikazan kao briga da se ne zagade vode na tom području ili da ne dođe drugim nekim putem do epidemije jer se “čulo” da je mnogo svijeta poubijano i da bi se trebalo pobrinuti za higijensku sanaciju terena. U izvještaju, između ostalog, Finderle piše sljedeće:

“Ocjenjujem da broj osoba dopremljenih u logor dostiže brojku od osam do devet tisuća. Na otok su dovođeni iz Karlobaga na četiri broda po 200 ljudi pri svakom prijevozu. Logorsku stražu vršilo je sedamdesetak ustaša pod komandom poručnika Devčića, a stražarili su s mitraljezima smještenim na visovima koji su dominirali nad čitavom zonom (sedam mitraljeskih gnijezda). Nitko od civila nije se smio približiti, a bilo je zabranjeno i ribariti u blizini.

Često su logori bili prepunjeni i tada su ustaše odvodili žene (srpske i židovske) u jedno selo zvano Barbat – gdje su živjele u dvjema kućama. Hrana je bila više nego oskudna. Počesto je komad kruha dijeljen na 12 osoba.” Barbat je zapravo ime župe koja objedinjuje mjesta Metajna, Zubovići i Kustići, i nije čudo što talijanski liječnik to ne zna pa misli da je Barbat ime mjesta. Ono što se događalo u logoru Slana bilo je samo po sebi stravično. Prema iskazima svjedoka, izgrađene su dvije kućice, po jedna u srpskom i židovskom dijelu, u kojima je spavao manji dio zatvorenika, dok se većina nalazila izvan kućica. Zatvorenike se ubijalo ne samo planski, već ponekad i iz dosade. Logor je posjećivao i Maks Luburić kako bi nadgledao ide li ubijanje Srba i židova po planu. Mnoga tijela bacana su u more, tako da ih je nemoguće pronaći, dok su mnoga zakapana u jame, što je otkriveno prvi put 1943. godine kada su partizani oslobodili Pag.

Iako Zemljar navodi da je velika većina Pažana bila protiv NDH i ustaša, spomen ploča koja je u uvali Slana postavljena 1975. godine razbijena je početkom devedesetih. Identična ploča 2010. godine ponovo je postavljena, da bi i opet bila razbijena, a posljednji pokušaj obilježavanja mjesta konclogora Slana dogodio se 2013. godine, ali i tada je nakon svega nekoliko tjedana spomen ploča ponovo uništena. Anti Zemljaru, koji je preminuo 2004. godine, u proljeće 1993. godine dignuta je u zrak kuća u Pagu. On je tada živio u Zagrebu. Počinitelji nikada nisu pronađeni. Don Joso Felicinović je uhićen potkraj rata 1945. godine te je osuđen na 10 godina zatvora, ali je oslobođen dvije godine kasnije. Do svoje smrti 1984. godine (umro je s 95 godina) živio je u Pagu i obavljao crkvene dužnosti, a godinu dana nakon smrti Glas koncila o njemu je, između ostalog, napisao: “Pred Drugi svjetski rat već je čvrsto povezan s revniteljima za hrvatsku državnu samostalnost.”