Objavljeno u Nacionalu br. 842, 2012-01-03

Autoritarna vladavina desnice i ekonomska kriza preobrazili su Mađarsku u antisemitsku zemlju u kojoj vlast kontrolira sudstvo, medije i napada MMF

Mađarsku “ekonomsku slobodu, protiv bankara, spekulanata i najvećeg od svih neprijatelja: MMF-a” objavio je posve neuobičajenom retorikom ministar gospodarstva u mađarskoj vladi desnog centra György Matolcsy. Rat nije trajao dugo. Prije nekoliko tjedana Mađarska je “neprijatelju nad neprijateljima” uputila zahtjev za pomoć. Ne samo zbog ranije najavljena rata, poziv je snažno odjeknuo u Mađarskoj.

Upravo zbog suradnje s MMFom 2009., vladajući Fidesz je prethodnu vladu lijevog centra često portretirao kao esenciju zla, a sada, eto, ispada da “snage dobra”, oličene ponajprije u karizmatičnom premijeru Viktoru Orbánu, ponavljaju to isto. “Kombinacija neortodoksnih i tradicionalnih mjera” kojima se još prošlog mjeseca hvalio Orbán očito nije polučila rezultate kakvi su bili najavljivani. Poziv upomoć “instituciji s tri slova”, kako je MMF do jučer nazivala Orbánova desna ruka ministar Matolcsy, tek je jedan od najnovijih poraza Orbánove vlade.

U posljednja se tri mjeseca mađarska forinta strmoglavila u odnosu na euro, izgubivši 15 posto vrijednosti. Tako se povećao i mađarski inozemni dug, pa je njezin kreditni rejting zadobio “status smeća”, prvo od agencije Mood’s, a prošle srijede i od Standard&Poor’sa. Stvar se s MMF-om, u državi u kojoj je prosjek plaće u godini koja je na izmaku iznosio 139.200 forinti (približno 450 eura), dodatno zakomplicirala nakon što je Orbánova vlada iznijela prijedlog zakona da se središnja banka (MNB) pripoji Agenciji za nadzor novčarskih ustanova koja je u djelokrugu Vlade. Na Zapadu je to okarakterizirano kao miješanje u neovisnost središnje banke, pa su EU i MMF prekinuli pretpregovore o kreditnoj liniji od 15 do 20 milijuna dolara s Mađarskom, točnije s komisijom u koju, iako je to inače uobičajeno, nije imenovan ministar gospodarstva, navedeni Matolcsy.

TAKAV SE “MATOLCSYJEVSKI” diskurs protiv bankara, spekulanata i MMF-a posebno dobro prihvaća u izrazito antisemitskim krugovima koji sve nabrojano poistovjećuju sa židovima i židovskom urotom. A MMF je tek dio antisemitskog diskursa, u mađarskom društvu rasprostranjenijeg od podrške koju uživa Jobbik, notorna antiromska i antisemitska stranka koja je na posljednjim izborima skupila 17 posto glasova. “Što bi se dogodilo kad bih ostavio kipu na glavi?” pitam svog mađarskog prijatelja dok izlazimo iz najveće budimpeštanske, ali i europske sinagoge u ulici Dohany, udaljenoj par minuta hoda od Dunava. “Pa navjerojatnije bi mi netko opsovao majku u sljedećih deset minuta. Jednom mi je netko dobacio: ‘Mislio sam da ste nastradali u Auschwitzu, a sve vas je više'”, odgovara moj sugovornik, stavljajući tradicionalno židovsko pokrivalo za glavu – a s njime i svoj vjerski identitet – u džep.

DA ULICE BUDIMPEŠTE nisu najbolje mjesto za šetnju s kipom na glavi, vidljivo je čim izađete iz sinagoge, i to ne samo po snagama osiguranja koje danonoćno čuvaju sinagogu. Nemali broj automobila koji još imaju naljepnicu s državnom oznakom H (nepotrebnom jer je ista sada na europskim registracijskim tablicama) krasi i ona u obliku mađarskog zemljovida prije Trianonskog sporazuma iz 1920. kojim je Mađarska izgubila dvije trećine teritorija. Istodobno, najčešća rečenica koju će stranac čuti kada nešto krene naopako, bit će: “Znate, ovo je Mađarska.” Fantazija o slavnoj prošlosti uvijek je tu kada sadašnjost zakaže. To obilato koristi rock-bend Karpatia, opjevavajući slavnu mađarsku povijest i rogoboreći protiv nepravde iz 1920., pa je, zajedno s bendovima Magozzott Csereznye i Romanikus Erőszak, sličnih tematskih preokupacija, u samom vrhu prema prodanim CD-ima u Mađarskoj. Na drugoj strani, nakon zaprimljenih 15 prijava, državni je odvjetnik ovih dana pokrenuo istragu protiv rappera Dopemana zbog vrijeđanja nacionalnih simbola. Problematičnom se pokazala njegova pjesma “Bazmeg” (“Jebi se”) u kojoj Dopeman spominje sve po spisku: od Orbána, oporbenjaka, do parlamenta. Danas kada analitičari za sljedeću godinu predviđaju rast mađarskog BDP-a ne veći od 0,5 posto, s posve neizvjesnim rezultatima pregovora s MMF-om, kreditnim “junk rejtingom”, za bijeg iz sadašnjosti uistinu ima sasvim dovoljno razloga. Tranzicijski tigrić iz devedesetih danas je pretvoren u ekonomsko boležljivo mače, a veću zabrinutost od ekonomskih, izaziva kada se otvore pitanja demokracije. Ovdje ono izrasta u opasnog tigra kojeg se mnogi boje kao moguće anticipacije onoga do čega ekonomska kriza i autoritarna vladavina mogu dovesti i izvan Mađarske. U kojem smjeru Mađarska kreće bilo je nagoviješteno već na početku novog saziva parlamenta kada Fideszova većina donosi Deklaraciju o nacionalnoj kooperaciji koja, propisno uokvirena i redovito čišćena, ima biti istaknuta u većini javnih zgrada. Ona upravo 2010. godinu, odnosno stupanje Fidesza na vlast, označava kao svojevrsnu nultu godinu mađarske slobode. Već je njezina prva rečenica posve znakovita: “Na kraju prvog desetljeća 21. stoljeća, nakon 46 godina okupacije i diktature i dvaju burnih desetljeća tranzicije, Mađarska je ponovno stekla pravo i sposobnost za samoodređenje.” Uspoređujući pobjedu Fidesza iz 2010. s revolucijom iz 1956., deklaracija u nastavku tvrdi da je “(u) proljeće 2010. mađarski narod još jednom prizvao svoju vitalnost i iznjedrio još jednu revoluciju na glasačkim mjestima.” Otada, koristeći se nedodirljivom, dvotrećinskom parlamentarnom većinom, vladajući Fidesz kreira zakone koji mu omogućuju sve veću kontrolu nad svim aspektima društva. Ti se zakoni mijenjaju tolikom promptnošću da Budimpeštom kruži anegdota o zakonodavnom procesu koji funkcionira na sljedeći način: Orbánu ujutro sine ideja, njegov vjerni ministar Matolcsy popodne to najavljuje kao politiku, do kraja tjedna vođa parlamentarne većijonn eći ne Janos Lázár stvar odrađuje u parlamentu, da bi u ponedjeljak Mađarska imala novi zakon. Anegdota bi ovih dana mogla prestati biti anegdota. Vlada je najavila zakon (čiji se ishod dok ovo pišem ne zna) prema kojem će se smanjiti broj rasprava koje se odnose na izglasavanje zakona u parlamentu. Najavljujući demonstracije, oporba u tome vidi krah parlamentarizma i vladanje dekretima. Najdalje je u kritikama otišla Demokratska koalicija bivšeg premijera Gyurcsánya koja ovaj zakon drži faktičkim ukidanjem parlamentarne rasprave, uspoređujući ga s onim iz Njemačke 1933. godine. Osim toga, oporba glasno negoduje zbog posve izgledne promjene izbornih jedinica. Gradske izborne jedinice (u kojima opozicija uživa veću podršku birača nego u izvangradskim područjima) trebale bi biti razmrvljene i pripojene područjima izvan gradova gdje Fidesz može računati na veću podršku birača.

TO SU SAMO NEKI od poteza koji pobuđuju zabrinutost, a na internetskim mrežama izazivaju ilustratore da portretiraju Orbána kao faraona. Mađarski premijer sve više kontrolira sudstvo koje je, doduše, nedavno ukinulo neke odredbe Zakona o medijima. Zakon je, između ostaloga, bio predvidio odredbe prema kojima je Nacionalno vijeće za medije moglo izravno kažnjavati medije ocijeni li da su djelovali protiv “općeg morala, javnog interesa i nacionalnog poretka”. Takva formulacija je gotovo omogućavala da Vijeće pod kontrolom Fidesza medije kažnjava prema vlastitoj procjeni, a novinare prisiljava na otkrivanje izvora informacija.

MAĐARSKA JAVNA televizija već godinu i pol funkcionira poput stranačkog biltena. Kada je nedavno na ulice Budimpešte izašlo nekoliko desetaka tisuća demonstranata nezadovoljnih Orbánovom ekonomskom politikom, televizija je potpuno ignorirala taj događaj. Takvo što zadnji put u Europi se dogodilo u listopadu 2000. kada je Miloševićeva televizija posve prešutjela prvi dan masovnih demonstracija kojima je srpski predsjednik na kraju i svrgnut. Istodobno, ovih je dana ušutkan jedan od simbolički važnih medija, Klub radio, središte lijevih intelektualaca i oporba Orbánovoj vladavini. Nakon deset godina radiju je oduzeta frekvencija. Glasnije od toga, ovih dana bukti afera oko uglednog budimpeštanskog Novog teatra. Nakon što je Orbán postavio svoje ljude da vode Nacionalnu operu, na mjesto intendanta Novog teatra, umjesto Istvána Márte, dolazi glumac i deklarirani antisemit György Dörner koji najavljuje prekid s “hegemonijom degeneriranog liberalizma”.

SVE TO PRATI i simbolička dimenzija. Trg ispred zgrade parlamenta vlada namjerava dovesti u stanje iz 1944., čime bi se simbolički progutalo više od pola stoljeća i trg vratilo u vijeme zloglasnog Horthyjeva režima koji je trajao do ožujka 1944. Time bi se Kossuthov trg posve uskladio s preambulom novog ustava u kojoj stoji: “Određujemo datum obnove samoopredjeljenja naše zemlje, izgubljenoga devetnaestog dana ožujka 1944.” Kako u javni diskurs sve više prodiru motivi snage, rata, ponosa, restauracija, tako se slabiji čine još slabijima. Dok mađarski muškarci u dobi između 18 i 50 godina, najnovijom uredbom, ovih dana primaju poziv na liječnički pregled radi vojne evidencije (iako Mađarska ima profesionalnu vojsku), a nedolazak povlači odlazak pred vojni sud, odnedavno se na ulicama sve rjeđe mogu zateći beskućnici. No oni nisu pronašli dom, nego je donesena odluka na nižoj razini prema kojoj za spavanje na ulici dobivaju novčanu kaznu koju, naravno, ne mogu platiti, pa završavaju u zatvoru. Možda danas neofašistički Jobbik djeluje kao zloslutnije, ali umivenije lice vladajućeg Fidesza, ali upravo zbog umivenosti, njegova pojava može biti pogubnija.