Kao urednik ostavio je trag u emisijama o poeziji na Hrvatskom radiju; dugi niz godina uređivao je “Poeziju naglas”, “Dnevnike i pisma” te “Bibliovizor”. Živio je i radio u Zagrebu.

Dobitnik je niza nagrada, no neke je, kao primjerice Nazora za životno djelo, odbio primiti. Goranovu nagradu za knjigu “Žamor” dobio je 2005. godine, nagradu Vladimir Nazor 1981., Zmajevu nagradu 1981. za knjigu “Razdoblje karbona”, nagrade Branko Miljković za knjigu “Prirodopis” 1974. godine te niz drugih priznanja.

Bio je izuzetno samozatajan, intervjue je odbijao davati, javno nije nastupao, a odbijao je i javno predstavljanje svojih knjiga.

Početkom veljače ove godine novinar Željko Špoljar, povodom rođendana Dragojevića napisao je ja za nacional.hr: “Danijel Dragojević je u doba komunizma bio elegantni disident, kako ga je nazvao Rade Šerbedžija. Devedesetih se potpuno povukao iz javnosti, nitko u javnosti nije znao kakva su njegova politička uvjerenja. Iz dnevničkih zapisa Igora Mandića daje se zaključiti da je bio izraziti antikomunist. Što je nakon pada komunizma, to zna samo on.

Njegovo povlačenje u osamu i bijeg od ikakve medijske eksponiranosti danas je velika inspiracija i ideja vodilja nama nešto mlađim pjesnicima, nama koji se smatramo pjesnicima. Zašto uopće moramo biti prisutni na društvenim mrežama? Zar nam nije dovoljno samo zadovoljstvo ispisivanja pjesme. To da li će je pročitati pet i 300 ljudi pjesmu sigurno neće učiniti boljom. Trebamo se naučiti osami, učimo to od Danijela. Biti dostatni sami sebi, u samoći čekati, spoznavati ono krajnje i konačno za što nas, baš poput molitve, poezija može donekle pripremiti.

U pjesme nikad nije uplitao politički angažman, radije je opjevao smokvu nego se kroz pjesme zalagao za ne znam šta… vegetarijanstvo.”

Učim od Dragojevića kako opjevati običnu voćku, kroz voćku ili pticu povezati se s univerzumom, kao u njegovoj pjesmi koju ostavljam za kraj ovog teksta:

Jesen

Jesen
gleda jabuku
kao samoubojica
svoju smrt:
okruglo savršenstvo
na visokoj grani.