Zagrebačko gradsko Kazalište Komedija predstavlja novu produkciju Schönberga i Boublila – mjuzikl ‘’Jadnici’’, jednom od najizvođenijih i najpopularnijih mjuzikala na svijetu. ‘’Jadnike’’ je vidjelo 130 milijuna ljudi u 53 zemlje svijeta na 22 jezika, u tijeku je europska turneja, u siječnju i veljači kreće američka turneja, a slijede i izvedbe u Australiji, Kini, Japanu i na Bliskom istoku.

Francuski mjuzikl nastao prema istoimenom romanu Victora Hugoa iz 1862. premijerno je izveden u Parizu 1980. u režiji Roberta Hosseina. Adaptacija na engleskom jeziku prikazuje se u Londonu od listopada 1985., što ga čini najdugovječnijim mjuziklom na West Endu i drugim najdugovječnijim mjuziklom na svijetu nakon off-Broadwayskog prikazivanja ‘’The Fantasticks’’. Broadwayska produkcija započela je 12. ožujka 1987. i trajala je do 18. svibnja 2003., a zatvorila se nakon 6680 izvedbi. U vrijeme zatvaranja, bio je to drugi najdugovječniji mjuzikl u povijesti Broadwaya.

Premijera nove hrvatske kazališne verzije je 30. studenoga u Komediji, kazalištu koje je ovaj mjuzikl izveo još 1982., kao prvo u Europi nakon njegove pariške premijere. U novoj raskošnoj produkciji koju režira Stanislav Moša, dvije glavne muške uloge – Jeana Valjeana i inspektora Javerta – otpjevat će četvorica glazbenih umjetnika. Valjeana pjevaju Ervin Baučić i Dražen Bratulić koji je ‘’Jadnike’’ i preveo na hrvatski jezik, dok Javerta pjevaju Igor Drvenkar i Đani Stipaničev. S njih četvoricom Nacional je razgovarao uoči premijere u Komediji.

Ervin Baučić i Dražen Bratulić kao Jean Valjean te Đani Stipaničev i Igor Drvenkar kao Javert. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kaže Dražen Bratulić, igrajući Valjeana fokus je stavio na čovječnost:„Valjean je gotovo mitska figura, čovjek koji se s najcrnjeg dna izdigao takoreći do svetosti. Te ekstreme je teško i pojmiti, a kamoli donijeti na pozornici. No, koliko god je Hugo svoj roman napučio karakterima koji su ‘veći od života’, znao im je dati vrlo opipljiv unutarnji život – želje, strahove, ljubavi, strasti, boli, čežnje, previranja, sumnje… I to bih volio pokazati u Valjeanu i da to publika vidi i doživi. Valjean prolazi put od neukog seljaka koji, ukravši kruh kako bi pomogao djetetu koje umire od gladi, postaje samo broj i rob na dugogodišnjoj zatvorskoj kazni s prisilnim radom. Tu pada na samo dno, njime vlada jedino mržnja i zlo. Susret s jednim biskupom, koji je Hugoov model svetog čovjeka i idealnog duhovnika, potiču Valjeana da se reformira.“

Valjeana vidimo opet nakon osam godina kao, kaže Bratulić, model idealnog buržuja, uspješnog, bogatog tvorničara, dobrotvora, gradonačelnika. Svojom inicijativom, inventivnošću, poduzetnošću, velikodušnošću i pravednošću oživio je taj grad i cijeli kraj i transformirao ih u otok idiličnog života usred napaćene zemlje:

„Međutim, prisiljen je sve to napustiti, jer ga sustiže progon zbog starih grijeha i zločina te se, nakon deset godina bježanja i skrivanja, ukazuje kao čovjek posvećen dobrobiti drugih, koji sve radi s dubokim razumijevanjem i ljubavlju za svakog čovjeka, pa i onog koji mu je nanio puno zla. Tu vidim autorovu namjeru da čitateljima sugerira kako bi taj Valjeanov put i transformacija trebali biti model i uzor svim ljudima, želimo li živjeti u boljem svijetu. A ja se s time mogu samo složiti. I zaista vjerujem da to mora biti moguće i tu bi nam Jean Valjean svima mogao biti uzor i inspiracija. No istovremeno mi se čini da nam za takvu promjenu više treba evolucija nego revolucija. To je dug, izazovan i neizvjestan put, na kojem smo tek napravili prve nesigurne korake, a bojim se da se zadnjih godina sve više krećemo u suprotnom smjeru od onog kojim bismo trebali napredovati. U svakom slučaju, rekao bih da od onog mjesta na kojem smo se nalazili kad je Hugo napisao svoj roman prije nekih sto i pedeset godina, nismo puno napredovali. A uvjeta za to imamo kao nikad dosad u povijesti. Stoga je ovaj komad aktualan i potreban i danas.“

Budući da je Bratulić i prevoditelj teksta, kaže da je upravo to za njega bila najizazovnija i najteža etapa u ovom mjuziklu. Ta etapa trajala je, ističe, trinaest mjeseci u kojoj je, na ukupno više od četiristo stranica notnog materijala, preveo trideset songova i to je bilo jedinstveno iskustvo. Pogotovo kad se uzme u obzir da se istovremeno pripremao igrati Jeana Valjeana. Kako Bratulić kaže, kad su krenule probe, ponekad mu je izazov bio pogoditi ‘’pravi’’ tekst: „Naime, u mojoj glavi je živjelo mnoštvo ‘starih’, ‘rezervnih’, ‘odbačenih’ verzija stihova, koje bi ponekad isplivale na površinu i izletjele kroz moja usta, zabavljajući moje kolege. ‘Pravi’ stihovi su sad ‘zabetonirani’, ali u početku mi je to bio izvor frustracije. Za Komediju sam dosad samostalno preveo mjuzikl ‘Mamma Mia’, surađivao na prijevodu mjuzikla ‘Ljepotica i zvijer’ te preveo tekst za predstavu ‘Brat bratu’. No daleko sam najviše preveo filmova za sinkronizaciju, njih tridesetak, uglavnom animiranih te veliki broj songova u animiranim serijama.“

U osnovi, svaki prijevod je isti, objašnjava Bratulić. Cilj je što točnije prenijeti smisao s jednog jezika na drugi, no ovisno o vrsti teksta koji se prevodi, stvari se mogu zakomplicirati. Kod književnosti, što kazališni i filmski tekstovi jesu, treba paziti da se dobro pogodi podtekst, a onda u igru dolaze i stilovi, stilske figure, igre riječima, duhovitosti… koje sve treba što vjernije i uspješnije prenijeti:

„Ako govorimo o songovima u mjuziklima, radi se o stihovima koji su u pravilu u rimi, a metrika, raspored naglašenih i nenaglašenih slogova, duljina vokala strogo su određeni glazbenom strukturom, i sve se to mora poštovati u najvećoj mogućoj mjeri. U konačnici, gotovo svaki stih je složena i zahtjevna slagalica koja traži more strpljenja i upornosti te uvijek prisutnu svijest i vjeru da za svaki problem postoji rješenje. Što se tiče prijevoda ‘Jadnika’, to mi je dosad daleko najopsežniji i najzahtjevniji prijevod. Prvo zato što djelo zapravo ima opernu strukturu, često ga nazivaju i pop-operom, a to znači da dramskih scena jednostavno nema, glazba svira od početka do kraja i određuje pravila. A stihova ima za pet mjuzikala. Drugo zato što je materijal prepun ritmički vrlo zahtjevnih fraza s kakvima se dosad nisam susretao, barem ne u tolikoj količini. Pronaći izlaz iz tog labirinta neizmjerno mi je pomogao, opet, kao i kod ‘Mamma Mie’, ali sad u puno većem obimu, dirigent predstave, maestro Dinko Appelt. Bez njegovog dešifriranja ritmičkih struktura koje su u izvođačkoj praksi često i drugačije od onoga što je zapisano u notama, ‘češljanja’ materijala stih po stih i takt po takt, bez tih pet mjeseci razgovora, objašnjavanja, dopisivanja, podrške, trebalo bi mi valjda tri godine da prijevod dovedem do razine na kojoj je sad. Velika je privilegija i meni i našem kazalištu što se možemo osloniti na njegovo ogromno znanje, iskustvo i htijenje.“

Baučić, Stipaničev, Bratulić i Drvenkar u Komedijinoj produkciji ‘Jadnika’ nakon 40-ak godina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mjuzikl ‘’Jadnici’’ Bratulić je, kaže, prvi put gledao u Londonu 2018. u režiji Trevora Nunna, koja je kontinuirano igrala skoro trideset i pet godina. Ta predstava ga je dovela i do suza i do ushita: „Opet sam ga gledao ove godine u novoj produkciji koja igra zadnjih godina i nije značajno različita, ali je tehnički spektakularnija. Detaljno sam pregledao i desetak različitih dostupnih snimki kazališnih i koncertnih izvedbi dok sam radio na prijevodu. Sve se one uglavnom bitno ne razlikuju, vjerojatno i zato što vlasnici licence u dobrom dijelu uvjetuju kako produkcija mora izgledati. Gledao sam i dvije filmske adaptacije i opet, naravno, iščitavao knjigu, i nakon mnogo godina u njoj našao puno ljepote i topline te neprocjenjivo korisne informacije za kreaciju uloge. Komedija je jedino kazalište u Hrvatskoj koje se kontinuirano bavi žanrom mjuzikla, a ‘Jadnici’ su jedan od velikih klasika tog žanra, tako da je potpuno prirodno, čak i neophodno da se nađu na našoj pozornici. ‘Jadnici’ su velika priča, mitskih razmjera, nalik velikoj operi ili grčkoj tragediji, a to su priče koje ljudi vole slušati i gledati, jer im iznova daju uvid u to koliko su i sami istovremeno krhki i snažni. Kroz njih se identificiraju s junacima u najsurovijim i najpogubnijim trenucima koji se unatoč svemu bore za svoj život i svoje dostojanstvo, za pravo čovjeka da sam odredi svoju sudbinu. Uz, naravno, izuzetno snažne emocije koje, zajedno s junacima, proživljavaju i gledatelji.“

Još jedan Valjean je Ervin Baučić. On kaže da ljudi često nesvjesno ostavljaju iza sebe vlastite greške i nedostatke i ljude koje oštete, ali da ih Valjean hrabro i svjesno ispravlja i pomaže ljudima u bezizlaznim situacijama, čak i po cijenu vlastite slobode i života. O slojevitosti unutarnjeg emotivnog stanja i teretu usudit će se promišljati, kaže, tek u susretu s pozornicom. Baučić je rekao da je promijeniti se svjesno i potpuno čin snage volje: „Svi, od vođa do sljedbenika, mogu učiti na njegovu primjeru. Ali zapamtimo da je čak i čin zbog kojeg je završio u zatvoru bio čin altruizma. Uloga je pjevački, glumački i, za mene osobno, fizički zahtjevna, jer se Valjean pojavljuje jako često na pozornici s većim ili manjim zadatkom. Ono što olakšava zadatak su emotivna angažiranost potrebna za portretiranje čovjeka rastrganog tajenjem vlastite prošlosti i njegovom željom da živi moralno ispravnim životom, sjajna glazba u predstavi i izvanredan prijevod Dražena Bratulića, s kojim i dijelim ulogu, kao i angažiranost ostatka glumačko-pjevačke ekipe.“

Ono što se Baučiću kod ‘’Jadnika’’ posebno sviđa jest činjenica da je taj mjuzikl napravljen kao rock-opera koju najviše voli – bez govornih dijelova, a glazba i radnja čine cjelinu na koju ne možeš ostati ravnodušan. Baučić ističe da su ‘’Jadnici’’ jedan izazov koji su sebi uzeli za zadatak:

„Priča je puna vrijednih životnih lekcija koje ne možemo naučiti na društvenim platformama. U tom smislu mi se čini da je kazalište uzelo primat u edukacijskom sadržaju od ostalih medija dostupnima današnjem društvu. Pitanja osobne časti, integriteta, beskompromisnosti u susretu s moralnom kvarnosti danas se u životu rijetko povlače. Prvo što ću napraviti kad prođe period prvih izvedbi je doći pogledati predstavu jer me se jako dojmila već na pozornici.“

Druga glavna uloga je Javert, policijski inspektor koji je svoj život posvetio ponovnom zatvaranju Valjeana. Njega u Komedijinoj produkciji igraju Igor Drvenkar i Đani Stipaničev. Pri portretiranju Javerta Drvenkar se, kaže, fokusirao na istraživanje Javertove unutarnje borbe – sukob njegove vjere u zakon i izazova koje mu postavlja Valjeanova dobrota:

„Moj cilj je bio prikazati i tu njegovu ljudsku stranu, jer iza njegova čvrstog stava postoji unutarnja ranjivost i osjećaj pravde koji nije crno-bijeli. Doživljavam ga kao lika koji ima nepokolebljivu vjeru u svoje principe, čak do točke opsesije. On ne odustaje jer za njega svijet mora funkcionirati prema pravilima za koja vjeruje da su pravedna. Međutim, ta njegova dosljednost postaje zamka kada se suočava s Valjeanom – to je za njega veliki izazov koji ga tjera da preispita sve u što je vjerovao.“

Drvenkaru je najizazovnije bilo pronaći balans glume i pjevanja, jer je potrebno zadržati intenzitet emocije u svakom trenutku, a istovremeno paziti na vokalnu tehniku, pojasnio je. ‘’Jadnici’’ su, prema njegovu mišljenju, jedno od najljepših i najpotresnijih djela, s univerzalnim temama borbe, slobode i iskupljenja: „Važno je da imamo ovakve klasike u mjuzikl formi jer oni dopiru do publike svih generacija. ‘Jadnici’ nose poruku o ljudskoj otpornosti i traženju pravde, što su teme koje su i danas aktualne. Uvijek nosi posebnu snagu i važnost kada se umjetnost može baviti tako dubokim temama i da pritom dotakne publiku kroz izvedbu. Nakon premijere ‘Jadnika’ posvetit ću se nastupima i usavršavanju lika jer uloga nikad nije gotova i uvijek ima prostora za nove detalje. Posvetit ću se i nastupima i radu na novom autorskom materijalu s Parnim valjkom jer pripremamo se za slavljeničku godinu, 50 godina benda.“

Đani Stipaničev smatra da su Javertova strogost i predanost provođenju slova zakona bez kompromisa ono što ga određuje. On je lik koji bez obzira na to tko stoji pred njim – nadničar, rob ili gradonačelnik – uvijek ima intenciju propitkivanja te osobe i je li u skladu sa slovom zakona i provodi li se on u punom obujmu: “Ne vodi se pritom obzirima oko toga što će se dogoditi osobi koju utamničuje, a još manje za one koji su pogođeni tim činom. Njegova beskompromisnost je zapravo njegov kredo te stoga i oduzima sebi život kako bi to i potvrdio. ‘Jadnici’ su inspiracija za svakog ponaosob pa tako i za sve teatre koji su se s tim naslovom uhvatili u koštac. Dražen Bratulić i Dinko Appelt nisu nikad imali takav težak put do konačnog izgleda ovog djela. Svi im na tome zahvaljujemo i odajemo priznanje jer je fascinantno kako i hrvatski jezik može biti mekan, gibak i pjevan, a da pritom zadrži punu smislenost.”

Stipaničev kaže da svi likovi ovog komada nikada ne odustaju od svojih ciljeva, ideala i pragmi ma koliko u konačnici bili pogubni i opasni za njih. Glazba je u ovoj, kako je on naziva ‘’pop-operi’’, toliko snažna, sugestivna i moćna, a opet do boli suptilna da će, smatra, biti nebrojenih mjesta gdje će se tražiti rupčić više: “Nadamo se da će hrvatska publika koja je tijekom zadnjih 25 godina naviknuta na velike naslove koje je na scenu postavljala naša ‘mala’ Komedija, doći na svoje baš kao što smo i mi dionici projekta slasno zagrizli u ovu predivnu priču koja prelazi sve vremenske i ine okvire i prodire u srž svake emocije. Vjerujemo u dug kazališni život ove velebne priče koju zbilja od srca preporučujemo za doživjeti svim čuvstvima.”