Na ovogodišnjem 30. Sarajevo Film Festivalu, u srijedu, 21. kolovoza, u sklopu BH Film programa premijerno će biti prikazan dugometražni dokumentarac ‘Brazilova kuća’, redatelja Branka Šimića.

Radi se o filmskom portretu redateljeva prijatelja Gorana Pavljaševića i njegovoj suptilnoj komunikaciji, nakon što je prije 20 godina doživio moždani udar i izgubio moć govora, ali i demografskom kolapsu jednog mjesta, njegovoj praznini i napuštenosti, pitanjima dugogodišnjeg života u egzilu i njime uzrokovanim identitetskim promjenama, kao i priči o husinskim rudarima – njihovu moralu, borbi i značaju koji su imali u odrastanju protagonista, kao i neizostavnom pitanju – gdje smo danas.

“Goran nas vodi kroz film spajajući prošlost i sadašnjost, a odsustvo jezika i riječi (na koje smo navikli) otvara prostor gledatelju da aktivno sudjeluje u filmu i povezuje Goranove misli, koje su precizne i nedvosmislene. Bio sam uvjeren da je on idealna osoba za artikulaciju svih fenomena koje smo htjeli tematizirati”, kaže nam redatelj, inače rodom iz Tuzle, koji posljednjih tridesetak godina živi i radi u Hamburgu, a iza kojeg je više od šezdeset kazališnih predstava te još niz umjetničkih projekata.

“Goranove posljedice moždanog udara su na simboličnom planu adekvatne lokalnom i globalnom raspadu s kojim smo trenutno suočeni. S nestankom jednog mjesta, nestaju i vrijednosti i vrline koje su ga karakterizirale…Ovaj film je naš skromni pokušaj da sačuvamo barem sjećanje na njih i ostavimo ih u nekom fiktivnom prostoru, sa sviješću da smo prolazni i nemoćni za nešto više”, objašnjava nam redatelj.

FOTO: Screenshot

Film je posvećen književniku i dramatičaru Dževadu Karahasanu

Kazališna režija temelj je Šimićeva rada, a posljednjih godina često se bavi dokumentarnim teatrom, odnosno predstavama bez literarnih predložaka. Radi se o proživljenim, autentičnim pričama aktera koji su često na sceni, iako nisu glumci. Tumači i da se u tom svjetlu proces rada na kazališnoj predstavi i filmu nije puno razlikovao.

“Pogotovo zato što je moja centralna tema, bez obzira na to što radim, moment u kojem destruktivno djelovanje političkih procesa susreće jednu individuu i njegovu realnost dijeli na život prije tog događaja i onaj poslije”, naglašava redatelj Brazilove kuće.

Ipak, postoji jedna bitna razlika.

“U teatru je put od aktera do gledatelja duži i na tom putu se ideje fikcionaliziraju, prelaze u jednu drugu, prerađenu realnost”.

Od ideje do realizacije Brazilove kuće prošlo je sedam godina. Film je snimljen u vrijeme drugog lockdowna u proljeće 2021.

“Prazne ulice, korona testovi i dozvole za prelazak granica…Sve to je utjecalo na osnovnu atmosferu filma”, prisjeća se Šimić te dodaje kako mu je najveći izazov bio kontrola emocionalnog.

“Ulazak u napuštenu rodnu kuću i opraštanje od nje za svakog je bolan trenutak. Osim toga, jedan od najtežih momenata za mene je bila smrt mog profesora Dževada Karahasana. On me od početka savjetovao o dramaturgiji i svim bitnim elementima pričanja priče. Napustio nas je u vrijeme kad sam pisao tekstove i montirao film. Osim što me to jako rastužilo, ostao sam kao riba na suhom. Njemu posvećujem ovaj film”, emotivan je redatelj.

FOTO: Armin Smailović

Festival postmigrantskih fenomena

Branko Šimić rođen je u Tuzli, a u Sarajevu je početkom devedesetih studirao glumu na Akademiji scenskih umjetnosti. Početkom rata odlazi u Hamburg, gdje je na tamošnjoj akademiji završio kazališnu režiju. Radio je u više nacionalnih kazališnih kuća, no kako se njemački teatar uglavnom bazira na reprodukciji literarnih predložaka, a zanimala ga je drukčija forma, prešao je na slobodnu scenu i počeo surađivati s kazalištima koja su prihvaćala slobodniju formu izričaja, kao što su Kampnagel u Hamburgu i Hebbel Theater Berlin.

Šimić je 2012. godine osnovao Krass Festival, čiji je umjetnički direktor.

“Krass Festival je nastao iz kulturno-političke potrebe, ne samo u Njemačkoj, nego zasigurno u čitavoj Europi. Stasale su naime, generacije vrlo talentiranih i obrazovanih umjetnika koji nisu bili Nijemci, nego su stigli iz različitih područja. Samim time donijeli su sa sobom nove teme, kao i nove narative i forme. Moja osnovna ideja bila je tim umjetnicima dati platformu za rad”, kaže osnivač tog festivala.

JUBILARNO IZDANJE Otvoren Sarajevo Film Festival, donosi 250 filmova, stižu i holivudske zvijezde

“Krass na latinskom znači grubost, a u žargonu koji koriste mladi znači nešto što je neobično. Jedan od kriterija za prikazivanje na Krass Festivalu je da mora imati barem dvije kulturološke pozadine i da od njih nastaje cjelina. To je nešto što je jako bitno u migrantskim i postmigrantskim društvima. Mislim da su multikulturalna društva u velikoj prednosti u odnosu na ona koja su sama sebi dovoljna i praktično zatvorena za utjecaje globalnih trendova, pogotovo u umjetnosti”, objašnjava Šimić.

Osim teatra i performansa koji čine glavni programski dio, tu su instalacije, filmovi, izložbe, koncerti…Kampnagel – kazališna instucija u kojoj se organizira Krass Festival trenutno je jedna od najznačajnijih europskih institucija za slobodnu umjetnost.

FOTO: Mario Ilić

Husinski rudar kao simbol lijevog pokreta na Balkanu

Jedan od svojevrsnih lajtmotiva koji se provlači kroz neke forme Šimićeva umjetničkog izričaja je husinski rudar, pa je tako 2020. godine, na stogodišnjicu Husinske bune, kad su se rudari digli protiv nasilja tadašnje vlasti, predstavio vizualnu i audio instalaciju pod nazivom ‘Husinski rudar: moja prošlost je tvoja budućnost’.

Projekt koji je obišao značajnije europske festivale Šimić naziva svojom civilizacijskom dužnošću, u prvom redu jer su na stogodišnjicu Husinske bune radnička prava ponovo ugrožena, a ljudi su, baš kao i prije stotinu godina prisiljeni na ekonomsku migraciju i pristanak na diktaturu kapitala.

DI SU PARE? Tanović: ‘Filmaši u BiH godinu dana nisu dobili ni dinara’

“S obzirom na to da sam odrastao pored spomenika husinskom rudaru, s pričama o njegovoj odvažnosti i hrabrosti, uvijek sam imao potrebu da se te neupitne i univerzalne vrijednosti, kao što su solidarnost, borba za radnička i ljudska prava, na neki način dezideologiziraju i oslobode te monotone moralizirajuće i pretjerano idealizirajuće interpretacije”, objašnjava.

“Osim toga, ne mislim da je Husinski rudar po bilo čemu inferioran u odnosu na recimo – Che Guevaru, i po svemu ima veći moralni kredibilitet i potencijal da ga zamijeni kao simbol lijevog pokreta – barem ovdje kod nas, na Balkanu”, zaključuje redatelj.