Beethovenova Deveta simfonija premijerno je izvedena 7. svibnja davne 1824. godine u Beču. Premijernom je izvedbom dirigirao sam Ludwig van Beethoven, iako je već tada imao problema sa sluhom. Rezultat toga bila je osrednja izvedba. Bilo je to prvi put u dvanaest godina da je ovaj veliki skladatelj izašao na pozornicu. Unatoč tome publika je bila oduševljena. Da ga je publika iznimno voljela i cijenila te da je bila svjesna njegovih slušnih poteškoća, govori njezina reakcija na izvedbu – počelo je pljeskom, da bi se pretvorilo u bacanje šešira i šalova u zrak – kako bi Beethoven mogao vidjeti njezino oduševljenje.

Ova je vokalno-instrumentalna simfonija ujedno i njegova posljednja simfonija te svojevrsna sinteza čitavoga stvaralaštva. Beethoven je na njoj radio čak deset godina. Također, smatra se prvom simfonijom u kojoj sudjeluju solisti i zbor. Dotad su se u simfonijama koristili samo instrumenti, a uvođenje ljudskoga glasa učinilo je ovu simfoniju posebnom. Veličanstvenom ju je činio i veliki orkestar, najveći u to vrijeme, te duljina odnosno trajanje. Trajanjem od preko jednoga sata nadmašuje ostale simfonije i znači veliku prekretnicu u klasičnoj glazbi. Zbog tih se noviteta definira kao stilska poveznica između klasičnoga i romantičnoga razdoblja u glazbi. U romantizmu su, naime, skladatelji počeli kršiti pravila klasične kompozicije te eksperimentirati s korištenjem ansambala, ekspresivnim iskazima emocija i nekonvencionalnim orkestrom.