Ovogodišnja produkcija Histriona bit će „Kavana na Opatovini“ u režiji Ivana-Gorana Viteza, koja će 11. srpnja otvoriti 39. Histrionsko ljeto na Opatovini i igrati tijekom srpnja i kolovoza na popularnoj ljetnoj pozornici, a zatim se seli u Histrionski dom. Tekst predstave nastao je prema motivima komedije „La bottega del caffé“ Carla Goldonija, a prevela ga je i prilagodila Petra Mrduljaš. Iako je komedija nastala sredinom 18. stoljeća, u živopisnim Goldonijevim likovima mnogi se prepoznaju i danas. Kava je u Goldonijevo doba bila skupi napitak koji je tek ulazio u modu, a prve kavane bile su okupljališta mondenoga svijeta. Budući da Zagreb ima dugu tradiciju ispijanja kavice uz koju se dugo sjedi, druži, ali i sklapa poslove, Goldonijeva kavana savršeno se uklopila u zagrebački milje, na pozornicu Opatovine.

Poznato je da glumačka družina Histrioni u svakoj produkciji ponudi uloge i glumcima koji nikad nisu imali priliku stati pred publiku na Opatovini, pa je tako bilo i ove godine. Nacional je prigodno razgovarao s četvero glumaca kojima je „Kavana na Opatovini“ histrionski debi; to su Marija Kolb, Nancy Abdel Sakhi, Matej Đurđević i Tomislav Dunđer.

Matej Đurđević mladi je glumac iz Slavonskog Broda koji je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirao 2020., a ulogu u Histrionima dobio je, kaže, prema preporuci svoga kolege iz zagrebačkog kazališta Žar ptica, u kojem je otprije dva mjeseca i stalno angažiran.

“Nisam dosad imao priliku igrati ni u Histrionima niti s redateljem Vitezom i vrlo je ugodan proces rada na ovoj predstavi. Igram Marka Angeleka, nogometaša u dugovima. U Goldonijevu originalu radi se o kartaškim dugovima, a u našoj predstavi o kladionici i ovisnosti o klađenju. Moj lik je dobrodušan, ali upada u razne probleme iz kojih se na komične načine pokušava izvaditi“, rekao je Matej Đurđević.

Tomislav Dunđer, 24-godišnji Petrinjac, također je do angažmana u predstavi došao na preporuku kolega, a kroz razgovor s redateljem shvatio je da tu priliku ne želi propustiti. Ivan-Goran Vitez pitao ga je, kaže, želi li prihvatiti ulogu Bosanca, što je radosno prihvatio jer ima bosanske korijene:

„Moj lik je Tarik odnosno Abdulrahim Hadžihafizosmanahmetović, estradni menadžer koji nogometašu Marku posuđuje novac, komičan lik koji sve pokušava riješiti šarmom. No kad se pojavi njegova supruga Jasmila koja je prešla cijelu Bosnu da ga uhvati, onda više nema šale.“

Glumica Nancy Abdel Sakhi, samostalna umjetnica rođena u Zenici i odrasla u Prigorju koja je glumu diplomirala na sarajevskoj Akademiji, do svoje prve uloge u Histrionima došla je na poziv redatelja Ivana-Gorana Viteza. Jako joj je drago što je dobila priliku:

“Ekipa predstave je zaista odlična, uživamo u procesu koji teče s lakoćom, što nije uvijek slučaj u našem pozivu. Igram Jasmilu, trgovačku putnicu koja je u potrazi za svojim suprugom Tarikom. U toj potrazi prijeđe cijelu Bosnu i zatekne se u Zagrebu. Ostalo neka publika dođe vidjeti na Histrionima.“

Zagrebačka glumica Marija Kolb također je samostalna umjetnica. Glumu i lutkarstvo na Odsjeku za kazališnu umjetnost pri Umjetničkoj akademiji u Osijeku diplomirala je 2008., a na diplomskom studiju Produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 2018. godine. Prošle jeseni nastupila je na festivalu Bobijevi dani smijeha u Histrionskom domu, gdje je Gigo, kako kolege zovu Ivana-Gorana Viteza, bio u žiriju. Tom joj je prilikom dodijelio posebno priznanje za ulogu Lorelei u predstavi ‘Muškarci više vole plavuše’. Budući da u ‘Kavani na Opatovini’ njezin lik, Samanta Lisac, ima kraće, ali zahtjevnije pjevačke dionice redatelj je tu ulogu ponudio baš njoj:

„Samanta je prostodušna i iskrena djevojka, ujedno i jako ambiciozna, strastvena u namjeri da postane estradna zvijezda. Zbog toga napušta Kaštel Gomilicu gdje je odrasla i dolazi u Zagreb. Pri tome joj pomaže rođak Bepo, vlasnik kladionice i estradni menadžer Tarik u kojega se zaljubljuje. No, svi joj se planovi poremete spoznajom da je Tarik već oženjen. Kako je Samanta Dalmatinka imam priliku poraditi na dijalektu, što mi je uz pjevanje dodatni izazov i veselje. Pjevačka inspiracija za ovaj lik bila mi je Jelena Rozga. Gigo je napisao duhovite tekstove koje smo zajedno uglazbili. Oduvijek sam željela nastupiti u Histrionima jer sam željela iskusiti kako je to igrati predstavu svaku večer jer za to nemam priliku kao samostalni umjetnik. Zanima me kako ću se snaći u tom izazovu, hoću li uspjeti zadržati svježinu igranja i ne upasti u zamku ‘autopilota’ i koliko će se Samanta razviti od prve do zadnje izvedbe“, rekla je Marija Kolb.

Iako pučki teatar koji izvode Histrioni ima svoju publiku i dugu tradiciju, jer u Zagrebu će se iduće godine održati jubilarno 40. Histrionsko ljeto, među samim kazalištarcima ipak se još uvijek smatra manje cijenjenom formom. Glumci se slažu da to jest slučaj, ali Marija Kolb kaže da zbog toga što je takav tip teatra namijenjen upravo puku, kao takav ne stremi visokoj umjetnosti, već za cilj ima zabaviti i nasmijati. Publika to i očekuje od Histionskog ljeta, očekuje lakoću i neopterećenost, a ovaj se kolektiv, kaže Marija Kolb, pobrinuo da su šale i doskočice kreirane promišljeno, s ukusom, da su izmjene scena brze, a predstava u cjelini dinamična i zabavna, a ovaj tekst sve to i pruža. Nancy Abdel Sakhi o tome kaže:

„Zanimljivo mi je to oko pučkog teatra. Istina je da se malo ustukne kad se govori o pučkom teatru, ali mi glumci i drugi kazališni umjetnici često zaboravimo da mi postojimo zbog publike. Histrioni su pravi dokaz da ovaj izričaj ima svoju publiku, odnosno da je potreban.“

Matej Đurđević smatra da zahvaljujući dugoj tradiciji i ogromnom broju gledatelja, Histrioni zaslužuju duboko poštovanje, a glumci u njihovim predstavama imaju veliku odgovornost:

“Meni koji sam tek nedavno diplomirao, rad na ovoj predstavi veliki je izazov. Riječ je o komediji situacije u kojoj moraš biti jako spretan, jako brz, jako prisutan u trenutku, a to je iz pozicije mene kao mladoga glumca, zaista veliki zadatak. Radujem se što sam dobio takvu priliku i veselim se vidjeti kako će to sve izgledati na sceni. Osim toga, igranje predstave u kontinuitetu dva mjeseca po pet, šest večeri u tjednu, veliki je glumački trening. Kroz probe pokušavam osvijestiti sve zadatke i sprovesti ih onako kako redatelj želi i kako ih vidim iz svog glumačkog ugla. Moram naglasiti da dosad nisam imao priliku toliko igrati, to je neizmjerna privilegija. Ako ću se poslužiti nogometnim rječnikom u maniri lika koji igram, radujem se što ću dobiti utakmice u nogama. Drago mi je što igram baš nogometaša jer sam nogomet strastveno igrao do kraja srednje škole. Moj lik je i Zagrepčanin pa će mi biti izazov i uhvatiti pravi naglasak.“

Nancy Abdel Sakhi jedina od histrionskih debitanata ima iskustva s igranjem velikog broja izvedbi. Predstavu „Dame biraju“ u produkciji Udruženja dramskih umjetnika Altteatar iz Sarajeva igrala je više od 300 puta. Najduže je u kontinuitetu igrala 24 noći, što je stvarno jako puno, ali kaže da je ovo iskustvo u Histrionima drugačije jer ima još više izvedbi. Marija Kolb smatra da je kontinuitet igranja sjajan za glumca, trening koji baš čeliči, ali i da postoje izazovi. Najveći je u poštivanju strukture, u zadržavanju preciznosti i svježine iz tjedna u tjedan:

„Potrebno je biti brz i matematički precizan jer puno ovisi o poštivanju ritma predstave. Naravno da ćemo igru prilagođavati u odnosu na reakcije publike, ali nema opuštanja i iz večeri u večer moramo zadržati visok nivo izvedbe. Zbog brojnih obrata u radnji sve se brzo odvija i kada nismo na sceni moramo biti vrlo koncentrirani, konstantno osluškivati i pratiti radnju. Sam proces rada bio je nevjerojatno ugodan. Sjajno se slažemo i sve radimo s lakoćom i međusobnim respektom. Uvažavamo ideje, isprobavamo razne varijante, zajednički donosimo odluke i nadopunjujemo se. Mi glumci nismo osjetili niti jedan problem tijekom procesa i ta zasluga ide autorskom timu koji nas je strpljivo i vrlo organizirano vodio i cijelim putem podupirao.“

Osim kontinuiteta izvedbe, Histrioni glumcima nude i ambijentalni teatar, igranje na otvorenom. Tomislav Dunđer, mladi glumac koji je pred diplomom na zagrebačkom ADU-u, već je nastupao na otvorenoj pozornici. Igrao je u predstavi „Baraka pet be“ u režiji Marine Pejnović, na netom završenom Festivalu Miroslava Krleže, koja je dobila sjajne kritike.

„Ta je predstava zapravo bila, mogu reći, pravi test za ono što me čeka sada u Histrionima. Podsjetio sam se kako se pravilno koristi dijafragma, još uvijek sam na Akademiji pa mi je sve to još svježe. Na Akademiji se uvijek drami, psihološki realizam i takve stvari, pa nisam imao priliku igrati ovakvu komediju u kojoj se često ulazi i izlazi, tijekom koje ne padaju ritam i energija. Ta promjena ritma i visoka energija baš rade razliku u ovoj predstavi, ne trpi nisku energiju i zato se veselim izvedbama“, rekao je Tomislav Dunđer.

Pučko kazalište prije svega je namijenjeno zabavi i lijepom druženju pa tako predstava „Kavana na Opatovini“ ne nudi odgovore na teška pitanja. No ipak je Petra Mrduljaš, prevoditeljica i asistentica redatelja, u njoj progovorila o nekim aktualnim problemima, kao što je sve veća ovisnost o kladionicama. Nancy Abdul Sakhi smatra da to i jest uloga kazališta i raduje ju što može kao glumica pomoći da se o problemima govori, a Matej Đurđević dodaje kako je najvažnije da predstava nije docirajuća.

Glumci debitanti u Histrionima i redatelj predstave Ivan-Goran Vitez Photo Sasa ZinajaNFoto

Marija Kolb pohvalila je adaptaciju Petre Mrduljaš:

„Za razliku od Goldonija, ona je sve likove učinila simpatičnima. Svaki od njih ima svoju grešku i svoje mane, ali svi su jako simpatični i publika će ih zavoljeti.“

Razlog više za povezivanje s publikom, nadovezao se Dunđer, jest činjenica da je sve to dio našeg mentaliteta, ne samo problemi s kojima se suočavamo kao što je sve veća ovisnost o kladionicama, već i likovi iz različitih krajeva.

Redatelj Ivan-Goran Vitez objasnio je zašto se ovoga ljeta na Opatovini postavlja upravo ovaj naslov, uz napomenu da je ideja došla od Zlatka Viteza:

„I prošle godine na Opatovini smo bili postavili Carla Goldonija, njegovu ‘Gostioničarku Mirandolinu’ koja se u adaptaciji Petre Mrduljaš zove ‘Krčmarica purgerica’, u režiji Dražena Ferenčine i s mladim glumcima. Ta predstava bila je sjajno prihvaćena. Uvijek postoji bojazan da će mladi glumci imati tremu, međutim, ispalo je fantastično i baš su rasturili. Stoga su neki glumci iz te predstave ostali s nama i u ovoj, a na temelju prošlogodišnje uspješnice ponovno radimo Goldonija. Umjesto grofa koji prodaje tkanine po svijetu u Goldonijevu originalu, mi imamo nogometaša koji prodaje sebe po Kini i Turskoj.“

Kako to da se Ivan-Goran Vitez, koji je niz godina režirao dugometražne igrane filmove, posvetio kazalištu? Kaže da se želio odmaknuti od svijeta filma, koji ga više uopće ne privlači i nije siguran hoće li više ikada snimati.

„Na filmu je uvijek veliki novac u pitanju i uvijek je prisutan pritisak, a završi uvijek tako da kad se film snimi, skoro sav iznos pripadne producentima, dopuštena im je potpuna kontrola nad raspodjelom sredstava. Pritom se od njih ne traži da zaista dopune budžete koje traže od HAVC-a, a odgovornost za uspješnost projekta im je nikakva. Zapravo, kad snimite posljednju scenu, producentima taj film prestane biti zanimljiv i okreću se drugom, ne bave se više njime. Filmom se, nažalost, više ne bavi ni HAVC, koji je bio jako aktivan dok mu je na čelu bio Hrvoje Hribar. Ova nova garnitura ne radi ništa nego joj se uspjeh slučajno dogodi. Stoga sam se malo odmaknuo od filma i posvetio se kazalištu, Histrionima. Uz njih sam odrastao, sjećam se da sam trčkarao oko svih tih glumaca još kao klinac. Nekoliko sam predstava još prije režirao i kasnije se zaposlio u Histrionima“, objasnio je Ivan-Goran Vitez.

Zadovoljstvo mu je, kaže, režirati predstave Histriona i unatoč tome što neki tvrde da je pučki teatar manje vrijedan, smatra da su itekako pametne te da dižu humor na višu razinu:

„Te predstave publici nude zabavu, ali i da razmisle o nekim stvarima. Budući da je ovo već 39. Histrionsko ljeto, očito je da su Histrioni iznimno važni za Zagreb i za Hrvatsku. Fluktuacija publike je ogromna, najmanje 20.000 ljudi dođe vidjeti predstave Histriona u tim ljetnim mjesecima na Opatovini. Navikli su se da smo uvijek tu za njih i dolaze zato što su Histrioni kulturni brend. Isto tako, Histrioni plove morem i već 49 godina izvode predstave diljem obale. Grad Zagreb i Turistička zajednica grada Zagreba zaista prepoznaju Histrione kao kulturnu vrijednost, ali sa sponzorima je puno teže. Malo kome stalo je sponzorirati kulturne manifestacije, pa niti ovako dugovječne i značajne, a Histrione će kroz ljeto vidjeti 20.000 ljudi.“

Zaključno se Ivan-Goran Vitez dotaknuo još jedne zanimljivosti, vezane uz financije: ukazao je na sudsku odluku kojom se prostor koji se na Opatovini koristi kao garderoba, vratio Crkvi:

„Taj prostor Histrioni su dobili potpuno razrušen, a sada kad je uređen i kad je u to uložen novac, sad si ga Crkva vraća i želi nam ga iznajmljivati tijekom cijele godine. Naravno da si mi to ne možemo priuštiti, dakle, kultura je uvijek u problemima. Slična je situacija i s Prišlinovom kulom, ispod koje se na Opatovini i izvode histrionske predstave. I ona pripada Crkvi pa je pitanje hoće li taj prostor na Opatovini narednih godina uopće biti rezerviran za Histrione.“