Daleko je dogurala država, u kojoj šef Vlade na obilježavanju sedamdesete obljetnice proboja zatočenika iz ustaškog eksterminacijskog logora mora pred mikrofonom čitatiUstav, kako bi javnost izrijekom podsjetio na antifašistički kontinuitet zemlje koju predvodi. Utemeljen je (taj kontinuitet) u Drugom svjetskom ratu na historijskome skupu poznatom kao ZAVNOH. Za specijalne krugove, međutim, Hrvatska traje kao historijska nasljednica tzv. NDH – a nipošto ne spomenutog ZAVNOH-a – i nekadašnji pripadnici antifašističkoga pokreta, zajedno sa svojim suvremenim istomišljenicima, kod takvih uživaju status ljutih ideoloških neprijatelja. U gorkome govoru Zorana Milanovića, kao i u nekim drugim nastupima na jasenovačkoj tradicionalnoj komemoraciji, osjećala se vrelina aktualne društvene klime u kojoj fašizam osvaja građansko pravo i ulazi u otvoreni sukob s hrvatskim antifašističkim naslijeđem.

Podsjećanja u Jasenovcu na žalosnu prošlost – koja se, kako se svojedobno često isticalo, “nikada ne će ponoviti” – služila su danas u prvome redu kao upozorenja na tmurnu sadašnjost u kojoj se osjećaju natruhe psihološkoga obnavljanja hrvatske historijske tragedije. Građani se prinudno suočavaju s činjenicom da filoustaštvo postaje “prihvatljivi” dio svakidašnjeg hrvatskog folklora. Za fašističke ispade nema inkriminacije. Na nogometnim stadionima organizirane gomile skandiraju ustaške slogane, s ciljanom provokativnošću, a policija ih nijemo promatra bez obzira na zakonsku zabranu fašističkih manifestacija, jer nema naredbu za intervenciju. A i da je ima, pitanje je s kojom bi se energijom ta intervencija mogla provesti. Teško je policijski pozitivno djelovati u situaciji kad predsjednica države, na primjer – novorođena ljubiteljica nogometa – predočenu stadionsku atmosferu s gomilom pijanih neoustaša naziva “veličanstvenom”, umjesto kriminalnom. Gdje se to primitivizam i veličanje zločina tretira kao “veličanstvena” predstava? Zemlja se očito ubrzano dijeli na etički, humanistički i politički potpuno oprečne struje, i kako stvari stoje, taj sukob može samo eskalirati.

Za neke hrvatske državljane, aktivne lokalne borce za ideološku pretvorbu nacionalne prošlosti u neoustaški totemistički ples, i njihove podrivajuće filistre iz emigrantske daljine, bilo kakvo glorificiranje ustaštva nesumnjivo je veličanstven društveni fenomen, no stvar postaje zloćudno indikativna kad se ugnijezdi u misaonoj strukturi predsjedničkog Ureda. Gospođa Grabar-Kitarović potpuno je neopterećena moralnim posljedicama svoga bezočnog političkog taktiziranja. Nakon predsjedničkih izbora odmah je pohitala u vizitu šator-ljudima – po kolektivnome profilu ultradesnim ekstremistima – i pobrinula se da se to razglasi na sva zvona. Kad je o antifašističkim smotrama riječ, njezina “odavanja počasti” bitno su različita. Spomen-područje Jasenovac posjetila je, u tišini i bez ikakve pompe, nekoliko dana prije službene komemoracije, i ondje je poruku upisala u službenu knjigu. To je s njezine strane bilo sve.

Predsjednici evidentno nije u interesu da je njezina bazna publika – šator-ljudi, njihovi pekači pogača i politokulturološki generatori – doživi kao bilo kakvu promicateljicu antifašističkih ideja, jer to bi bilo u potpunome neskladu s platformom na kojoj je osvojila njihove glasove. Može se gospođa predsjednica deklarativno baviti antifašizmom, ali uz novopromoviranu historijsku referencu po kojoj je Broz bio veći zločinac od Pavelića, i uvijek s podtekstom koji sugerira, “zna se gdje leže moje simpatije”, heroji stadiona, neartikulirani apologeti pogroma, za šeficu države značajniji su profili od ustaških žrtava; oni joj donose glasove, žrtve ih oduzimaju, i potrebno je zato dobro se sakriti od kamera kod protokolarnoga dolaska na spomen-područje. Upisali smo se u knjigu, na ceremoniju poslali specijalnoga izaslanika – Branka Lustiga, razumije se – i time je stvar za Ured zaključena, a premijer Milanović neka dalje govori što ga je volja.

Ponešto depresivan zbog činjenice da Hrvatsku mora braniti od neoustaške najezde i preoblikovanja povijesti, gospodin Milanović pozvao je u Jasenovcu “junake” da otvoreno zatraže uvrštenje NDH u Ustav kao pravne prethodnice moderne Hrvatske. Dakako: ako je na djelu sukob, kao što jest, neka bude nedvosmislen i transparentan. Metodologija neprijatelja građanske države zasnovana je, međutim, na podzemnim urotama znatno više negoli na težnji za skidanjem maski. Antigrađanska desnica iz pozadine će organizirati i podupirati razne vrste neofašističkih ispada i “akcija”, ali ne pada joj na pamet da ustaštvo proglasi svojom službenom ideologijom, jer to bi izazvalo diplomatsku konsternaciju. Trenutačno se, dakle, nacio-“revolucija” izvodi preko šatora, stadiona, sindikata, udruga i drugih posrednih kanala, s vjerom da će se nakon osvajanja vlasti, ili svrgavanja “komunista”, ideološki manevarski prostor proširiti drastično.

Navodeći autentična svjedočanstva, saborski zastupnik Milorad Pupovac dojmljivo je na komemoraciji predočio neke scene iz jasenovačkog logora, poput masovnih pogubljenja žena i djece, o kojima se u modernim historijskim udžbenicima može pročitati vrlo malo. Škole više ne hodočaste na Spomen-područje Jasenovac. Ustaški zločini potiskuju se u kolektivnu podsvijest, a u prednji plan gura njihova izmišljena “borba za državu”. Taksativno navodeći pripadnike nacionalnih zajednica koji su stradavali u jasenovačkom logoru, artikulirani gospodin Pupovac propustio je spomenuti i Hrvate, koji su također bili podvrgnuti teroru. Ustaše nisu opraštale “zastranjenja”, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ako se već upustio u kategoriziranje žrtava, zastupnik Pupovac – profesorski tip – morao se držati svih činjenica.