Objavljeno u Nacionalu br. 683, 2008-12-15

Hrvatski premijer i ranije je bio poznat po tome da sve važnije odluke donosi sam, ali u posljednje vrijeme potpuno se izolirao čak i od najbližih suradnika i ni sa kim se više ne konzultira oko vođenja države

”Ako govorimo o politici i načinu kako se donose odluke, Ivo Sanader nikada nije bio usamljen kao posljednjih nekoliko mjeseci. Svi u vrhu HDZ-a i izvršne vlasti znaju da se nikada nije pretjerano konzultirao, njegova riječ uvijek je bila i prva i posljednja, ali u prošlosti je barem oko pojedinih pitanja tražio savjete kod najbližih suradnika. Odnedavno više ne računa ni na njih, i gotovo o svemu odlučuje samostalno i bez razgovora s ljudima koji su ga okruživali zadnjih pet-šest godina, a neke je potpuno ekskomunicirao iz svoje okolice, no isto tako, bahat način vladanja natjerao je i neke vjerne suradnike na odluku o povlačenju“, u odvojenim je razgovorima jedinstveni zaključak trojice dužnosnika HDZ-a, koji su uz uvjet da ostanu anonimni, opisali situaciju u krugu suradnika aktualnog predsjednika Vlade.

Razumljivo da nije moguće govoriti o unutarstranačkom revoltu protiv Sanadera, ali više visokopozicioniranih pripadnika HDZ-a, posljednjih su tjedana izrazili nezadovoljstvo premijerovim izoliranjem. Ivo Sanader gotovo nikad nije tražio tuđa mišljenja, međutim unutar HDZ-a i njegova prijateljskog kruga, postojalo je desetak osoba u koje je imao povjerenje. Neki od njih, kao što su Ratko Maček, Damir Polančec i Dragan Primorac, značajno su pridonijeli prošlogodišnjoj izbornoj pobjedi, a sada su pali u drugi plan. Njihova degradacija izaziva priličnu tjeskobu i među drugim vodećim pripadnicima stranke na vlasti.

Osim toga, ovakav premijerov odnos prema donedavnim suradnicima, pada u prilično lošem razdoblju za Sanadera. Posljednjih mjeseci gospodarstvo je u stagnaciji, a 2009. će po svim projekcijama biti još teža od ove godine. Nekoliko izmjena državnog proračuna i na jedvite jade isplate plaća državnim službenicima pokazale su kako hrvatska vlada nema jasnu strategiju suočavanja s krizom, no to je tek dio problema jer tek se trebaju vidjeti posljedice zdravstvene reforme i rezova u brodogradnji. Nimalo bolje nije ni stanje u vanjskoj politici, gdje dijelom uslijed slovenskog ultimatuma, ali i slabe domaće politike, postaje izvjesno da pregovori s Europskom unijom neće biti okončani iduće godine. Sanaderov je običaj pripisivanje sebi svih zasluga, ali izgleda kako njegova karizma više nije tako velika ni među donedavno vjernim pobornicima. Sve češće se čuju i razmišljanja kako je distanciranje dijela suradnika dokaz da je ovakav način upravljanja državom osuđen na propast, i stilski i sadržajno. Ovakvu ocjenu do sada je plasirala oporba, a odnedavno se može čuti i među hadezeovcima.

Stvar je u tome da se Sanader nije pretjerano promijenio, ali dok problemi nisu eskalirali, njegovo ponašanje je tek povremeno znalo izazvati kuloarske opaske, međutim, nikome nije palo na pamet javno kritizirati. Ionako je postojalo pokriće, HDZ je dvaput zaredom pobijedio na izborima, Vladi nije prijetilo neizglasavanje povjerenja, a opozicija je bila mlaka i neučinkovita.

Međutim više nije tako, ili bar dio HDZ-a u privatnim razgovorima izražava skepsu vezanu za ponašanje svog predsjednika. Pritom su – što je prilično zanimljivo – rezerve manje kada se govori o politici Vlade, koja još uvijek nije predmet kritika, a kudikamo više, kada se spomene način vladanja u državnom i stranačkom vrhu. Tako misli i sugovornik Nacionala: ”On sve odluke donosi sam i očigledno nema povjerenja ni u koga, ali mislim da to nije ispravna politika. Možda se izvana to još uvijek ne vidi, no sve je više otpadnika, koji su donedavno figurirali dosta dobro. Takvo ponašanje izaziva strah i među ministrima, a kamoli na nižim razinama, i nitko ne zna tko će sljedeći izgubiti naklonost Ive Sanadera. I nije najgore od svega to što premijer apsolutno samostalno odlučuje o svemu, već što je on, ako bismo vlast opisali kao sustav koncentričnih krugova, jedini u tom prvom krugu, dok tek u drugi krug ulaze osobe koje uživaju njegovo povjerenje. No taj drugi krug u najmanju je ruku čudan. Sanader bezrezervno vjeruje samo dvjema osobama: svojoj supruzi Mirjani te Bianci Matković, državnoj tajnici za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova“, pojašnjava HDZ-ov dužnosnik.

Bianca Matković još od 2003. figurira kao najodanija premijerova suradnica. Karijeru je započela kao Sanaderova tajnica, a nakon što je postao predsjednik Vlade, imenovana je šeficom njegova ureda. Prošle godine još je napredovala, najprije na položaj državne tajnice, a kada se vidjelo da državna uprava slabo odrađuje obveze iz pregovora s EU, počela je koordinirati i rad svih ministarstava koja imaju pregovaračke obveze. Tvrdi se da je vrlo efikasna, a kredibilitet izvlači iz bliskosti sa Sanaderom. Nacionalovi sugovornici vjeruju da Bianca Matković spada u istinski najuži krug osoba kojima predsjednik Vlade još uvijek vjeruje. Među njima se nalazi i Mirjana Sanader, iako ona ne sudjeluje u formalnom kreiranju političkih odluka. Ali koliki je utjecaj premijerove supruge svjedoči podatak da je uspjela u lobiranju da predsjednik HDZ-a Grada Zagreba postane 35-godišnji Jasen Mesić, dotad anonimni činovnik u Ministarstvu kulture. Uz pomoć Mirjane Sanader, Mesić je posto i kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, iako je imao snažne protivnike kao što su Dragan Primorac i Jadranka Kosor.

U istom krugu pouzdanih suradnika nalaze se i četvorica bliskih prijatelja predsjednika Vlade: Mario Zubović, Mladen Barišić, Petar Selem i Božo Biškupić, a njima treba dodati i ministra financija Ivana Šukera. Zubović je jedan od poznatijih zagrebačkih stomatologa, a zahvaljujući prijateljstvu s Ivom Sanaderom, imenovan je čelnikom parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku, iako se ovim područjem nikada nije bavio. Barišić je šef Uprave Carine, i dugogodišnji premijerov prijatelj iz razdoblja dok je živio u Splitu, baš kao što je to slučaj i s kazališnim režiserom i zastupnikom Petrom Selemom.
Božo Biškupić je ministar kulture, ali i utjecajan član Vlade. Gotovo na svakom inozemnom putovanju nalazi se u Sanaderovoj pratnji, i kada se radi o utjecaju, nesumnjivo je u prednosti pred Gordanom Jandrokovićem. Nakon prošlih izbora bio je u kombinacijama za položaj ministra vanjskih poslova, ali je odbio, i zadržao resor kulture. HDZ-ovi veterani Luka Bebić, Vladimir Šeks, Andrija Hebrang, Jadranka Kosor i Ivan Jarnjak, prema mišljenju njihovih stranačkih suradnika, posljednji su dio relativno utjecajnog kruga u koji se pouzdaje Ivo Sanader.

No, nedavni događaji pokazali su kako ova grupacija ipak ima manji utjecaj na Sanadera. Upravo iz njenih redova, navodno od Bebića i Hebranga, snažno je kritiziran ravnatelj policije Faber, zbog izjava kako namjerava depolitizirati policiju, i distncirati je od HDZ-a. Sanader je javno napao Fabera, ali Bebić i Hebrang su očekivali puno žešću reakciju, koja je ipak izostala. Unatoč svemu, radi se o utjecajnoj ekipi koja operativno vodi vladajuću stranku, i zato su potrebni Ivi Sanaderu. Također, njihov status dodatno će rasti tijekom idućih mjeseci, kada će uslijediti završne pripreme za lokalne izbore.

Poznavatelji prilika i odnosa unutar izvršne vlasti tvrde da postoji i treći, međutim, kudikamo slabije utjecajan krug ljudi. Na manji dio odluka utjecaj imaju i ministri Darko Milinović, Petar Čobanković, Marina Matulović-Dropulić i Branko Vukelić. Tu su još i ministri iz koalicijske vlade Đurđa Adlešič, Josip Friščić i Božidar Pankretić, ali i nedavno imenovani članovi Vlade Ivan Šimonović i Tomislav Karamarko.

Kada se radi o vanjskopolitičkim temama, Sanader prima sugestije samo od trojice, a to su Neven Jurica, Vladimir Drobnjak pa čak i Hidajet Biščević. Zapanjujuć je podatak da nigdje nema ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, koji je već mjesecima potpuno povučen, i recimo, dok se nedavno u Bruxellesu odvijala snažna diplomatska bitka sa Slovencima, on je bio na jednom skupu u Armeniji. Jandrokovićeva samozatajnost ne pokazuje samo manjak utjecaja šefa diplomacije na kreiranje vanjske politike nego i sve slabiji status unutar Sanaderu lojalne ekipe. Ono o čemu se manje govori, vezano je za skupinu dužnosnika koji se u posljednje vrijeme nalaze u premijerovoj nemilosti. Neformalni je popis prilično dugačak – Dragan Primorac, Nadan Vidošević, Damir Polančec, Božidar Kalmeta, Gordan Jandroković i Ratko Maček. Ovdje se radi samo o istaknutim ministrima ili suradnicima koje Sanader krivi za loše vođenje pojedinih resora, a u pojedinim slučajevima i nelojalnost.

U takvim okolnostima, izgleda kako se dešava nešto što je donedavno bilo nezamislivo, a to je premijerovo distanciranje od Ratka Mačeka, bivšeg vladina glasnogovornika i donedavno glavnog HDZ-ova spin-doctora. Ova informacija plasirana je iz najužeg kruga Ive Sanadera, i ako je istinita, predstavlja golemo iznenađenje, budući da je pune četiri godine temeljna Mačekova zadaća bilo uvjeravanje javnosti u nepogrešivost predsjednika Vlade. Kada netko poput njega trpi optužbe zbog navodne nelojalnosti, tada to upućuje na duboke raskole u ekipi Ive Sanadera. Dragan Primorac nije bio blizak poput Mačeka, ali Sanader je respektirao njegovu probojnost. Sada su došla druga vremena i nedavno je premijer, pred više svjedoka, iznio niz negativnih ocjena na račun Dragana Primorca. Dijelom je odgovoran i ambiciozni ministar obrazovanja, koji je u pokušaju podizanja popularnosti, izišao s idejama koje sliče na uravnilovku, a jedna je o tome da država svim učenicima treba kupovati školske knjige. Ideju je napala oporba, a Sanaderu je gospodarska kriza dobro došla, kako bi odbio Primorčeve zahtjeve. Ionako mu je njegova ambicioznost bila iritantna: malo je nedostajalo da se 2005. kandidira za gradonačelnika Zagreba, iskazivao je interes za ulazak u predsjedničku utrku, a cijelo to vrijeme je odgađao učlaniti se u HDZ. Zbog toga je protiv sebe neprestano imao stranačku desnicu, a sada definitivno i Sanadera. Izgleda kako je ambicioznost upropastila i Nadana Vidoševića.

Godinama je nesmetno uživao kao šef Hrvatske gospodarske komore, a onda ga je Stipe Mesić predstavio kao potencijalnog nasljednika. Od tog trenutka – iako se nakratko špekuliralo da uživa potporu HDZ-a – Vidošević je ušao u klub suparnika Ive Sanadera. Đurđa Adlešič je dobila premijerovo odobrenje da snažno nastupi sa zahtjevom za ukidanjem doprinosa, ili u stvarnosti, za gašenjem HGK. Iz Vlade su plasirana diskretna upozorenja kako je ”Vidošević bogatstvo steko na izrazito upitan način“, a nedavno je u medijima napadnut jer je na božićnom domjenku novinarima dijelio košare s prehrambenim proizvodima. U isto vrijeme, svi su prešutjeli da su na jednom drugom domjenku, novinari dobili LCD televizore. Mediji su ovog vikenda prenijeli jedan detalj sa sastanka Ekonomskog vijeća, koji svjedoči o sve lošijem statusu Damira Polančeca, potpredsjednika Vlade za gospodarstvo. Kada je pokušao govoriti o proračunu, Sanader i Šuker su ga rezolutno prekinuli, i dali do znanja da ga smatraju nekompetentnim za ovu problematiku. Bio je to samo posljednji javni čin u Sanaderovoj političkoj diskvalifikaciji Damira Polančeca, ministra kojem premijer zamjera štošta, od neuspjeha u pregovorima s EU vezanim za brodogradnju, mršave rezultate privatizacije javnih poduzeća do nepovoljnog dogovora sa sindikatima.

Problem je, koliko god Polančec bio loš vladin dužnosnik, u načinu vladanja Hrvatskom. Ivo Sanader je onaj koji odlučuje o svemu, od proračuna i brodogradnje do pregovora sa Slovenijom i promjena u policiji i pravosuđu. Problemi s kojima se država suočila govore da je to breme preteško i za eksperte u ovim pdručjima, a kamoli za jednog doktora književnosti.

Premijerov računovođa

“Srbija je pomoć MMF-a već zatražila, a Hrvatska je neće trebati”, potkraj listopada izjavio je hrvatski ministar financija Ivan Šuker i tako pokušao demantirati članak objavljen u Nacionalu, u kojem se tvrdilo kako će hrvatska vlada biti prisiljena tražiti pomoć MMF-a ako želi izbjeći bankrot. U međuvremenu Šuker je potpuno promijenio mišljenje, pa je u prošlotjednom govoru u Saboru izjavio da će Hrvatska, ako ne uspije refinancirati svoje kredite, doživjeti sudbinu Islanda, Mađarske, Srbije i Latvije, te biti prisiljena zatražiti pomoć MMF-a. Tako je posredno potvrdio sve ono što je Nacional napisao mjesec i pol prije.

Ipak, to je samo jedan u nizu proturječnih stavova što ih je Šuker iznio u javnosti u proteklih nekoliko mjeseci. Tako je Šuker isprva tvrdio da će gospodarski rast u Hrvatskoj sljedeće godine iznositi između 4 i 4,5 posto. Poslije je svoju procjenu promijenio i ustvrdio da će rast iznositi između 3,5 i 4 posto, da bi na kraju izjavio kako će Vlada nastojati održati rast na razini iznad 2 posto, iako većina ekonomskih stručnjaka procjenjuje kako je i to preoptimistična procjena. Na sličan je način ministar licitirao i s proračunskim deficitom. Krajem listopada tvrdio je kako će deficit za sljedeću godinu sigurno biti na razini manjoj od jedan posto, a “možda i blizu nula posto”. Sredinom prosinca, nakon što sindikati zaposlenih u javnim službama nisu pristali na ukidanje dogovorene povišice od 6 posto tijekom sljedeće godine, izjavljivao je kako je u takvim uvjetima nemoguće izbjeći deficit između 1,3 i 1,7 posto. Ipak, nakon pritiska članova Ekonomskog vijeća, čini se kako će proračunski deficit na kraju biti manji od 1 posto.

Prilično čuđenje poznavatelja hrvatske ekonomije izazvale su i procjene koje je ministar Šuker iznosio u govoru na skupu ekonomista u Opatiji, sredinom studenoga. Tada je ustvrdio kako će tijekom 2009. godine u Hrvatskoj rasti osobna potrošnja, investicije i izvoz, iako je danas gotovo izvjesno da će izvoznici biti među najpogođenijima krizom, da će zbog recesije znatno pasti kupovna moć hrvatskih građana te da će se sukladno tomu znatno smanjiti i količina investicija.

Takve Šukerove izjave izazvale su brojne sumnje u njegovu sposobnost da uspješno vodi državne financije tijekom gospodarske krize. Čak i među članovima Ekonomskog vijeća postoji sve više dvojbi je li hrvatska vlada u ovom sastavu sposobna stvoriti i provesti adekvatnu ekonomsku politiku pomoću koje bi Hrvatska uspješno prebrodila recesiju.

Kako je za Nacional ispričao ugledni hrvatski ekonomist, on i njegovi kolege razočarani su novim proračunom i načinom na koji je donesen: “Ovaj proračun u biti ne donosi ništa novo. Određene stavke su smanjene, ali u njemu nema nikakvih značajnih promjena u odnosu na lanjski proračun. Ova je situacija prilika da u Hrvatskoj počnu važne reforme koje se već dugo odgađaju. Trenutačno u Hrvatskoj vlada situacija za to, i u političkom i u ekonomskom smislu. No čini se da Vlada to nije voljna učiniti. Ovakav proračun šalje poruku kako ćemo štedjeti dok kriza ne prođe, a onda nastaviti po starom. Problem je u tome što nas je upravo ta politika i dovela u ovu situaciju. Sada trebamo nešto novo, ali nisam siguran da je Vlada sposobna to pružiti.”

Zaključak kako je dosadašnja Vladina fiskalna politika jedan od glavnih razloga zašto se Hrvatska danas nalazi u tako teškoj ekonomskoj situaciji, ozbiljna je kritika rada Ivana Šukera, jer je on kao ministar financija jedan od glavnih autora takve politike. Šuker je ministar financija već šestu godinu zaredom. Na taj položaj došao je nakon HDZ-ove pobjede na parlamentarnim izborima 2003. Za razliku od svog prethodnika Mate Crkvenca, Šuker je i prije dolaska na ministarski položaj imao znatno iskustvo u upravljanju javnim financijama. Osamdesetih je bio glavni knjigovođa u Odsjeku za budžet Općine Velika Gorica, dok je puno desetljeće – od 1990. do 2000. – vodio ispostavu Porezne uprave u Velikoj Gorici. Metodologiju rada u poreznoj upravi Šuker je primijenio i u Ministarstvu financija. Vrlo brzo nakon dolaska na ministarsku funkciju uspio je znatno unaprijediti državni sustav naplate poreza. Vodio je vrlo urednu fiskalnu politiku, iz godine u godinu proračunski deficit se smanjivao, a uspio je i usporiti rast vanjskog duga.

Ipak, Nacionalov sugovornik smatra da je Šuker potpuno zanemario svoju funkciju kreatora fiskalne politike: “Šuker se u prvom redu ponaša kao računovođa, a tek potom kao ministar. Umjesto da odlučuje kako će mjerama fiskalne politike poticati razvoj gospodarstva, Šuker je služio kao čovjek koji će prikupiti želje pojedinih ministara i uklopiti ih u proračun. Svi njegovi dosadašnji proračuni bili su isti. Prvo bi se donio proračun, a onda bi se sredinom godine putem rebalansa golem novac preusmjerio tamo gdje bi Vladi u tom trenutku politički odgovaralo. Gospodarski rast temeljio se na državnim investicijama, a socijalni mir država je kupovala velikim izdvajanjima za rodiljne naknade, mirovine i slično. To je moglo funkcionirati dok je na tržištu kapitala bilo moguće po povoljnim uvjetima reprogramirati dugove, ali sad nam treba nova politika.”

U takvim okolnostima bi morao osmisliti novu fiskalnu politiku. S bitno manje sredstava, uz puno nepovoljnije uvjete na kreditnom tržištu i smanjenu gospodarsku aktivnost, bit će vrlo teško pronaći način da se financiraju sve obveze koje će 2009. doći na naplatu.

Sve više otpadnika

■ Posljednjih tjedana sve je više suradnika koje je premijer Sanader odbacio iako su mu donedavno bili bliski i imali njegovo povjerenje. Među najšokantnijim informacijama je ona prema kojoj Ratko Maček više nije u najbližem premijerovu krugu. Slična je sudbina zadesila i druge suradnike koji su bili ključni igrači na zadnjim parlamentarnim izborima. Među njima su Damir Polančec, Dragan Primorac i Božidar Kalmeta. Premijer nakon njegova de facto isticanja predsjedničke kandidature više ne računa ozbiljno ni na Nadana Vidoševića, a Gordan Jandroković je u MVP-u marginaliziran.
■ Brzi pad dojučerašnjih Sanaderovih ljudi od povjerenja zabrinuo je mnoge HDZ-ovce. Mnogi se pitaju ne čeka li ih slična sudbina.