Prijepor između predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji je posljednjih tjedana eskalirao u nizanje otvorenih optužbi i javni prekid svake komunikacije između dvojice vodećih nositelja vlasti, odražava se i na dvije ključne teme od nacionalnog interesa. Radi se o dovršetku procesa kupnje eskadrile borbenih zrakoplova za potrebe Hrvatske vojske i o imenovanju veleposlanika na upražnjena mjesta u strateški izuzetno bitnim državama, a u obje teme Milanović je stekao stratešku i taktičku prednost jer, kako je Nacionalu povjerio izvor vrlo blizak premijeru Plenkoviću, Milanović zapravo ne treba povući prvi potez. Sve je sada na Plenkoviću, on mora povući prvi potez, a on to nikako ne želi jer bi time pokazao da ga je Milanović de facto nadmudrio.

„Plenković je sam sebe utopio premda je svjestan da će morati napraviti prvi korak i što dulje oteže s time, to će mu situacija biti nezgodnija. Trenutno je u dječjoj fazi ‘neću se s tobom igrati’, a to durenje ne može potrajati još jako dugo. Netko od premijerovih suradnika morat će pristupiti Pantovčaku, barem ako on ne želi nastaviti ugrožavati nacionalnu sigurnost, a tog koraka se svi oko njega boje. Milanović ga sasvim sigurno neće kontaktirati niti za to ima razloga“, opisao je za Nacional sugovornik vrlo blizak premijerovu uredu.

Plenković i suradnici su, tvrdi dalje, zapravo u vrlo nezgodnoj situaciji jer izbjegavaju bilo kakav kontakt s Uredom predsjednika – dapače, protekloga tjedna čak su i slali otvorene poruke da na toj relaciji „nema nikakve suradnje“, da „nema potrebe za komunikacijom“ i slično, a kontakt je i fizički izbjegnut kada je Vladina delegacija bez javljanja prošetala desetak metara od predsjednikove u Okučanima, na obilježavanju 26. obljetnice akcije Bljesak.

S druge strane, Plenkoviću i Vladi bitno je dobiti Milanovićevu suglasnost za dovršetak procesa nabave borbenih aviona, kojemu prijeti ponavljanje fijaska iz doba Damira Krstičevića, ali i za rundu masovnog imenovanja veleposlanika diljem svijeta, pa je u stvarnosti on sam sebe doveo u retoričku pat-poziciju. To se posebno odnosi na nabavu aviona. „Predsjednik Vlade teoretski bi sam mogao istupiti i obrazložiti prednosti i mane svih četiriju ponuda odabranih za drugi krug, pa čak i donijeti odluku, no teško da će se to dogoditi jer je njegova neodlučnost kod povlačenja konkretnih poteza već postala opće mjesto i pomalo postaje ozbiljna smetnja za funkcioniranje države, pa čak i njegovih vlastitih ministara. On je svjestan, a na to mora biti spreman, da će u tom slučaju uslijediti konkretna reakcija s Pantovčaka koja će ići u smjeru toga da se radi o samovoljnom potezu obavljenom bez konzultacija s predsjednikom kao vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga, što je tijekom proteklog tjedna dodatno potencirano.

U svakom slučaju, Plenković ulazi u za sebe neugodnu zonu: bilo tako što će omekšati stav prema Milanoviću i poslati nekog od svojih izaslanika kako bi ipak pokrenuo dijalog, s čime će nesumnjivo odmah biti upoznata kompletna javnost, bilo da nastavi s gotovo pa djetinjastim ponašanjem zbog kojega je blokirano donošenje važnih odluka“, nastavlja Nacionalov izvor iz uskog Milanovićeva okruženja.

Sam Zoran Milanović, istina, još prošle godine upadljivo je odbijao bilo kako sudjelovati u procesu nabave borbenih aviona, smatrajući da se u toj fazi radilo o tehničkom dijelu posla, a u nekoliko navrata čak je jasno dao do znanja da je odabir ponuđača gotovo pa autonomna odluka Vlade.

Međutim, obje strane u ovom sukobu svjesne su da će Plenkovićeva samostalna odluka bez konzultacija – ako se on na to ohrabri, što je zasad u sferi čiste teorije – predstavljati vrlo opasno otvaranje bokova. „U Vladi i HDZ-u strahuju od otvaranja afere, bilo kakve, slične onoj koju je Stjepan Mesić priredio Berislavu Rončeviću i tadašnjoj vladi u slučaju kupnje vozila poznatom kao ‘afera kamioni’. To nije nimalo bezazleno“, priznaje Nacionalov sugovornik blizak HDZ-u. Milanovićevi suradnici na to uzvraćaju tek dvjema kratkim rečenicama: „Premijer se duri i glumi sukob, a kupnja aviona je blokirana. On se javno žali i rogobori, a zapravo nema pravi odgovor na ovu situaciju.“

Izvor blizak Zoranu Milanoviću rekao je i da predsjednik države ima svoje mišljenje oko izbora ponuđača za borbene avione, ali da neće opstruirati odluku Vlade, ma kakva ona bila. Međutim, ostaje činjenica da se s premijerom oko toga mora čuti i usuglasiti. Tako je ključni i dugoročni strateški državni projekt postao talac loših odnosa između premijera i predsjednika, bez naznake da će to biti razriješeno u skoroj budućnosti – pa jedna strana sada tvrdi da je Andrej Plenković isključivi krivac jer se doveo u slijepu ulicu, dok samu temu nabave borbenih aviona iz Vlade ustrajno odbijaju komentirati već mjesecima.

Sukob Plenković-Milanović u međuvremenu se razvio na više frontova: od spomenutog imenovanja novih veleposlanika u nizu zemalja, oko čega Milanović također poziva na razgovor, do sporadičnih incidenata poput onoga s Hidom Biščevićem, veleposlanikom u Beogradu. Njegovo imenovanje predsjednik države još ranije je označio kao nož u leđa, budući da je bio doveden pred svršeni čin, a u posljednjim tjednima u Srbiji se otvorio niz tema koje su značajno narušile status hrvatske manjinske zajednice, ali i razotkrile novu pukotinu unutar vlasti u Hrvatskoj.

Naime, nakon što su srpske vlasti prihvatile inicijativu ozakonjenja bunjevačkog jezika, nastao je razdor u tamošnjoj hrvatskoj zajednici: neki od njenih predstavnika otvoreno su optužili Biščevića da s njima uopće ne kontaktira, pa je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman pohitao u Vojvodinu na sastanke. U turbulentnoj atmosferi zabilježen je i manji vandalski napad na hrvatsko veleposlanstvo, da bi iz usta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića stigla navodno smirujuća izjava o Biščeviću kao „osvjedočenom prijatelju srpskog naroda“.

„To je u najmanju ruku neuobičajeno, vrlo dvojbeno: radi se o nediplomatskom rječniku, ali i naznaci da Biščevićev mandat u Beogradu ne protječe u skladu s uobičajenim diplomatskim regulama“, upozorava Nacionalov sugovornik s Pantovčaka. Ova konkretna zgoda bila je povod i za rundu razračunavanja predsjednika države i ministra vanjskih poslova: najprije je Zoran Milanović izjavio, komentirajući prijepor oko veleposlanika, da „ne zna čiju politiku Biščević vodi“ i da će ga „morati pozvati na konzultacije“, a potom i otkrio da je na djelu opstrukcija sustava kojom jedna stranka želi kontrolirati sve.

„Neće više. Neka ministar pazi što govori jer mi je otvorio nove horizonte. Nadgledat ćemo proces, jer u suprotnom ustavne odredbe nemaju smisla. U diplomaciji skoro sve mora biti kao u vojsci. Diplomacija nisu samo veleposlanici, nego i ljudi koji rade u veleposlanstvima, cijela jedna mala vojska koja se neće zapošljavati u diskreciji i na temelju telefonskih razgovora i intervencija. U protivnom, cijeli sustav će stajati“, rekao je Milanović prošloga tjedna. Grlić Radman potom je otkrio da je upravo on osobno devedesetih imenovao Milanovića za načelnika odjela u Ministarstvu vanjskih poslova, a na predsjednikovo zapažanje da mu nije bio nadređen – već da je u Ministarstvu „bio odgovoran za nabavu ćumura, papira i toalet papira“ – uzvratio da je ovaj bio inteligentan, ali lijen.

Takva izjava na Pantovčaku je dočekana s podsmijehom, uz upozorenje da Gordan Grlić Radman mjesecima nije u stanju ni ispraviti navode o samome sebi, primjerice, na Wikipediji, gdje je – vjerojatno planski – objavljeno da ga je 2012. godine za veleposlanika u Mađarskoj postavio Davor Ivo Stier. Taj navod kosi se s elementarnim činjenicama: te godine na vlasti je bila koalicija SDP-a i HNS-a, dok je dužnost ministra vanjskih poslova Stier kratkotrajno obavljao pune četiri godine kasnije. Zoran Milanović u svom je stilu jednom bliskom suradniku opisao kako je tekao proces imenovanja Grlića Radmana, koji ovaj danas očito nastoji krivotvoriti. Navodno ga je za ambasadora predložila Vesna Pusić, a Milanović ju je pitao misli li to ozbiljno.

Odgovorila je da ionako i ne očekuje da pristane, ali Grlić Radman je pristao, i to od milošte. Kada je 2015. – sasvim svjestan uzaludnosti tog pothvata – kandidirao prema Grliću Radmanu milosrdnu Vesnu Pusić za glavnu tajnicu UN-a, Plenković i Jandroković su je u saborskoj kampanji gadili i omalovažavali, a Grlić Radman nije ni pisnuo. Sve to pokazuje u kakvom se ozračju treba očekivati pomak u imenovanju budućih ambasadora i konzula.

Hrvatskog veleposlanika u Srbiji Hidu Biščevića dio Hrvata u toj državi je optužio da s njima uopće ne komunicira. PHOTO: Slavko Midzor/PIXSELL