Hrvatska je dobila pregled suvremenog razdoblja svoje književnosti kojem su mediji široko otvorili vrata, a kritike ga obasule pozitivnim ocjenama, unatoč napomenama da je ta povijest opasno blizu današnjici te da se njezin autor pojavljuje na obje strane granice.

“Uvod u suvremenu hrvatsku književnost” Krešimira Bagića obuhvaća razdoblje od 1971. do 2010. godine. U svakom od četiri poglavlja izdvaja događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta toga desetljeća, te ih dovodi u suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje, kažu recenzenti.

Rijetko se tko upustio u integralni pregled od skoro pola stoljeća duge povijesti koja se opasno približava tekućoj sadašnjosti, koje je razdoblje pri tome poznato po najvećim, najbržim i najtemeljitijim promjenama u povijesti, ističe recenzentica Maša Kolanović.

Bagić, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, šef Katedre za stilistiku, autor devet hvaljenih zbirki poezije i šest stručnih knjiga, među kojima je “Rječnik stilskih figura” (2012.) dobitnik državne nagrade za popularizaciju znanosti, napominje da se ipak radi samo o uvodu u povijest. On je “sumaran, fenomenski” i “ne teži iscrpnosti niti istančanoj interpretaciji, nego iz­dvajanju i opisu bitnih pravaca razvoja”, objašnjava on.

Kada su pojedine poetike ili autorski koncepti izdašnije komentirani, to je činjeno s namjerom da se upozori na in­telektualne, literarne i stilske dominante pojedinoga desetljeća, a ne zato da se popišu i opišu sve književne pojave vrijedne pažnje, dodaje.

Od nalivpera do digitalnog sučelja

Knjiga ima mnogo kvaliteta, a potpunu pozornost zaslužuje već činjenica da je autor artikulirao najvažnije načine na koje su se prepletali društveni konteksti s književnim tekstovima, smatra recenzent Milivoj Tatarin.

U tih četrdeset godina hrvatsko je društvo proživjelo tranziciju iz socijalističkoga u kapitalistički model, iz planske u tržišnu privredu, drama­tični rat u kojemu je izborena državnopravna nezavisnost, najposlije milenijski bug i nezaustavljivu spektakularizaciju života u svim područjima, precizira Bagić u uvodu “Uvoda”.

Tako, sedamdesete su obilježene političkom represijom, buntom i kreativnim uzletom, osamdesete političkom i ekonomskom krizom, labuđim pjevom sistema i liberalnim protureakcijama, devedesete ratom i nasiljem te političkom tranzicijom, a desete odgođenom tranzicijom, stvaranjem novog mentaliteta i ulaskom kapitalizma na velika vrata.

Hrvatski su pisci za to vrijeme kreativno promišljali i beletrizirali fenomene u rasponu od tzv. hrvatske šutnje do reklame – njihovo se pisanje u poetičkom smislu kretalo od modernističke ekskluzivnosti, preko postmodernističke trpeljivosti do neorealiz­ma, a u tehničkom smislu od nalivpera preko pisaćeg stroja stiglo se do dodira prsta s digitalnim sučeljem, ističe Bagić.

Riječ je o integralnoj kulturnoj povijesti gdje je književnost postavljena uz narative glazbe, stripa, reklame, sporta, fotografije, vizualnih umjetnosti na jednom planu, politike, ekonomije, svakodnevice, povijesti na drugom, zatim domaćih, regionalnih i globalnih kretanja, što su sve koncentrični krugovi širenja Bagićeve sinteze od inicijalno postavljenog problema, objašnjava Maša Kolanović.

Hrvatsku je lakše voljeti iz daljine

Osvrćući se na devedesete, recenzent Miroslav Mićanović ističe kako se u njima javlja “paradoks slobode, ispunjenja sna, žrtve i proturječja, od tragedije Vukovara do neovisnosti”. Taj paradoks u parafrazi stiha Borisa Marune “Lakše ih je voljeti iz daljine”, dobiva u Bagićevu tekstu lice odsutnosti, kaže Mićanović.

U Maruninoj poeziji, preteči stvarnosne poezije, nerijetko se susreću domoljubne emocije, spolne bo­lesti, terorističke ambicije, američki hamburgeri ili utjecajne filozofske ideje, kaže Bagić i dodaje kako je lako zamijetiti mijene u lirskoj konceptualizaciji Marunina domoljublja.

Na početku Maruna o Hrvatskoj govori u ljubavničko-melankoličnom tonu “Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta… Hrvatsku sanjam”, nastavlja ironičnim stihovima poput “Hrvati mi idu na jetra”, a okončava elegičnim priznanjem “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”.

Pritom se ne mijenja pjesnikov odnos prema domovini, objašnjava Bagić, nego se mijenjaju perspektive i intonacije osvještavanja tog odno­sa. A paralelno s tim zbi­va se pretvorba subjekta iz predstavnika kolektiva u izrazito individualiziranu svijest, koja u jednom trenut­ku čak sarkastično zaziva propast svijeta u kojemu živi.

U toj točki zaokreta, Bagić prema Mićanoviću pronalazi ono što oblikuje rječnik devedesetih, provjerava značenje gotovo pogubne ideje pisanja povijesti ispočetka, hvata se u koštac s onim što donosi i odnosi “književnost ratnog doba” itd.

Knjiga koja pored književno-povijesnog pregleda donosi dodatak od oko 50 stranica bibliografskih bilješki o 287 autora, pokazuje kako se globalno i hrvatsko iskustvo bitno razlikuju, kažu recenzenti,  a unutrašnji odnosi fikcije i povijesti vrve paradoksima, kratkim spojevima i ironijskim obratima. Maša Kolanović navodi primjer jednog pjesnika koji je najprije svoju pjesmu posvetio Titu, da bi nakon promjene režima prosvjedovao protiv imena Trga maršala Tita.

Pjevanje pjesnika

Suvremeni hrvatski pisci u značajnoj mjeri ko­municiraju, gdjekad koketiraju s medijskim i reklamnim diskurzom te s političkim i popularnokulturnim idiomima. Hrvatska književnost razvila je dodire s popularnom kulturom, koji su nedvojbeno bili dvosmjerni.

Najprije je tzv. Zagrebačka škola šansone, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, ciljano uglazbljivala tekstove pjesničkih klasika. Vrhunski primjeri takve prakse su primjerice Tinov “Odlazak” u Arsenovoj interpretaciji, Krležina balada “Khevenhiller” u Hegedušićevoj izvedbi ili Slamnigova “Barbara” u interpretaciji Zvonka Špišića. Projekt “Pjevam pjesnike” svakako je pridonio ozbiljnom tretmanu teksta u našoj šansoni i popularnoj glazbi, kaže Bagić za Hinu.

Uostalom, pjesnici su se nerijetko pojavljivali kao autori tekstova pojedinih balada ili šlagera – npr. Zvonimir Golob, Luko Paljetak, Momčilo Popadić ili Jakša Fiamengo. Ti su tekstovi,  primjerice Fiamengovi, gdjekad lirski snažniji od neuglazbljenih pjesama istih autora.

Snažan razvoj popularne kulture sedamdesetih i osamdesetih pretvorio je i popularnu glazbu u prestižnu kreativnu praksu. S njom su neskriveno komunicirali pjesnici, dapače nalazili su u njoj i tematske i stilske poticaje. U takvu kontekstu i Štulić se nametnuo kao istinski pjesnik, kao autor koji pridonosi dodatnom širenju i razvoju književnoga polja. Vjerojatno mu nije bila nakana da bude tretiran pjesnikom, ali recepcija njegova djela učinila ga je i time, kaže Bagić.

Za vrijeme o kojem Bagić piše hrvatsku književnost pogodio je i raspad jugoslavenskog kulturnog prostora. Kako se to odvajanje odrazilo na hrvatsku književnost i kako su druge književnosti nastavile dalje?

Taj sam aspekt pomalo i svjesno ostavio po strani, kaže Bagić. Sedamdesetih i osamdesetih postoji značajna književna komunikacija na razini Jugoslavije. Postoji zajedničko tržište, knjige različitih izdavača distribuiraju se na teritoriju čitave države, u književnim listovima i časopisima recenziraju se važne knjige iz svih sredina, postoje jugoslavenske književne nagrade i manifestacije. Prevode se pisci poput Hessea, Borgesa, Marqueza, Handkea, Bukowskoga ili Carvera, na koje se nerijetko referiraju domaći autori.

Ipak sama književna proizvodnja u svakoj sredini ima svoju poetiku i politiku. Razvoj nacionalnih književnih paradigmi dobrim je dijelom asimetričan. Pritom ponajprije mislim na hrvatsku, slovensku i srpsku paradigmu.

Recimo, dok sedamdesete u hrvatskoj prozi obilježavaju fantastičari, a osamdesete žanrovsko i žensko pismo te novopovijesni roman, u srpskoj književnosti najglasniji su pripadnici tzv. stvarnosne proze koja se usredotočuje na lokalnu temu i lokalne idiome (Mihailović, Savić) te tzv. novostilisti koji uvode nove poetičke modele i propituju globalne teme (Kiš, Pavić, Pekić), kaže Bagić.

Različiti izazovi u državama nastalim raspadom Jugoslavije

Vrlo je vjerojatno da razlike među proznim modelima i tematikama imaju veze s interesima konkretnih pisaca, ali i sa stupnjem slobode te ustanovljenim književnim uzusima u pojedinoj sredini.

Ili drugi primjer: hrvatski pjesnici sedamdesetih i osamdesetih aktivno komuniciraju sa slovenskom poezijom (Zagoričnik, Šalamun) i s novosadskim krugom pjesnika okupljenim oko časopisa Polja (Zivlak, Despotov, Kopicl) itd. Važno je spomenuti da je različitost tih nacionalnih književnih paradigmi osviještena te da su ih kritika i književni povjesničari osnaživali brojnim prilozima.

O književnosti u državama nastalim poslije raspada Jugoslavije još je teže govoriti. Svaka se sredina suočila s manje ili više različitim izazovima. Podudarnosti se uglavnom tiču kolapsa knjižarske mreže, nevolja u koje dospijeva literatura u konzumerističkom društvu i primjetnih strategija “olakšavanja” književnoga pisma.

Razlike proizlaze iz činjenice da se još pomnije prionulo građenju nacionalnih književnih paradigmi. Temelji su im pritom bitno različiti: hrvatska i srpska paradigma već su uspostavljene, slovenska i makedonska također (najviše zbog jezika koje bez prijevoda ostali teško mogu razumjeti), dok se literarne paradigme u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori grade ispočetka. Bilo bi potrebno ozbiljno iščitavanje velike količine tekstova i multidisciplinarno istraživanje da se vjerodostojno usporede i pojasne događanja u i oko tih književnosti, zaključuje autor knjige za koju Tatarin kaže da predstavlja potpuno autentičnu pojavu u hrvatskoj akademskoj zajednici, čija je jednostavnost proistekla iz uzorno temeljitog poznavanja gradiva i iskustva predavanja te teme.