Nacional je uspio doći do Krešimira Huzjana, vlasnika i direktora danas ugasle tvrtke KRS koja se također spominje kao jedna od onih koja je gradila u Strašniku nakon rata. Huzjan je danas vlasnik druge tvrtke, a njegova priča potpuno je suprotna onome što tvrde mještani Strašnika.

“Nismo mi ništa loše napravili, sve se radilo po projektu, po onom što je bilo isprojektirano, a je li bilo ispravno projektirano, to ne znamo. A to da se tamo kralo, to su priče ljudi koji vole pričati priče. Niti je tko krao, niti smo mi firma koja je pala s neba. Mi smo u ono vrijeme radili za sva ministarstva. Je li netko u ono vrijeme mogao predvidjeti takav potres, to je pitanje za statičare i projektante. Kuće su predane, svi su potpisali da je u redu i da je sve po projektu”, rekao je Huzjan.

Na pitanje je li ga itko od istražitelja kontaktirao jer je u međuvremenu DORH policiji naredio izvide, kaže da ga nitko nije kontaktirao, ali da cjelokupna dokumentacija mora postojati u Ministarstvu.

“Postoji sva dokumentacija, od projekata do zapisnika, završnih zapisnika, praćenja gradnje, svake situacije, sve to postoji u Ministarstvu. Svaki objekt je morao biti pregledan, morao je biti napravljen tehnički pregled, potpisan od nadzornog inženjera, ali i vlasnika kuće. Ovo što se sada radi fama da su obnovljene kuće srušene u potresu, moram napomenuti da je tijekom obnove bilo kuća koje su bile oštećene pa su se popravljale i onih koje su se gradile nanovo. Kuće koje su bile oštećene pa su se sanirale u obnovi, uglavnom su bile stare i loše napravljene. Nove kuće bile su rađene po projektima, od nule, ako je sve bilo napravljeno kako treba, nisu mogle biti srušene sada u potresu”, ističe.

Huzjan je pogledao prilog Ive Lončara iz 1998., u kojem se problematizira loša gradnja, ali ističe da i tu postoji “druga strana medalje”: “Ljudi su bili nezadovoljni jer nisu dobili ono što su htjeli i onda su krivili nas, a Ministarstvo je bilo to koje je određivalo tko može koliko i što dobiti. Ja sam isto branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, u to vrijeme sve sam radove nadgledao i mi smo radili sve po projektu i okvirima zadanim od tadašnjih institucija. Ali vidjet ćete da će ljudi i sada, nakon ove obnove, pričati svašta. Meni je žao ljudi, to što se dogodilo je velika katastrofa, ali svi smo od krvi i mesa, a sad je nastala opća halabuka i politički pritisak u kojem se traže krivci. A znate kako je u ovoj našoj zemlji, uvijek netko mora biti kriv.”

Na pitanje je li ga itko tada tražio proviziju, tvrdi: “Nitko nikada! A te priče kako su se ljudi obogatili na obnovi! Pa pun kufer firmi je propao nakon te obnove. Kako ako su napravili tako dobar posao? Naime, u jednom momentu je država skinula cijene za čak 30 posto pa je umjesto plaćanja davala dionice. Pa vi računajte. Imali ste posao za sto posto i odjednom vam netko uzme 30 posto i pretvori u papire koji nisu ništa vrijedili. Možda su neki izvođači šparali na materijalu da bi preživjeli. Mi nismo, ali pretpostavljam da neki jesu. Mi smo radili direktno za Ministarstvo, ali bilo je puno izvođača na terenu koji su bili druga, treća ruka. Mi smo bili ozbiljna firma, imali smo svoju betonaru, mehanizaciju, bagere, agregat za struju, dolje smo napravili puno posla, firma je poslije propala, ali opet nekako živimo.

Međutim, cijela je halabuka napravljena na ljude koji su najmanje krivi, a sad svi ispadaju lopovi, prevaranti i korumpirani, a nije to baš tako. Sigurno je 90 i više posto firmi pošteno radilo svoj posao. A jesu li projekti bili predviđeni za taj potres, ne ulazim u to, ali sumnjam. Vidio sam na snimkama da na ćoškovima nisu stavljani stupovi nego su zidani, to je moralo biti tako predviđeno projektom, nitko to ne bi tako potpisao da je bilo projektirano drukčije. Nitko tu nije mogao ništa fušati, pregledavalo se sve, uključujući armature. Prije svake betonaže dolazili su nadzornjaci i pregledavali je li sve u redu. A to da su vadili armaturu iz betona, takve gluposti sigurno nije nitko radio, ali ljudi svašta pričaju i izmišljaju svoje priče jer misle da će time nešto dobiti”, zaključio je Huzjan.