Nedavno je u Zagrebu predstavljena monografija „Posuđeni u lijepo – Davnaest godina ka kulture u tučepskin zaseocima / 2006. – 2017.“ koja ima šesnaest poglavlja, četristotinjak manjih i većih tekstova i 460 fotografija. Tom knjigom zaokruženo je dvanaest godina postojanja festivala “Ka kultura u tučepskim zaseocima”. Riječ je o ambijentalnom kazalištu koje se stopilo s kulisom Biokova i koje svako ljeto oživi osam tučepskih zaseoka, vikendima, za vrijeme odigravanja kazališnih predstava. Iza manifestacije financijski u najvećoj mjeri stoji Općina Tučepi, dok je Ministarstvo kulture simbolično podržava.

Kako je objasnio književnik Ivica Mijačika, idejni začetnik i direktor festivala, u trinaest godina postojanja kKuTz-a upriličilo se 77 kulturnih večeri sa 129 događanja, odnosno 57 predstava, 20 koncerata, 19 jednovečernjih izložbi, 25 poetskih predjela, 4 prozna predjela, 3 glazbena predjela i jedna književna večer.

Odgovorio je na pitanje što ga je motiviralo za takav festival i zašto je poželio dovesti kulturu upravo u taj dio Hrvatske:

“Tučepski zaseoci Srida Sela, Moča, Podpeć, Čovići, Mravičići, Ševelji, Šimići i Podstup uglavnom su napušteni. Šezdesetih godina prošlog stoljeća žitelji su se zaputili nekoliko kilometara južnije, prema moru, ususret turizmu. Ostale su žive samo neke kuće, neke konobe i neki vrtli. Priličan dio ostalog je zarastao u zaborav. Zbog toga se 2006. krenulo u postupak osvježavanja zaborava. Tučepski zaselci postali su utočišta koja nas zovu u neka dostojanstvenija vremena. Postali su mjesta gdje barem, na neko vrijeme, možemo biti posuđeni u drukčije lijepo. Umočeni smo u vrijeme koje je sklono malo čemu lijepom. Ipak, umjetnost iznutra zna biti jaka. Vrlo često nepokolebljiva. Izvana, ponekad, vrlo krhka. Da bismo se zaštitili, morali smo organizirati bijeg na pričuvne položaje. Na neka sačuvana mjesta gdje smo mogli imati novu hrabrost, nove mirise, mjesta gdje se još uvijek možemo čuti, vidjeti, posvetiti, oglasiti.“

Kako je rekao, svakoga tjedna tijekom ljeta predstava se održava u drugom zaselku. Svaki zaselak različit je što se tiče ambijenta, mogućnosti scene, položaja i rasporeda gledališta. Specifičnost je, također, u tome što se ništa ne naplaćuje:“Na ‘ka kulturi’ sve je darovano! I ulaz i izlaz! I predstave, i koncerti, i izložbe, i poezija. I jelo i piće! I prijevoz taksijem do zaselaka. I ljubav Biokova i pogled na obližnje more i prijateljske otoke… Čak i jelo! Naime, na festivalu se otvaraju vrata privatnih konoba. Po zaselku zna biti otvoreno i po desetak konoba. Organizator ‘udijeli’ pršut, sir, vino, a domaćini ‘uspiju nadodati’ prilično toga. Zna tu biti brujeta, salate od hobotnice, plućica na kiselo, nešto s gradela, nešto frigano pa fritula, kroštula… Tako uz vrata, domaćini otvore i svoja srca koja čine veliki potporni zid ugođaju. Imamo mi i ‘tučepski bronzin’. Velika je to teća s tristotinjak porcija nekog starog specijaliteta. A tu je i za dodatni glazbeni užitak na raspolaganju vrlo kvalitetna ‘kkutz klapa’. I sve je to još ‘okićeno’ kamenim ambijentom zaselaka, našom antikom.”