Knjiga krležoloških rasprava akademika Krešimira Nemeca “Glasovi iz tmine”, u kojoj se taj književni povjesničar i teoretičar bavi položajem Miroslava Krleže u suvremenoj hrvatskoj kulturi, predstavljena je u petak u Zagrebu kao važan doprinos novom načinu iščitavanja života i djela najvećega hrvatskog pisca 20. stoljeća.

Knjiga, objavljena u izdanju Naklade Ljevak, sadrži sedam studija u kojima se književni znanstvenik Krešimir Nemec bavi današnjom recepcijom pisca koji je uvijek, otkako se 1914. pojavio na hrvatskoj književnoj sceni s dramom “Legenda”, svojim djelima i društvenim angažmanom izazivao radikalne polarizacije i provocirao oprečne kritičke sudove.

Urednica knjige Nives Tomašević istaknula je kako je to još jedna u nizu knjiga na koju je Naklada Ljevak izuzetno ponosna, a koja je više no dobrodošla ne samo akademskoj zajednici, već i široj čitateljskoj publici.

“Krešimir Nemec nam je podario knjigu koja kroz sedam izuzetno zanimljivih eseja i ogleda propituje djelo i poziciju velikog pisca Miroslava Krleže, nudeći novi način iščitavanja njegova života i djela”, rekla je Tomašević na promociji u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Recenzentica knjige, teoretičarka književnosti i kulturologinja Dubravka Oraić Tolić napomenula je kako je Nemec “autor koji svojim djelima otvara brojne inspirativne teme popularne kulture, a ono što se posebno ističe kod njega jest briga oko kanona estetskih vrijednosti”.

“Podsjećao je na nepriznate vrijednosti, provjeravao postojeće, uvodio je žensku dionicu u kanon, vratio nam je Andrića u hrvatsku književnost, a sad je uronio u najveći i ujedno i najviše ideološki kontaminiran opus u hrvatskoj književnosti”, rekla je Oraić Tolić.

Pritom se Nemec nije htio svrstati niti u jedan ideološki tabor, već uz pomoć nove kulturologije osloboditi Krležu od svake ideologije, dodala je.

U kontekstu promjena koje su se u tome smislu dogodile od njegove smrti prije 35 godina, Nemec analizira tekstove Krležinih apologeta, ali i brojne protukrležijanske pamflete, otkrivajući razloge zašto taj veliki pisac nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost. U analitičkim tekstovima autor se zalaže za postideološko čitanje Krležinih djela otkrivajući njihovu estetsku snagu i provokativnu aktualnost.

Umjesto predgovora ili uvoda, na početku knjige nalazi se poglavlje pod naslovom “Dekanonizacija Krleže?”, posvećeno Krležinoj recepciji u cjelini kroz cijelo 20. stoljeće podijeljeno na četiri razdoblja.

Slijedi pet kulturoloških rasprava i jedan esej, u kojima se Nemec bavi istaknutom Krležinom pozicijom na polju hrvatske književnosti u reprezentaciji Prvoga svjetskog rata, njegovim antitetičkim strukturnim principom kao načinom gradbe svojega intelektualnog i književnog svijeta, Krležinim dijalogom s rodnim Zagrebom, obradom “Lede” iz glembajevskoga ciklusa na kalineskuovskoj skali od umjetnosti do dekadencije i kiča, mađarskim tematskim kompleksom u svojim monumentalnim “Zastavama” te, na kraju, i odnosom Krleže i Andrića – jednom “poredbenom skicom”.

“Na kraju, da se vratimo na pitanje s početka knjige, da li nam je potrebna dekanonizacija Krleže, Nemecov je odgovor – treba, ali ne ideološka dekanonizacija Krleže koja bi srušila kanon i izbrisala svaku vrijednost Krleže, nego takva koja će ga prevrednovati, nanovo vidjeti, i tako ga sačuvati za estetski kanon onkraj svake ideologije kakav nam je danas potrebniji nego ikada”, poručila je Oraić Tolić.

Književna kritičarka, teoretičarka i autorica Helena Sablić Tomić sa Sveučilišta u Osijeku, također recenzentica knjige, ocijenila je kako je knjiga akademika Nemeca “bačena rukavica” po pitanju kako potaknuti na čitanje Krleže, ali “ne onima koji su Krležu čitali i pisali o njemu, već jednoj srednjoj generaciji književnih povjesničara, kulturologa, teoretičara, kako danas možemo Krležu prezentirati i možemo li ga sažeti u našu Tweeter, sms ili Facebook poruku”, rekla je Sablić Tomić.

Što bi bilo da nemamo Krležu?

Nemec je istaknuo kako je imao dva temeljna motiva za pisanje te knjige, a prvi je proizašao iz činjenice da je Krleža “veličina koja opterećuje i zato izaziva jednu, freudovski rečeno, nelagodu u hrvatskoj kulturi; prevelik je za nju, izazova šizofreniju”.

Dok je bio živ, Krleži su se “lijepili” epiteti poput “bard, stjegonoša, vizionar, mit jedne kulture, Prometej književne riječi, demiurg”. Nakon što je umro, opisivalo ga se kao “precijenjen pisac, čista štetočina, tiranija intelektualizma, ambicije veće od nadahnuća, režimska kurva”.

“Što se dogodilo s Krležom, što se dogodilo s našim čitanjem Krleže, jesu li ljudi čitali istoga pisca – to je prvo pitanje koje je pokrenulo ovu moju knjigu”, pojasnio je autor.

Krleža je ispunjavao daleko veći prostor nego što jedan pisac ispunjava, bio je pregolema pojava za hrvatsku kulturu, zbog čega su se i pojavile te ekstremne amplitude, od adoracije do potpune negacije, jer “mi Hrvati volimo osrednjost i smatramo da sve što strši treba eliminirati”, dodao je.

“Drugi pokretač te knjige je pitanje može li se o Krleži uopće govoriti izvan sfere politike i koliko mora proći vremena da bi se to moglo? U svojim analizama pokušao sam ne braniti Krležu – jer, tko sam ja da branim Krležu? Krležu brani njegovo djelo. Ako to ne vidimo, to je onda žalosno”, rekao je nadalje Nemec.

Svojom je knjigom također želio postaviti pitanje – što bi bilo da nemamo Krležu, kako bi naš kulturni krajolik izgledao bez njegova djela, te pozvati nekoga od ‘krležofoba’ da pokušaju odgovriti na to pitanje, istaknuo je.

U knjizi je stoga pokušao “očistiti Krležu od pseudoliterarnih i ideoloških varijabli i ukazati na zaraznu aktualnost njegova djela”, napomenuo je Nemec, te pozvao “da ostavimo na stranu šofere, maršale, vilu na Gvozdu i građanski oportunizam na koji ima pravo svaki pisac, i da se vratimo Krležinim tekstovima, nakon čega ćemo morati priznati: ‘Stanite ljudi, imali smo pjesnika!'”.

Krešimir Nemec autor je velikog broja knjiga, te je objavio više od 150 znanstvenih radova, i priredio za tisak brojna djela hrvatskih književnika. Nagrađen je nizom prestižnih nagrada, među kojima se ističu Državna nagrada za znanost i Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1999.), Nagrada Brandenburške akademije znanosti u Berlinu za izniman doprinos znanosti o književnosti (2004.), Herderova nagrada za književnost na Sveučilištu u Beču (2005.), Nagrada Josip i Ivan Kozarac za životno djelo (2015.), te Nagrada Vladimir Nazor za književnost (2017.).