Knjiga priča Đurđice Čilić “Fafarikul”, zbirka pripovijesti, anegdota i sjećanja što ih je ta polonistica ranije objavljivala na internetu i potom okupila u knjizi, predstavljena je u četvrtak u Zagrebu kao autentična književnost iz pera spisateljice koja progovara glasom epohe.

Knjigu je objavio izdavač Disput, čiji je glavni urednik Josip Pandurić na promociji na Ljetnoj pozornici Tuškanac rekao kako je riječ o prekrasnoj knjizi, zagonetnog, intrigantnog i neproničnog a silno asocijativnog naslova, koja je odmah po objavljivanju netom uoči izbijanja pandemije koronavirusa i razornog potresa u Zagrebu – i unatoč njima – privukla izniman interes javnosti.

“Fafarikul” je zbirka stotinjak kratkih autobiografskih zapisa u kojima Čilić zahvaća vrijeme od svojeg djetinjstva u Vitezu do danas a naslov je dobila, kako je rekao Pandurić, po vrsti bjelogoričnog stabla koje može narasti do 20-ak metara, poznatog po raskošnoj krošnji te snažnom i dubokom korijenju, ali i kao drvo s možda najviše narodskih imena. U tom obilju imena jednoga drveta metaforički se krije obilje svega onoga sadržanog u pričama Đurđice Čilić.

Na priče okupljene u knjizi osvrnula se književnica Korana Serdarević. Istaknula je kako je riječ o intimističkim zapisima koji govore o obitelji, roditeljima, djeci; o pričama koje su esejističke unutar sebe, a koje su isprepletene s malom antologijom pjesama “koje se u sve to savršeno uklapaju”.

“Sve one zapravo su jedna mala enciklopedija tog divnog lika pripovjedačice – i glavnog lika te knjige – koja pišući o temama koje su je oblikovale zapravo piše o životu samome”, rekla je Serdarević.

“Onda se nameće pitanje koja od tih priča govori o nečemu manje važnome. No, malih stvari zapravo nema – nema malih priča jer, ili je čitav život zapravo beznačajan ili su sve priče velike i važne”, dodala je, ocijenivši kako “nepretencioznost kojom Đurđica Čilić piše ustvari dokazuje da velike teme proizlaze prvenstveno iz potrebe da se ispriča neka priča”.

Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, u BiH, odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, posebice poeziju.

Tekstove okupljene u zbirci priča “Fafarikul” Čilić je prethodno objavljivala na svojem Facebook profilu. Činjenicu da njezine priče savršeno funkcioniraju kao knjiga pisac Miljenko Jergović ocijenio je kao nešto neobično, budući da se temeljne premise pisanja za široku publiku, kao što je slučaj kod objavljivanja na internetu, odnosno pisanja za književnog čitatelja, potpuno razlikuju. U tonu tih priča osjeća se nešto što je rijetkost u književnom tekstu našega doba, neki jači odjek, kao da iz teksta ne progovara samo pisac, već spisateljica koja progovara glasom epohe u najfinijem i najplemenitijem smislu te riječi, smatra Jergović.

Istaknuo je da Đurđica Čilić ima nekoliko opsesivnih tema, koje su u knjizi rasute po nekom unutrašnjem dramaturškom redu.

“To su tema Poljske, tema književnosti kao takve, tema života, tema intimnog, pa obiteljsko-zagrebačkog – koja je ujedno i tema egzila ili izbjeglištva, te velika tema Viteza i Bosne”, pojasnio je. “Te se teme ispisuju iz priče u priču, iz stranice u stranicu, i prestižu jedna drugu na način na koji ta vrsta tema jedna drugu prestižu u čovjekovom životu. U tom smislu, ‘Fafarikul’ nije jedna knjiga, ‘Fafarikul’ je možda pet knjiga u jednoj”, zaključio je Jergović.

Pred punim auditorijem Ljetnog kina Tuškanac, Čilić je zahvalila svima koji su sudjelovali u stvaranju te knjige, svojem izdavaču Disputu koji ju je prepoznao i podržao, te svima koji su je čitali i nagovorili na ukoričavanje svojih zapisa. “Još se uvijek ne bih usudila sebe nazvati autoricom, ali ću se složiti s nekima od vas koji misle da bih taj epitet mogla ponijeti”, rekla je Čilić.

Priče iz knjige čitao je glumac Danijel Ljuboja.