Novi igrač Hajduka je reprezentativac Obale Bjelokosti Ismaël Jean Chester Diallo. Radi se o defenzivno-fokusiranom igraču koji pokriva po potrebi sve pozicije zadnje linije, a najviše se isprofilirao na lijevom beku i, iako je visok 1.78m, na stoperu.

Rođen je 29.1.1997. u mjestašcu Bobi, tridesetak kilometara sjeverno od grada Séguéla, na istoku zemlje – “poznatom” po tamošnjem rudniku dijamanata. Najstariji njegov klub koji možemo pronaći je bio, međutim, Atlantis FC iz Yopougona, dijela Abidjana. Jako mladog ga je, tamo negdje 2011., klub “posudio” ES Bingervilleu, gdje je, čini se, već tamo od 2013. počeo igrati za seniore. Prvi put je šire počeo biti zapažen kroz igre u U17 reprezentaciji Obale Bjelokosti – osvojili su prvenstvo Afrike, pa kasnije ispali u četvrtfinalu od Argentine (2-1), a Diallo je igrao stopera u paru s danas Barceloninim Franckom Kessiéom (koji je svoje pozicije defenzivnog i centralnog veznjaka razvio par godina kasnije). Kessié, kapetan, je možda ostvario najimpresivniju karijeru, ali ta je generacija donijela i još pokojeg seniorskog reprezentativca. Habib Maïga, danas u Metzu, i dijete PSG-a Yakou Méïté – danas u Cardiffu – su dogurali do nje, dijete Toursa Chris Bedia (Servette), Anderson Niangbo (na posudbi u Aktobeu iz Genta) i vratar El Hadje Danté (CO Korhogo) su također nekad bili u kadru, a više njih je igralo ili igra u Europi. Diallo je navodno prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju, neslužbenu i prijateljsku, odigrao te 2014. godine, dok je još bio u domovini. Dialloov daljnji put, međutim, nije bio lagan.

Početkom 2015. je napravio logičan iskorak nakon svega toga – prešao je u francusku Bastiju. Tamo, međutim, nije dočekan s crvenim tepihom – morao se itekako dokazati. U domovini su se njegovi prethodni klubovi zakačili oko isplate naknade, kako to ponekad ide, ali on je i dalje igrao uredno za U20 i U23 reprezentaciju, igrajući, izgleda, za juniore Bastije. Iduće je sezone, još junior, malo prije 19. rođendana debitirao za seniore, u kupu protiv Sedana – u novoj ulozi lijevog beka – ali Ligue 1 je bila daleko – povremeno bi tek bio na klupi. Bastia je vjerovala superiskusnoj kombinaciji François Modesto – Sébastien Squillaci, iza kojih je bio Mathieu Peybernes, a lijevo su bili iskusni Florian Marange i Julian Palmieri. Zato je skupio pristojan broj utakmica za petoligaške rezerve, 15 nastupa uz par golova. Iduće sezone, međutim, nije doživio napredak. Propustio je jesen zbog ozljede, te nakupio još 9 nastupa uz gol za rezerve i pokoju klupu seniora. Reprezentacija ga više nije zvala, ostao je “zaboravljen”. Bastia, u dugovima, je silom prilika (mirovine, odlasci, ozljede) potpuno remodelirala zadnju vezu – tu su bili reprezentativci poput švedskog Pierrea Bengtssona, marokanskog Abdelhamida El Kaoutarija, Alexandera Djikua iz Gane, Nicolasa Saint-Rufa (Guadeloupe)… I onda se dogodio krah. Bastia je izbačena u 5. ligu (zamalo je potpuno ugašena) – i na ljeto 2017. je Diallo napokon postao prvotimac, mada ni u kom slučaju na način na koji se nadao. Tamo je nakupio isto 11 utakmica, kad je mogao igrati, prije nego što je izašao ozlijeđen u utakmici s rezervama Ajaccioja. Ajaccio ga je, međutim, zapazio, i na ljeto doveo na sa sjeveroistoka na jugozapad Korzike.

Nije da se nije i tu morao boriti za status. U startu je igrao za rezerve, skupio još 6 nastupa za njih, ali je na proljeće već počeo biti u drugoligaškom kadru – i napokon dobio priliku zadnje 4 utakmice sezone, kao stoper. Napokon, s 23 godine, od ljeta 2019., postaje u potpunosti dio seniorskog kadra neke francuske ekipe. Na jesen je bio još uvijek treća opcija na stoperu, ali se u potpunosti probio na proljeće. Bio je spreman, zdrav, i nezamjenjiv u kadru kluba koji se borio za ulazak u Ligue 1. Do Covid pandemije i prekida prvenstva. Sjetili su ga se, međutim, i u domovini, i bio je standardan stoper, pa i kapetan U23 reprezentacije u U23 Afričkom kupu nacija, gdje su izgubili u finalu u produžecima od Egipta. Sezona 2020/21 je donijela nešto nestabilnosti u obrani Ajaccija, a iako je krenuo kao stoper, Diallo je kraj kombinacije Gédéon Kalulu – Cédric Avinel krenuo krpati ponovno lijevog beka, gdje se ustalio do kraja sezone, pa i nadalje. Ajaccio je u sezoni 2021/22 opet bio u borbi za Ligue 1 – i Diallo je gotovo do samog kraja sezone bio ključan i standardan u tome, premda je samu završnicu, travanj uglavnom odsjedio na klupi. Došao je ponovno do kadra A reprezentacije, gdje je, međutim, opet sjedio na klupi – što Ghislain Konan i Hassane Kamara na beku, što Deli, Bailly, Agbadou, Boly na stoperu, nije baš imao šanse. Tu su mu se, međutim, putevi preklopili s jednim, za navijače Hajduka, jako poznatim imenom, kultnim Jeanom Evrardom Kouassijem.

Ajaccio je prošlu sezonu odigrao u Ligue 1 – Diallo se vratio na razinu koju je gledao s klupe tamo s 19 godina, međutim, u tom žrvnju Ajaccio nije dobro prošao. Daleko najmanje učinkovita ekipa lige, primali su i puno golova (samo su Troyes i Angers bili gori). Diallo je većinom bio standardan, nakupio je 28 nastupa, uglavnom u prvih 11 – i iako klub nije igrao dobro, čini se da su izdanja bila još gora kad on nije mogao igrati – uglavnom su to bili glatki porazi. Na kraju je ove sezone završio avanturu na Korzici. Došao je kao nedokazan, ali lokalno jako cijenjen igrač s tek navršenih 18 godina, prošao klupu prve, ali i sezone i sezone pete lige, da bi se, preko Ligue 2 (76 nastupa, gol i 2 asista) na kraju s 25 godina vratio kao formiran igrač u Ligue 1. Sad, s 26 ide u avanturu u Hrvatsku. Hajduk se nada da će svojim karakteristikama defenzivno stabilizirati obranu, kao pandan ofenzivno potentnom Melnjaku. Uskoro ćemo i vidjeti hoće li to biti tako.

MODD