Ovogodišnje Splitsko ljeto, šezdeset i prvo izdanje tog tradicionalnog festivala, zahvaljujući prilično bizarnom odnosu Ministarstva kulture, izazvalo je skandale još i prije početka. Nezadovoljan time da splitska vlast i javnost nisu pristali na to da Senka Bulić bude intendantica, nego su s puno inata unisono inzistirali na tome da taj posao obavlja intendant Hrvatskog narodnog kazališta Goran Golovko, ministar kulture Berislav Šipuš prepolovio je novac iz proračuna namijenjen festivalu i tako mu oduzeo predznak nacionalne manifestacije. Zauzvrat je doživio salvu zvižduka i glasnog negodovanja kada se pojavio na otvaranju festivala, i to pred poslovično suzdržanom splitskom kulturnom publikom.

Šipuševa neskrivena financijska odmazda osiromašila je ovogodišnji repertoar i Splitsko ljeto svela na tek jednu dramsku premijeru, no sreća u nesreći bila je ta da je i ona izazvala polemike, kontroverze i oprečne reakcije. Cijeli Split i njegova kulturna javnost duboko su se podijelili oko predstave “Nevidljivi grad” redateljice Olje Lozice, dramaturga Matka Botića i scenografa Igora Vasiljeva. Po jednima se radi o “općoj katastrofi i blamaži”, a po drugima o “odličnoj i moćnoj ambijentalnoj predstavi, autohtonom djelu rađenom i mišljenom u pravom vremenu”.

REAKCIJE SU POTPUNO SUPROTNE I GOTOVO POTPUNO OČEKIVANE, s obzirom na to da je Olja Lozica postavila predstavu koja se na svoj način bavi Splitom, odnosno njegovim mitskim dijelom Lučac, obrađujući promjene koje su taj težački kvart pogodile kroz tri različita vremenska razdoblja i tijekom stotinu godina novije povijesti. Bez obzira na kritike ili pohvale, obje suprotstavljene strane složit će se barem u jednome: radi se o moćnom djelu s preko osamdeset angažiranih glumaca koji su pošteno odradili svoj posao i hrabrom pokušaju rekonstrukcije starog splitskog duha. Povrh svega, vjerojatno najveća vrednota predstave je hrabro osvajanje novih scenskih prostora, što je i inače stara tradicija Splitskog ljeta: Lozicino djelo u tri dijela održava se u “Duplančića dvorima”, starom dijelu Lučca na kojemu gotovo nije bilo potrebe za intervencijama kako bi se dočarao tradicionalni ambijent otprije stotinu godina; zatim usred Rokove ulice, gdje se pokušao dočarati poslijeratni zanos izgradnje i obnove te socijalistička utopija pile, sjekire, čekića i maljeva; te, na koncu, na tvrđavi Gripe, na kojoj se obilježila transformacija ovog splitskog kvarta zajedno s cijelim gradom u turističko “zimmer frei” odredište. Kako je objasnio dramaturg Matko Botić, ovi scenski prostori nisu izabrani zbog svoje reprezentativnosti i metaforičke “uzdignutosti” u odnosu na stvarnost, nego upravo suprotno – zbog uronjenosti u realan prostor nekih sadašnjih ili bivših života.

Već na samoj premijeri moglo se primijetiti da je dio publike bio nezadovoljan, a najglasniji je bio glumac Joško Ševo koji se glasno izjašnjavao da se radi o “katastrofi”. Redateljica Olja Lozica priznala je da je iznenađena nekim komentarima, premda je i očekivala da bi predstava mogla iznenaditi gledatelje. “Pretpostavljali smo da bi se moglo dogoditi da u suštini publika neće očekivati ovaj tip predstave, s obzirom na to da smo se bavili sadržajem povezanim s gradom. Možda su očekivali pučki teatar, a mi smo namjerno radili odmak s tri tipa predstave, tri tipa estetike i s različitim temama. To je svakako rizik”, kazala je Olja Lozica i rekla da je ipak zadovoljna jer je izazvala reakciju u javnosti. “Dobro je da se u ljudi isprovocira pozitivna ili negativna reakcija, jer je ravnodušnost najgora opcija”, zaključila je redateljica.

Olja Lozica inače je bila prvi izbor za ravnateljicu Drame splitskog HNK, nakon što je za intendanta potvrđen Golovko, no ona je tu poziciju odbila zbog privatnih i profesionalnih razloga. Posla se na koncu prihvatio Trpimir Jurkić, koji je nakon premijere “Nevidljivog grada” odahnuo jer je splitski HNK odradio logistički nevjerojatno zahtjevan posao.

“NEVIDLJIVI GRAD” JE PREDSTAVA koja će sasvim sigurno izazivati reakcije tjednima i mjesecima nakon premijere. Inspirirana među ostalim djelima Itala Calvina, ali i Radovana Ivšića, ona je u tradicionalno surovoj splitskoj kulturnoj javnosti već u prvim kritikama opisana kao “križni put za publiku” – jer se ona morala kretati slabo osvijetljenim dijelovima grada i betonom i asfaltom punim rupa – potom kao “negledljivi grad”, jer je navodno spora i rastegnuta, pa sve do spomenutog glumca Ševe i njegove “katastrofe”.

S druge strane, u obranu Lozice i njenog djela stao je velik dio kolega: redatelj Ivan Leo Lemo opisao ga je “božanstvenim”, kao “identitetsku meditaciju koja ulazi u arhetipsku stvarnost često skrivenu iza površnih i stereotipnih stavova o Splitu i njegovim intimnim i povijesnim slojevima”. Glumica Urša Raukar, koja je imala primjedbu na navodno neprijateljski stav novinara i kritičara, kaže da je “Nevidljivi grad” nježno, duhovito i tužno djelo te da treba otvoriti još prostora i srca Olji Lozici i njenom poštenom i iskrenom kazalištu.

“Priča nam priču o jednom splitskom kvartu i njegovim stanovnicima, priča nam priču o svima nama, o nekadašnjem životu, jednostavnom, nježnom i okrutnom, o nekadašnjim ideologijama i slijepoj vjeri u bolje sutra, koje nikako da dođe, do današnje izgubljenosti u žrvnju liberalnog kapitalizma i gubitku elementarnog ljudskog. To je predstava lišena bilo kakvog vanjskog glamura, da bismo je doživjeli treba samo otvoriti srca i dopustiti da nas odvede u šetnju po splitskom težačkom kvartu, pričajući nam o svima nama. Što smo bili i što smo sada”, smatra Urša Raukar.

SCENOGRAFKINJA VESNA REŽIĆ također nije krila oduševljenje, prije svega zbog toga što se radi o ambijentalnoj predstavi “o prostoru, s prostorom, zbog prostora i u prostoru”, a vrlo pozitivan u ocjenama predstave bio je i Luka Jerković, kazališni producent iz Zagreba koji živi u Berlinu. On smatra da je Olja Lozica predstavu napravila s puno ljubavi i brige kakvu Split zaslužuje.

“Olja je ponudila intimističko viđenje, vođena idejom da čovjek određuje prostor otkrila je vrlo zanimljive scenske lokacije i publiku uputila u šetnju od ‘Duplančićevih dvora’ do tvrđave Gripe. Kad se čovjek popne na brdo, jasnije vidi oko sebe”, smatra redatelj Rober Raponja, inače član Kazališnog vijeća HNK Split i vijeća Splitskog ljeta. On posebnu pohvalu upućuje mnogobrojnoj izvođačkoj ekipi glumaca, pjevača i djece koji su zdušno i požrtvovno izgarali stvarajući scenske slike, prije svega bogatoj glumici nevjerojatnog vitaliteta Dari Vukić, doajenki hrvatskog glumišta.

“Predstava je estetski toliko lijepa da ti pamet stane, dobro je promišljena i režirana, dirljiva je i bolna na tako mnogo načina i rađena je u svom vremenu, za svoje vrijeme o vremenu koje nas ždere, ždere sve što je autohtono u svrhu profita”, javno se oglasila i glumica Lada Bonacci.

S DRUGE STRANE, najupečatljivije mišljenje bilo je ono kazališne kritičarke Slobodne Dalmacije Jasmine Parić, koja je u svom osvrtu napisala da je “jednostavno šteta ovolikog posla i ovolikog angažmana profesionalnih glumaca i pjevača, studenata i amatera”. Dvosatna predstava sa šetanjem ostavila joj je dojam kao da je trosatna, a tvrdi da joj se činilo kako treći čin traje četiri sata. “Komad nije iskoračio iz okvira samodostatnosti i nije povezao gledalište i scenu.

Prvi čin je bio nagledljiviji i najslušljiviji, u drugome su kola krenula nizbrdo, a treći se izrodio u kalvariju. Temeljen na pokretu i jednom pjesničkom monologu Dare Vukić, balansira između katastrofe i bezobrazluka”, oštro se izjasnila Jasmina Parić, inače autorica dosjetke o “Negledljivom gradu”. Kako god bilo, cilj je po svemu sudeći postignut: o Splitskom ljetu i njegovoj drami ponovno se naširoko raspravlja. Dogodine, kada bi Vlada ipak trebala “pomilovati” Split i njegovu festivalu vratiti status nacionalnog, zajedno s pripadajućim financiranjem, bit će po svemu sudeći i više štofa od samo jedne dramske premijere.