Objavljeno u Nacionalu br. 794, 2011-02-01

Ruud Gullit, bivši nizozemski nogometaš, svoju trenersku karijeru nastavit će u klubu Terek iz Groznog, gdje će mu novi poslodavac biti ozloglašeni predsjednik Čečenije Ramzan Kadyrov

Kao i mnoge druge aktivnosti i nogomet je u posljednje doba globaliziran, što se vidi i po sastavima najboljih svjetskih nogometnih klubova, ali i po sastavima i trenerima mnogo manje poznatih momčadi. Gotovo nema zemlje u kojoj ne igraju brazilski nogometaši, koji su već desetljećima značajan brazilski izvorni proizvod. U Europi globalizaciju potvrđuje to što postoji samo pet prvoligaških klubova gdje nema nijednog stranca, a u pet najjačih europskih liga – talijanskoj, francuskoj, britanskoj, španjolskoj i njemačkoj – postoji samo jedan jedini klub u kojem nema ni jednog stranca, a to je Athletic iz Bilbaoa, i to zbog jakih nacionalnih baskijskih osjećaja. U mnogim klubovima stranci dominiraju; talijanski nogometni prvak Inter iz Milana najčešće igra u sastavu u kojem u prvoj jedanaestorici nema ni jednog Talijana, a kada se zbroji vrijeme koje su igrači proveli na terenu igrajući za Inter, čak 99,8 posto tog vremena pokrivaju stranci. I treneri su se raspršili diljem svijeta, što se vidi i po trenerima s prostora bivše Jugoslavije: Slovenac Srećko Katanec trenira reprezentaciju Ujedinjenih Arapskih Emirata, Hrvat Miroslav Blažević olimpijsku reprezentaciju Kine, a Srbin Milovan Rajevac je prošle godine postigao na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici odličan rezultat kao trener Gane, a na temelju toga je dobio odličan ugovor s jednim klubom u Saudijskoj Arabiji. U takvom globaliziranom nogometnom svijetu malo što iznenađuje, nijedan transfer više ne izaziva posebnu pozornost. No, jedan je ovih dana, ipak, izazvao ogromno čuđenje, čak i zaprepaštenje i skandal, te postavio pitanje zašto je osoba u središtu tog skandala uopće ušla u to. Zaprepaštenje je izazvala vijest da je slavni nizozemski nogometaš i trener Ruud Gullit potpisao 18-mjesečni ugovor da trenira klub Terek, koji je prošle godine bio na 12. mjestu ruske nogometne lige, iz čečenskog glavnog grada Groznog.

Gullit, kojem je danas 48 godina, proslavio se kao igrač nizozemskog PSV-a, potom krajem osamdesetih godina izuzetne šampionske momčadi Milana, te nakon toga kao igrač i istodobno trener londonskog Chelseaja, te kao igrač i kapetan nizozemske reprezentacije koja je 1988. godine osvojila europsko prvenstvo. On je dva puta – 1987. i 1989. godine – bio proglašen najboljim nogometašem na svijetu, te je nakon što je završio igračku karijeru trenirao nekoliko svjetski poznatih klubova, između ostalih Newcastle, Feyenoord i Galaxy iz Los Angelesa. Na vijest da slavni Gullit potpisuje ugovor o treniranju provincijskog kluba ruske prve nogometne lige bilo je mnogo reakcija sportskih i političkih komentatora. Neki su uvjereni da Gullit nije imao pojma s kim ugovor potpisuje, ali to je malo vjerojatno jer je Gullit obrazovan i politički svjestan čovjek.

Drugi smatraju da je Gullit potpisao ugovor jer je zapao u financijske teškoće, a ugovor s Terekom sigurno je itekako izdašan. Jer dovesti takvu osobu kakva je Gullit u Grozni sigurno je moralo koštati jako puno, pogotovo zna li se tko je gazda Tereka i novi poslodavac Gullitu. To je Ramzan Kadyrov, 34-godišnji predsjednik Čečenije, koji čvrstom rukom upravlja tom nemirnom, u dva rata razorenom kavkaskom republikom u sastavu Ruske Federacije uz punu podršku ruskog premijera Vladimira Putina. Kadyrov je na čelo Čečenije došao 2004. nakon što mu je u bombaškom atentatu ubijen otac Ahmed Kadyrov, vođa moćnog klana Kadyrov. Pripadnici tog klana u prvom čečenskom ratu 1994. godine bili su u redovima ustanika protiv ruske vlasti, ali su 1999. godine prešli na stranu ruske vlasti, te se u drugom čečenskom ratu 1999. godine borili protiv svojih sunarodnjaka.

Nakon što je u tom ratu ruska vojska brutalnom intervencijom slomila pobunjenike i otjerala ih iz Gorkog u kavkaske planine na jugu zemlje, Putin je Ahmeda Kadyrova instalirao za čečenskog predsjednika, a kada je ovaj ubijen bombom na stadionu u Gorkom prilikom vojne parade, sva je vlast prešla u ruke njegova sina Ramzana. Njemu se pripisuju mnoge krvave akcije protiv pobunjenika, ali i protiv političkih protivnika. Neke je dao – tvrdi se – likvidirati čak i u inozemstvu. Optužuju ga i da stoji iza ubojstva dvije novinarke, Ane Politkovskaje 2006. i Natalije Estemirove 2009., koje su kritički pisale o kršenju ljudskih prava u Čečeniji te ubojstvima i mučenjima političkih protivnika. On tvrdi da ne stoji iza tih ubojstava “jer nikada ne bi mogao ubiti ženu”. O kakvoj se osobi radi vidi se po onome što je otkriveno o ubojstvima koje je Ramzan Kadyrov naručio i izvan Čečenije. U proljeće 2009. u Dubaiju je izvršen atentat na istaknutog čečenskog izbjeglicu koji se u tom gradu na obali Perzijskog zaljeva sklonio sa suprugom i šestero djece nakon pet neuspješnih atentata na njega, te ubojstva njegova brata u Moskvi u rujnu 2008. godine. Sulim Yamadayev ubijen je u podzemnoj garaži otmjenog stambenog bloka u kojem je stanovao na obali mora u Dubaiju. Taj snažan 35-godišnjak trebao je ići liječniku, te se približavao svojem automobilu u pratnji dvojice tjelohranitelja kada su nepoznati napadači na njega počeli pucati, tri metka su ga pogodila u prsa i trbuh i od povreda je umro. Policija je ubrzo uhitila dvojicu muškaraca koji su sudjelovali u atentatu. Bili su to plaćeni ubojica tadžikistanske nacionalnosti, te jedan Iranac. Tijekom ispitivanja otkrili su da su pripadali 12-članoj grupi koja je organizirala atentat. U grupi ubojica bila su šestorica, ali su četvorica uspjela nakon atentata napustiti Dubai i prebaciti se u Rusiju. Po njihovim tvrdnjama glavni organizator atentata bio je Čečen Adam Delimkhanov, član ruskog parlamenta, te bliski suradnik Ramzana Kadyrova. On je navodno došao u Dubai da bi nadgledao izvršenje atentata, a – prema tvrdnjama jednog od uhićenih – pištolj kojim je ubojstvo izvršeno atentatoru je dao jedan od Delimkhanovljevih tjelohranitelja. Tako su se potvrdile teze da iza atentata mora stajati ili sam čečenski predsjednik Kadyrov ili netko od njegovih ljudi. Sulim Yamadayev bio je politički protivnik predsjednika Kadyrova, a slijedio je sudbinu nekolicine drugih Kadyrovljevih protivnika i oponenata, koji su također ubijeni posljednjih godina.

Kao i Ramzan Kadyrov i Sulim Yamadayev bio je proruski orijentiran i imao je sličan vojno-politički put. Pripadao je moćnom čečenskom obiteljskom klanu, u početku 1. čečenskog rata sredinom devedesetih bio je u redovima pobunjenika, koji su se borili protiv ruske vlasti u Čečeniji, ali je potom početkom 2. čečenskog rata prešao na stranu Rusa, te je po završetku rata imao značajnu ulogu u proruskoj čečenskoj vlasti. No, Kadyrov je želio preuzeti sve poluge vlasti u Čečeniji, te mu je Yamadayev sa svojim klanom smetao. Stoga je došlo do sukoba njih dvojice, u kojem je Kadyrov pobijedio, te je Yamadayeva istisnuo sa svih položaja. Kako je tvrdio Yamadayev, to Kadyrovu nije bilo dosta, nego je odlučio i fizički likvidirati Yamadayeva, ali i njegova brata Ruslana. Brat je prvi pao žrtvom atentata, a nakon njegove smrti, u strahu za vlastiti život, Yamadayev se prebacio u Dubai, te tamo prikrio. No, Kadyrov je vrlo brzo saznao gdje se krije, pa je Yamadayev – tako je tvrdio u posljednjem intervjuu što ga je dao u studenom 2008. godine – počeo dobivati signale da se priprema njegovo ubojstvo. Doduše, prijatelji su mu tvrdili da je Kadyrov poslao grupu ljudi samo da ga uhite, i to po naređenju ruskog predsjednika Vladimira Putina, ali je stvarno naređenje bilo da ga ubiju, a da ubojstvo prikažu kao nesretan slučaj zato što se Yamadayev opirao uhićenju. Yamadayev je dobro znao da mu je život ugrožen, a to su mu nagovještavali i neki drugi događaji.

U šest mjeseci prije atentata na njega ubijeno je šest čečenskih ličnosti, koje su oponirale Kadyrovu. Prvi je bio njegov brat Ruslan Yamadayev, koji je ubijen u rujnu u Moskvi nedaleko britanske ambasade kad je na raskršću stao sa svojim Mercedesom zbog crvenog svjetla na semaforu. Dramatičan trenutak kada se ubojica nakon što je ispalio rafal na njegov automobil došetao do njegova automobila i ispalio još nekoliko hitaca u njega snimila je sigurnosna kamera, ali počinitelj nikada nije uhvaćen. Nakon toga dva istaknuta čečenska opozicionara ubijena su u Istanbulu. Potom je ubijen Umar Israilov, bivši pobunjenik koji je neko vrijeme radio kao Kadyrovljev tjelohranitelj. Ubijen je u siječnju 2009. u Beču, gdje je dobio azil. Israilov je svojedobno optužio Kadyrova da ga je osobno mučio, te tvrdio da je kao Kadyrovljev tjelohranitelj prisustvovao raznim brutalnim događajima, pa i ubojstvima. Nekoliko tjedana prije ubojstva, znajući da je za Kadyrova postao nezgodan svjedok, on je od austrijskih vlasti tražio zaštitu ali je nije dobio. Sljedeći koji je ubijen bio je Gilani Shapiyev, bivši zamjenik gradonačelnika čečenskog glavnog grada Groznog, kojeg je Kadyrov smijenio. Iz svega ovoga vidljivo je da je vrlo opasno biti protivnik čečenskog predsjednika Kadyrova. On energično niječe bilo kakvu vezu s tim ubojstvima, ali mnogi dokazi i indicije pokazuju da je ta ubojstva naručio on ili od neki njemu vrlo bliski ljudi. Unatoč tim optužbama njegova je pozicija u Čečeniji vrlo čvrsta.

Ruska je vojska uz pomoć svojih čečenskih saveznika uspjela slomiti pobunu, te razbiti najveći broj pobunjeničkih grupa, pa se Čečenija sada uvelike smatra pacificiranom, iako sporadičnog nasilja, atentata i oružanih napada još ponegdje ima. Vlada u Moskvi s tim je jako zadovoljna, te Kadyrova smatra jamstvom sadašnje stabilnosti u Čečeniji. Iako su ratne operacije prekinute, a pobunjenici sabijeni u brda, situacija u Groznom i Čečeniji ni izdaleka nije mirna, jer i dalje ima atentata i nasilja, pa se strancima savjetuje da tamo ne putuju. I sam Kadyrov je umalo poginuo u bombaškom samoubilačkom atentatu izvršenom na njega u listopadu 2009. godine. Kadyrov se, međutim, jako trudi stvoriti dojam da je situacija normalna, mirna i stabilna, a za to mu služi i nogometni klub Terek. Do 2007. godine zbog situacije u Čečeniji Terek nije igrao domaće utakmice u Gorkom, u Čečeniji, nego 200 kilometara dalje u Pjatigorsku u stavropolskom kraju. Poslije mu je pod pritiskom Kadyrova dano dopuštenje da nastupa u Groznom, ali klub i dalje trenira izvan Čečenije, a u Grozni dolazi samo na utakmice. Kadyrov bi to želio promijeniti, stvoriti dojam preko Tereka da se situacija potpuno smirila. Gullit je po ugovoru dobio zadatak da ove godine Terek bude među prvih osam u ruskom prvenstvu, a da 2012. godine izbori mjesto u samom vrhu kako bi klub ušao u neko od europskih natjecanja, te ugošćavao strane klubove. Kadyrov je, navodno, nagovorio neke bogate čečenske poslovne ljude da ulože značajan novac u Terek, pa će se ići u kupnju stranih igrača, a angažman Gullita je dio tog paketa jačanja kluba. Do sada su angažirana tri Brazilca, dva Argentinca i Kamerunca. Kada je objavljena vijest da je Gullit potpisao za Terek, odmah se našao na udaru žestokih kritika. Mnogi su podsjetili da se ranije Gullit deklarirao kao politički svjestan sportaš, koji će podržavati borce za ljudska prava.