Na 5. Festivalu svjetske književnosti svoju knjigu ‘Poljski boksač’ predstavit će gvatemalski pisac Eduardo Halfon. U razgovoru za Nacional priča o svom djedu koji je preživio zloglasni nacistički logor Auschwitz, o rodnoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih u zapadnoj hemisferi, iz koje je otišao u SAD, gdje danas živi

Od 3. do 9. rujna u Zagrebu i Splitu održat će se 5. Festival svjetske književnosti u sklopu kojeg će svoju knjigu „Poljski boksač“ predstaviti gvatemalski pisac Eduardo Halfon. Knjiga je to inspirirana pričama iz Halfonove obiteljske prošlosti, a prati likove od SAD-a do Europe, s posebno upečatljivom epizodom u kojoj mu djed kaže da istetovirani brojevi na djedovoj ruci nisu broj telefona, što je Halfon dugo vremena mislio, već da je njegov djed preživio zloglasni nacistički logor Auschwitz. U knjizi Halfon piše i o svojoj rodnoj zemlji, o različitim jezicima domorodačkih naroda koji žive u Gvatemali, njihovim običajima te o ljepotama pejzaža.

Eduardo Halfon rođen je 1971. godine u glavnom gradu Gvatemale, Ciudad de Guatemali. U dobi od deset godina s obitelji se preselio u SAD, gdje je pohađao studij inženjerstva, a potom se vratio u Gvatemalu, gdje je sljedećih osam godina predavao književnost na Sveučilištu Francisco Marroquín. Smatraju ga jednim od najboljih mladih latinoameričkih autora, što potvrđuju brojne nagrade i prijevodi njegovih knjiga. Dobitnik je stipendije Guggenheim 2011., a dodijeljena mu je za pisanje nastavka kratkog romana „Poljski boksač“. Godine 2015. primio je prestižnu francusku književnu nagradu Roger Caillois. Eduardo Halfon trenutačno živi u američkoj saveznoj državi Nebraski i redovito posjećuje rodnu Gvatemalu.

U intervjuu za Nacional govori o teškoj situaciji u Gvatemali, gdje se većina od 15 milijuna stanovnika bori protiv siromaštva, korupcije i vojne diktature, te koja se niti dvadeset godina od Građanskog rata koji je trajao čak četiri desetljeća još uvijek nije oporavila i jedna je od najsiromašnijih u zapadnoj hemisferi.

Nacional: U knjizi „Poljski boksač“ puno pišete o gvatemalskoj povijesti, ritualima, jeziku, običajima. S obzirom na to da danas živite u SAD-u, koliko često odlazite u rodnu zemlju?

Dosta često, barem dva do tri puta godišnje. Moji roditelji još uvijek ondje žive. A ja uživam putujući kroz unutrašnjost zemlje.

Nacional: Poznato je da je u Gvatemali građanski rat između vlade potpomognute SAD-om i lijevih pobunjenika trajao gotovo četiri desetljeća, a završio je prije dvadeset godina, 1996. godine. Kakva je situacija danas? Je li se što promijenilo nabolje ili je još gore nego što je bilo?

Rekao bih da je puno gore. Situacija se samo pogoršala posljednjih desetljeća nakon sukoba. Puno je više siromaštva. Puno više kriminala i korupcije, na svim razinama.

Nacional: Vojska je imala strašno velik utjecaj tijekom Građanskog rata, a bila je uključena i u masakre populacije Maya. Kakvo je stanje sada?

Vojska je još uvijek okrutna kao što je oduvijek bila, ali sada to ne pokazuje tako otvoreno kao što je to bio slučaj prije.

Nacional: Koji su najveći izazovi za Gvatemalu? Siromaštvo je jedan od najvećih problema. Može li biti istinit podatak da čak 54 posto stanovništva Gvatemale živi u siromaštvu? Što se može učiniti da se trend promijeni nabolje?

Taj postotak čini se točnim, teška je situacija. Apsolutno se ništa ne čini da bi se situacija popravila ili promijenila nabolje. Rekao bih da je sve samo još gore. A riječ je o takvoj vrsti siromaštva zbog kojega gladuju cijele obitelji, zbog kojeg je onemogućen pristup obrazovanju ili zdravstvenom sustavu. Većina stanovništva živi na taj način. Situacija je tmurna i strašna, a vlada je nesposobna popraviti ju.

Nacional: Gvatemala je na dnu ljestvice srednjoameričkih i karipskih država kad su ljudska prava u pitanju. Je li to istina i što se tu može napraviti?

O da, to je još jedna alarmantna statistika, iako se u tome ipak vidi napredak posljednjih godina. Nekolicini vojnih generala suđeno je zbog zvjerstava i genocida tijekom Građanskog rata, a sve ih više završava s optužnicama. Bivši predsjednik Otto Fernando Pérez Molina i potpredsjednica Roxana Baldetti trenutačno su u zatvoru zbog korupcije i krađe. Ali ono što je meni zanimljivo u ovim nedavnim događanjima jest to da su u zemlji s ogromnim nasiljem prema ženama upravo tri žene putokazi borbe za ljudska prava. Bivša državna tužiteljica Claudia Paz y Paz, sutkinja Thelma Aldana i sutkinja Jazmín Barrios, koja je osudila bivšeg vojnog generala Efraína Ríosa Montta zbog zločina genocida (optužba je kasnije zbog političkog pritiska odbačena). Sve tri ove hrabre žene danas žive s konstantnim prijetnjama smrću.

Nacional: Trenutačni predsjednik Gvatemale Jimmy Morales ne osvjetljava stanje u državi s obzirom na to da je i on sam, kao i članovi njegove obitelji, u siječnju ove godine optužen za korupciju i pranje novca. Kako vidite njegovu vladavinu? Zanimljivo je da je prije predsjedničke funkcije bio komičar i glumio je u komedijama.

Ne samo da je bio komičar, već je bio komičar koji je za život zarađivao rugajući se domorodačkim skupinama države kojom danas predsjeda. Imao je televizijski show u kojem bi se odjenuo kao pripadnik domorodačkih skupina, obojao bi svoje lice u smeđe (kao što je to slučaj s crnim licem u SAD-u) i ismijavao bi njihove običaje, način govora i tako dalje. Još uvijek postoje ti filmići na YouTubeu. On je sad predsjednik.

Nacional: Vjerujem da je, kao i u svim državama Srednje i Južne Amerike, i u Gvatemali utjecaj Crkve velik. Ali ono što začuđuje jest činjenica da manje od polovice stanovništva pripada rimokatoličkoj vjeroispovijesti, a većina su ipak evangelisti. Kako gledate na religiju u vašoj zemlji, na utjecaj Crkve?

Kad sam odrastao, u Gvatemali 1970-ih, država je gotovo u potpunosti bila rimokatolička, odnosno velika većina pripadala je toj vjeroispovijesti. Međutim, od 1980-ih dogodio se preokret prema evangelističkim vjeroispovijestima koje su danas većina. Mislim da postoji snažna veza između siromaštva države i ovisnosti ljudi o religiji, bilo da se radi o katoličanstvu ili evangelizmu.

Nacional: U knjizi „Poljski boksač“ koju ćete predstaviti na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu pišete obiteljske priče, priče iz vaše obitelji koje su vas i inspirirale. Koje su to priče?

Iako „Poljski boksač“ nije moja prva knjiga, objavio sam tri knjige prije nje, to je zapravo prva knjiga u kojoj moj glas ili moj projekt odjednom postaje jasniji. Narator, koji nosi moje ime i koji je zapravo verzija mene, uzima cijelu formu romana i priču te počinje pripovijedati priče koje ga okružuju, a koje se prije svega tiču prošlosti njegove obitelji, što je zapravo verzija moje obiteljske prošlosti. U ovim pričama opisuje se majčina strana obitelji koja je iz Poljske, no kasnije knjige bave se očevom stranom obitelji koja dolazi iz Libanona.

Nacional: Najintrigantnija je priča o vašem djedu, preživjelom iz logora Auschwitz, o kojoj dugo niste željeli ništa pisati. Ipak ste odlučili sve staviti na papir. Zašto vam je bilo tako teško o tome pisati?

Trebalo mi je gotovo osam godina da ju napišem. Nisam siguran zbog čega. Nisam mogao dokučiti kako da ju napišem, iz kojeg rakursa trebam pisati. Pokušao sam mnogo različitih pristupa dok nisam shvatio da to zapravo nije priča o djedu, nego o unuku, o trenutku kada on saznaje za tu priču, za djedovo nasljeđe. Točka gledišta priče je uvijek ona unukova, nikad djedova. Ali trebalo mi je vremena da to shvatim.

Nacional: Kako je vaš djed iz Europe stigao do Gvatemale?

Kao gotovo svi preživjeli Holokausta, počeo je tražiti svoju rodbinu. Jedini rođak kojeg je pronašao živog bio je ujak koji je već živio u Gvatemali.

Nacional: Kako vidite svoju karijeru? Predavali ste na sveučilištu u Gvatemali – hoćete li predavati ili biti pisac? Čemu možete podučiti studente, a što vi od njih možete naučiti?

Ne predajem književnost još od 2007. godine, kada sam dao otkaz na sveučilištu u Gvatemali i otišao. Ostavio sam predavanje, kao i državu. Shvatio sam ne samo da ne mogu živjeti u državi s tako raširenim siromaštvom, nejednakošću i rasizmom, već i da ne mogu predavati i pisati u isto vrijeme. Barem ne tako dobro. Morao sam ostaviti jedno da bih mogao nastaviti drugo. I otad samo pišem.