Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović po Hrvatskoj danima skakuće uzduž i poprijeko, a umije često i zacvrkutati, kad se radi o nekakvome promicanju interesa HDZ-a. Ta ptičja dinamika odigrava se u formi “preseljenja ureda”, iz grada u grad, regije u regiju. Svijet još nije čuo za takav eksperiment. Zaključili su valjda u štabu da se kroničnim selidbama stvara dojam HDZ-ove omniprezentnosti, ili nekakve putne konkurencije premijeru, i neka im bude. Akcija je toliko formalno besmislena da je produbljenije komentirati mogu samo uvježbani Karamarkovi umovi. Sa svojim putujućim cirkusom predsjednica se dovodi i u raskorak. Zadnjih dana, na primjer, zatekla se sa svojim “uredom” u Puli, u trenutku kad su se glavne stvari zbivale na istoku zemlje. Morala je iz Istre slati svoje hitne savjete o izbjeglicama koje se gomilaju u zoni u kojoj je stolovala tjedan dana ranije. Ujedno je i skratila vrijeme boravka na zamjenskoj lokaciji, i sve je to solidna humoristična tema koja u društvu obilježenom političkim strahom, a lišenom smisla za humor, prolazi gotovo nezapaženo. Razlog za njezin istarski trip skriva se možda u nagovaranju IDS-a da se ne priključi Milanovićevoj “Domovinskoj koaliciji”, i ako je tako, stvar je “polučila efekte”. Na izbore IDS ide sam, ali izveo bi tu sitnu uskointeresnu alijenaciju i bez krupne nazočnosti predsjednice.

DOK PREDSJEDNICA OSTVARUJE SVOJ ZADANI PROGRAM, njezin mentor Tomislav Karamarko bavi se Nacionalom. Proširujući dosege svojih prijetnji, podigao je protiv tjednika tužbu zbog objavljivanja intervjua s Josipom Manolićem, u kojem sugovornik tvrdi da je gospodin Karamarko prije tridesetak godina djelovao kao dojavnik jugoslavenske tajne službe (Udba). Gospodina Manolića tužio je već ranije; on je bio prvi objekt njegove samoobrambene protuakcije. Od Nacionala sad traži, među ostalim, dvjesto tisuća kuna odštete za duševne boli. Hrvatske novine djeluju u kriznim uvjetima i jasno je da ih takav izdatak može uništiti, na što gospodin Karamarko nesumnjivo i cilja. Odavno već najavljuje kako će se, osvoji li vlast, obračunati sa svima koji ga nisu bezuvjetno i fanatično podržavali u kampanji. Predstavnicima nekih tvrtki za istraživanje javnog mišljenja, a preko suradnika posredno i djelatnicima policije, zaprijetio je da razmisle gdje će raditi nakon izbora. Što se pojedinih novina tiče, vjerojatno smatra da su mu one bitno lakši zalogaj.

O tome, će, dakako, odlučiti sud, no kako stvari logički stoje, u konkretnom slučaju gospodin Karamarko tuži neutuživo. Ne tvrdi Nacional da je Karamarko bio suradnik Udbe; to tvrdi gospodin Manolić, čije riječi je Nacional prenio. Nacional se nije posebno bavio istraživanjima Karamarkove tajne političke prošlosti, i nema o tome nekih senzacionalnih nezavisnih podataka, za razliku od Manolića koji je značajan dio života proveo na visokim policijskim funkcijama i kad za nekoga nešto kaže, dobro zna što kaže, na temelju čega i zašto. Gospodin Manolić progovorio je o svojim saznanjima o Karamarkovu djelovanju u razdoblju titoizma neposredno uoči objave svoje memoarske knjige “Politika i domovina”, i ona je bila povod za spomenuti intervju Nacionalu u kojem su apostrofirani za Karamarka osjetljivi motivi. I što sad? Zar je Nacional, zbog nekih posebnih obzira prema Karamarku, trebao izbjeći objavljivanje tih informacija ? Ne pada mu na pamet, dakako.

Nacional je politički nezavisan list koji ne polaže račune nikakvim strankama, odborima, stožerima, politbiroima i objavit će sve što je zanimljivo, pod uvjetom da je izvor informacije vjerodostojan i relevantan. U slučaju Manolić-Karamarko izvor je više nego relevantan. Josip Manolić poznaje staru i novu hrvatsku policiju kao svoj džep. Nakon pobjede HDZ-a devedesetih osobno je instalirao gospodina Karamarka na razne visoke policijske dužnosti, apsolutno zna što govori, i bilo bi poprilično glupo od redakcije Nacionala da zanemari njegovu volju da s nekim stvarima – koje je objavio u svojoj knjizi – u javnost iziđe i preko novina.

NACIONAL NEMA NIKAKVIH APRIORNIH PROFESIONALNIH ANIMOZITETA PREMA G. KARAMARKU, djelovao on za Udbu ili ne. Šef HDZ-a razmjerno je ugodan u osobnim kontaktima, ponekad otvoren za iskrenije razgovore i dosjetke, a brzina kojom je svojedobno njegov resor uhvatio ubojice Ive Pukanića i Nike Franjića ukazuje i na značajnu dozu policijske kompetentnosti. Njegov je problem, međutim, što ne može prihvatiti profesionalno zanimanje pojedinaca i medija za detalje iz njegove biografije otkad se počeo boriti za vlast u državi. Problem je i arogancija kojom su obojeni njegovi politički nastupi, ali to je već specijalno analitičko područje koje s temom Udbe i tužbe nije izravno povezano. Ipak, radi se o indikaciji njegove osvetoljubivosti. Da je politički hladnokrvniji, ne bi mu padalo na pamet pokretanje procesa protiv novina koje žive od potrage za informacijama. Bilo bi mu jasno da je i on sam postao po prirodi stvari – sa svim što ga u životu obilježava – informacija, istog trenutka kad je pokazao ogromnu ambiciju da postane premijer.

U borbi protiv Nacionala priključio mu se i dr. Ivo Josipović, Karamarkov neočekivani saveznik s ljevice koji ga je u novinskome intervjuu bez jasnoga povoda, i na neuvjerljiv način, pokušao zaštititi od Manolićeve poruke da je radio za Udbu. Navodno staloženi dr. Josipović opisao je Nacional kao “gebelsovsku propagandu”, što je čisti bezobrazluk, a ujedno i uličarski izraz kojim se političar sa zrnom rafiniranosti ne bi smio razbacivati. Josipovića je zasmetalo što je Nacional otkrio njegove tihe političke dogovore s Karamarkom, uspostavljene znatno prije njegove intervencije u slučaju Udba. Bivši predsjednik solidno uništava svoj image. Ne samo što ulazi u tajne neprincipijelne saveze, nego i prljavo udara po listu koji mu je – u prvome redu zbog poštovanja prema funkciji koju je obnašao – širom otvorio stranice za njegove vodnjikave “analize” i “kritike”. To bi bilo sve na njegovu temu.