Zastupnik Socijaldemokratske partije (SDP) u Europskom parlamentu Predrag Fred Matić jedini je europski parlamentarac s ratnim iskustvom: kako je poznato, vukovarski je branitelj s Trpinjske ceste koju su Matić i njegovi suborci pretvorili u groblje tenkova JNA. Dugogodišnji vojnik na nekoliko položaja u vojnoj hijerarhiji, od ratnog borca do dužnosnika u Ministarstvu obrane, a potom i uspješni političar koji se okušao kao parlamentarac u Hrvatskoj i EU-u, ali i kao ministar branitelja, Predrag Fred Matić vjerojatno je najbolji sugovornik u aktualnoj javnoj raspravi o tome treba li Hrvatska, suočena s političkim razvojem koji bi u sljedećim godinama mogao rezultirati izravnim vojnim prijetnjama, iznova uvesti opću vojnu obuku i u kojoj formi.

Životopis Predraga Matića Freda uvelike je određen Domovinskim ratom. Rođen je 2. lipnja 1962. u Požegi, a osnovnu i srednju školu završio je u vukovarskom Borovu naselju. Godine 1986. diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku i do 1990. radio je u osnovnim školama u Vukovaru, a iste godine se okušao i u privatnom poduzetništvu. Godine 1991. priključuje se braniteljima na Trpinjskoj cesti, nedaleko doma njegove obitelji. Nakon okupacije Vukovara devet mjeseci zatočen je u tri logora u Srbiji i oslobođen u velikoj razmjeni 14. kolovoza 1992. u Nemetinu kod Osijeka. Od 1994. do 1998. bio je šef Ureda općih poslova u Kabinetu načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga (GS OS), a od 2000. do 2004. glasnogovornik GS OS-a. Bio je savjetnik ministrice branitelja Jadranke Kosor i vanjski član saborskog Odbora za branitelje, od 2010. savjetnik predsjednika Ive Josipovića za branitelje, a godinu kasnije, 2011., postao je ministar branitelja u vladi Zorana Milanovića, u kojoj je postao meta “šatoraša”, veteranske ekstremne desnice koju je podržao HDZ. Europski je zastupnik u aktualnom sazivu Europskog parlamenta. U vlastitoj nakladi objavio je dojmljiva ratna sjećanja “Ništa lažno”, a za ratne zasluge nositelj je niza državnih odlikovanja. Usprkos dojmljivoj karijeri vojnika, Predrag Fred Matić netipičan je političar u Hrvatskoj: ratna legenda a mirotvorac; ratni veteran a feminist koji je u Europskom parlamentu izvojštio važne političke bitke za ženska prava na razini Europske unije.

NACIONAL: Je li vas iznenadila nagla rasprava o ponovnom uvođenju vojnog roka?

Bilo je očekivano da će vladajući “pustiti” nešto što apsolutno nema veze s realnošću, da “zabavi” naciju kad imamo mnoge krize unutar države i u predizbornoj kampanji. Mislim da je ta tema bila aktualizirana i pred prošle izbore. To su, rekao bih, puste želje desničara, ali apsolutno je nemoguće u mjesec dana pripremiti vojnike za rat. Stalno ponavljam, a to što sam u Europskom parlamentu još mi više daje pravo da o tome govorim: građanski odgoj je rješenje za mnoge probleme. Mi smo iz prošlog sustava odbacili sve, i ono što jest i ono što nije valjalo, pa i predvojničku obuku koja je bila jedna od dobrih stvari. Takav koncept trebalo bi modernizirati i u okviru srednjoškolskog obrazovanja mlade ljude obučiti, prije svega, prvoj pomoći i ponašanju u izvanrednim situacijama poput potresa ili, ne daj bože, bombardiranja ili ratne opasnosti. Ali za mjesec dana ili nekoliko mjeseci mi ne možemo pripremiti vojnike za moderno ratovanje jer ono što se događalo devedesetih u Hrvatskoj bili su još ostaci i tragovi ratovanja iz Drugog svjetskog rata i dvadesetog stoljeća.

NACIONAL: Objasnite to podrobnije.

Bili su to ostaci takozvane “ruske vojne doktrine”: najprije granatiranje i topnička priprema da se protivnik zaplaši; potom idu tenkovi i pješaštvo. Ali danas je to premašeno: ratuje se dronovima i sofisticiranom tehnologijom i bojim se da bi naši vojnici, obučeni za mjesec dana, bili topovsko meso. A kad bi netko izračunao koliko bi koštalo ponovno aktiviranje vojnog roka: pripremanje vojarni i potrebne logistike, pa kad bi se razmislilo o tome imamo li dočasnike i časnike koji bi mogli provesti tu veliku obuku… Kad to izračunaju, neka tu cifru podijele na postojeće vojnike profesionalce, neka im dignu plaće, stimuliraju ih i neka pronađu programe da mlade ljude, muškarce i djevojke, privuku vojnom pozivu.

NACIONAL: Imate osobno ratno iskustvo. Kako s tog stajališta promatrate tu raspravu?

Iz osobnog iskustva, iz rata u Vukovaru, mogu reći da je bolje imati pet spremnih, obučenih, hrabrih i pripremljenih suboraca na jednom položaju, nego pedeset nespremnih i uplašenih vojnika koji strah razbijaju alkoholom. S takvima imaš više problema nego s neprijateljem.

NACIONAL: Mislite, dakle, da Hrvatska nema ni novca ni organizacijskih mogućnosti da obnavlja vojni rok u klasičnom smislu.

Da. Vojarne su zapuštene. Kad sam bio ministar branitelja, pokušali smo napraviti veteranske centre. Vidim da ih je ova vlada nekoliko i napravila. Ali sve ostale vojarne su totalno zapuštene. Dizanje cijelog sustava iz pepela – ili, kako kaže naš rukometni izbornik, ‘’iz minusa’’ – zahtijevalo bi ogroman, ogroman novac, a i ne znam što bismo time postigli: što može vojnik s kalašnjikovom protiv drona? Polovina naših vojnika ne bi preživjelo prvih pet minuta modernog rata kakav se danas vodi. Dopustite da dodam i ovo: da su političari bili pametniji, da su vidjeli kako je ratno zrakoplovstvo u današnjem ratovanju neučinkovito i koliko je izgubilo značaj, možda bi malo bolje razmislili bi li dali toliki novac da kupe avione čiji je radni vijek u nekom suvremenom ratu također pet ili deset minuta. To sam govorio i ranije, kad sam prije mnogo godina bio vanjski član Odbora za obranu u Hrvatskom saboru: kada su pokojni generali Anton Tus i Petar Stipetić to objašnjavali, ljudi to nisu mogli razumjeti, a meni je već tada bilo jasno da je zrakoplovstvo preskupo s obzirom na značaj koji ima u suvremenom ratovanju. Jer za cijenu jednog aviona možeš kupiti, karikirat ću, milijun protuzračnog oružja; jedan od tih milijun pogodit će protivnički zrakoplov, a hoće li ovaj naš nekoga pogoditi, to je vrlo upitno, ili čak i nije: neće.

NACIONAL: Drugo pitanje koje se postavlja jest: ima li stvarne potrebe da se raspravlja o ponovnom uvođenju vojnog roka s obzirom na pogoršanu situaciju u Europi i cijelom svijetu?

Desne stranke vide samo probleme: najprije su im problem bili Srbi, a sad možda više nisu oni, nego migranti. Desnica uvijek predstavlja probleme većima nego što oni uistinu jesu. Naravno da ne treba žmiriti nad opasnošću koja se nadvija, ali ponavljam, da me se pogrešno ne shvati: pet tisuća vojnika koji su naučili napuniti i isprazniti kalašnjikov vrijede manje od sto obučenih profesionalaca koje Hrvatska može održavati. Već sam rekao: neka netko kaže koliko bi koštala jednomjesečna ili tromjesečna obuka mladih Hrvata – na koju bi, usput rečeno, odaziv zasigurno bio loš. Pritom još i vidimo tko su najveći zagovornici ponovnog uvođenja vojnog roka: upravo oni koji su, hajdemo reći, anemični, ili su se odlučili za civilno služenje. Zagovaram utopijsku ideju prema kojoj bi, kad zemlja kreće u rat, u prvim redovima morali biti sinovi i djeca onih koji taj rat pokreću, pa bismo tada vidjeli je li situacija uistinu tako ozbiljna da i moj i njihovi sinovi moraju na prvu crtu. Ili će se dogoditi tako da će njihovi sinovi završiti u Londonu na fakultetu, a djeca radnika i sirotinje, kako pjeva Prljavo kazalište, ginuti na prvim crtama za interese nekih drugih.

NACIONAL: Upravo sam vas to htio pitati: kako na tu diskusiju gledate kao otac, a ne kao ratni veteran i političar? Ne raspravlja li se o tome bez ikakvih emocija prema mladim ljudima, danas još djeci, koji bi trebali masovno ginuti? I za koga, za čiji interes?

Znate što: danas učinio bih ne znam što da svog sina spriječim da ide u rat za kutle, guciće i dvjesto bogatih obitelji. Lako je tuđu djecu slati u smrt. To je otprilike i rezon svih tih koji bi željeli uvesti vojni rok: njihova djeca – u to sam više nego siguran jer sam to gledao i devedesetih – neće sudjelovati ni u kojem ratu, a vjerujem čak da bi nekima odgodili i obuku i proglasili ih nesposobnima za vojnu službu. Dakle, više nego tužno i više nego naivno. Devedesetih je bio zanos, a mnogo je toga bilo i objektivnog. Ali kad smo podvukli crtu… Znate, moj pokojni tata sigurno nije mogao dobiti nikakvu kafileriju ili postati vlasnik tvornice Borovo, a nečiji sinovi su to uspjeli. E, ali moj tata je dao dvojicu sinova u rat. Sva je sreća u tome što smo obojica preživjeli, ali sjetimo se obitelji Šoljić, obitelji Živković, obitelji koje su dali dvojicu, trojicu, četvoricu sinova… I što su dobili? Doživotnu tugu i jad.

NACIONAL: Kakva je atmosfera u Bruxellesu, u Europskom parlamentu? Iz Hrvatske se čini da se ondje, kao i cijelom Europom, širi predratna psihoza? Što se zbiva?

Pa ne vidim baš to. Više mi se čini da se zastupnici počinju brinuti o predstojećim europskim izborima koji su vrlo skoro. Vidim to i po tome što rasprave na plenarnim sjednicama EP-a, koje su se bavile temama važnim za cijelu Europu, zastupnici počinju koristiti za bizarne nastupe o tome da ne gori žarulja na trećoj banderi u njegovu selu. A onda, kad dođe kući, kaže da je temu “naše žarulje” pokrenuo i u Europskom parlamentu. Karikiram, ali uistinu ima i takvih rasprava: devedeset posto ljudi u Europi nije čulo za neke regije, ali, recimo, jedna kolegica je već dva ili tri puta govorila o lokalnim problemima na svom području pa ju je predsjedavajući morao upozoravati da je u Europskom parlamentu riječ o Europskoj uniji, a ne o lokalnim pitanjima.

‘Bit će mi izuzetna čast da se ponovno pojavim u županijama koje pripadaju petoj izbornoj jedinici i da pokušamo pridonijeti osvajanju što većeg broja mandata’, kaže Predrag Fred Matić. FOTO: Europski parlament

NACIONAL: Vrlo slično tome u posljednjem broju Nacionala govorio je i vaš stranački kolega iz Europskog parlamenta Tonino Picula: požalio se da se u posljednje vrijeme u EP-u sve više raspravlja o nacionalnim, a ne o europskim temama. To je, naravno, štetno za kredibilitet EP-a i za EU u cjelini, zar ne?

Naravno. Ovdje je dom 27 zemalja članica i govoriti samo o svojoj zemlji vrlo je sebično, ali je probitačno za izbore koji nam predstoje. Picula je dobro rekao: ljudi govore čak i o komunalnim problemima u svom kvartu. Razumijem ja da ne može biti bolje referenca nego kada dođeš u taj svoj kvart i kažeš ljudima: “Pazite, ja sam taj problem pokrenuo i pred Europskim parlamentom.” Gdje ćeš zvučnije i jače teme, iako u EP-u nitko nema pojma ni tko je taj zastupnik, ni o kojoj je državi riječ, a kamoli o kojoj se regiji i kvartu govori. Ali eto, zloupotrebljava se vrijeme. A inače, atmosfera je normalna, ne bih je nazvao ratnom ili ugrožavajućom. Fokus javnosti okreće se više prema Bliskom istoku nego prema Ukrajini. To, naravno, nije dobro, i postoji osjećaj da je kriza na Bliskom istoku izazvana namjerno. No posebne ratne psihoze nema kad je riječ o zgradi EP-a u kojoj radim.

NACIONAL: Kako doživljavate aktualni uzmak Zapada, Amerike i Europe, od obrane Ukrajine?

Ukrajinci to, nažalost, nisu znali, a trebali su znati: svijet se okreće prema aktualnostima. Sjetimo se: nedavno je bio strahoviti potres u Turskoj i Siriji; cijeli svijet govorio je o tome, a onda, nekoliko dana kasnije, dogodila se neka nova katastrofa i ja već mjesecima nisam čuo ništa o tome kako ljudi ondje žive. Sjećate se da se govorilo da je u potresu u Turskoj poginulo pedeset tisuća ljudi, a tko zna koliko ih je poginulo u Siriji, gdje se takve evidencije i ne vode. Događaj prestiže događaj: zato sam i mišljenja da je netko svjesno potaknuo krizu na Bliskom istoku da skrene pozornost s Ukrajine. Rat u toj zemlji traje već dvije godine i to je, nažalost, zamorilo ljude. Rekao bih da smo mi s ratnim iskustvom od početka bili realniji: poslije svakog rata dolaze pregovori i bolje je da dođu prije nego kasnije, odnosno da se zaustavi rat, pa da se pregovara. Ali očito da i to nekome ne odgovara pa je tako kako jest. U Ukrajini s obje strane ginu sada već možda i stotine tisuća mladih ljudi. Užas. Opet, siguran sam da nitko, ni iz Putinove ni iz bliže obitelji Zelenskoga, nije na prvoj crti.

NACIONAL: Vi ni od početka niste bili zagovornik Bidenove doktrine radikalnog naoružavanja Ukrajine, premda imate osobno iskustvo nedostatka oružja za obranu Vukovara?

Bio sam. Naravno da smo na početku bili zgroženi ruskom agresijom i Ukrajini je trebalo na svaki način pomoći. I dalje sam pri tome. Međutim, kako vrijeme prolazi, počinje se zamjećivati i naličje tog pristupa. Recimo, ne možemo zatajiti da je Hrvatska korumpirana zemlja; ali oni koji bolje poznaju situaciju u Ukrajini kažu mi da je Ukrajina “puta sto”. Prema tome, pretpostavljam da je kao i kod nas: ako pet vreća s novcem dođe do Hrvatske, dvije dođu kamo treba, ali tri završe negdje usput. Bojim se da je tako i u Ukrajini. Ipak, nikako nisam odustao od toga da Ukrajini treba pomoći. Ali isto tako znam i ono što sam rekao brojnim delegacijama iz Ukrajine koje su posjećivale EP. Rekao bih im: “Reći ću vam nešto zbog čega ćete sigurno skočiti na sve četiri, ali za godinu, dvije ili tri možda ćete ipak reći da sam bio u pravu: za bilo kakvo postizanje mira, za potragu za nestalima ili minskim poljima, morat ćete surađivati s Rusima.” Naravno da su svi skočili. Tako smo i mi reagirali u ratu. Ali i poslije rata mnogi su kod nas shvatili – kažem mnogi jer neki neće nikada – da rješenje problema nestalih osoba više nije u Hrvatskoj, nego u Srbiji. Jednom mora početi suradnja. Najprije, vjerojatno, preko nevladinih organizacija. Kolegama iz Ukrajine rekao sam da to što njihova djeca ginu Putinu na nos ne mogu nabiti oni, ali mogu majke Ruskinje čija djeca također ginu: one mogu doći pred Kremlj i prosvjedovati. To je iskustvo iz našeg rata: da svaka majka jednako plače.

NACIONAL: Idu izbori u Americi, a Europom se širi zebnja od pobjede Donalda Trumpa. Nije li to ozbiljan mogući problem za Europu?

Naravno da jest, premda svi političari imaju jednu retoriku u predizbornim kampanjama, a ipak drukčiju politiku kad dođu na vlast. Sjetimo se današnje talijanske premijerke Giorgije Meloni: svi su se bojali da će, maltene, izvući Italiju iz EU-a, a slično je govorila i u kampanji, ali kad je postala premijerka, ublažila je ton. Vidimo i novoga slovačkog premijera Roberta Fica koji je u kampanji bio izrazito proruski orijentiran, a sada ipak “vuče kočnicu”. Trumpova pobjeda svakako bi izazvala promjene u odnosu na EU, ali nadam se i mislim da ne bi bile toliko drastične kako Trump sada govori u kampanji. A prije svega se nadam da to nećemo biti prisiljeni ni provjeravati.

NACIONAL: Možete li zamisliti situaciju o kojoj se danas već posve otvoreno govori i na političkim pozornicama i u predizbornim kampanjama: da Trump Ameriku izvede iz NATO-a te da Njemačka, kako najavljuje čelnica AfD-a, održi referendum o Dexitu, izlasku iz EU-a? Da se, drugim riječima, u sljedećih pet godina naprosto raspadnu i NATO i EU?

Kad bi se svi ti preduvjeti ispunili, to bi se svakako i dogodilo. Normalan čovjek ipak uvijek razmišlja da neće: to su krajnji nepovoljni scenariji. Uvjeren sam, naravno, da Unija ne bi podnijela izlazak Njemačke iz EU-a. A ovo što najavljuje Trump – u kampanji je svašta “zgodno” govoriti, a nekim ušima drago čuti. Ali kako sam rekao: nadam se da od svega toga neće biti ništa.

NACIONAL: Kako je u Bruxellesu odjeknula izjava šefice AfD-a, čija politička snaga neprestano raste, da će raspisati referendum o Dexitu, izlasku Njemačke iz EU-a, ako osvoje vlast?

Nismo o tome razgovarali, naročito ne u odborima u kojima ja radim. Desnicu ne treba podcijeniti, ali ipak je AfD još uvijek marginalna stranka. Ta je izjava kao kad bi u nas neki marginalci rekli da žele izlazak iz EU-a ili da žele obnoviti Jugoslaviju. Postoje uši kojima to godi, ali, na svu sreću, nije to ni izdaleka znakovita većina. Isto tako, nekad običavam reći, dobro je da postoje loši jer po njima vidiš tko je dobar.

NACIONAL: Istina je: nakon otkrića da su političari AfD-a s nekoliko bogataša na tajnom sastanku u vili Adlon, samo nekoliko kilometara od vile na jezeru Wan See u kojoj je izdana zapovijed za uništenje europskih Židova, raspravljali o protjerivanju milijun migranata, u Njemačkoj su održani veliki prosvjedi protiv radikalne desnice.

Upravo tako. Nije svako zlo za zlo.

NACIONAL: Kakvi su vaši planovi za superizbornu godinu?

Na parlamentarnim izborima planiram se kandidirati u petoj izbornoj jedinici. Očekujemo dobar rezultat. Ondje se očekuje veliki sukob HDZ-a i Domovinskog pokreta. To su područja na kojima takve stranke godinama uspijevaju, iako se to sukobljava sa zdravim razumom: pola Slavonije je iselilo ali, vjerovali ili ne, ljudi čiji su sinovi i kćeri u Njemačkoj, Irskoj i Švicarskoj i dalje glasaju za HDZ jer valjda ne znaju tko im je djecu poslao u inozemstvo. Na to ću pokušati utjecati, koliko god moja malenkost bude mogla, da se poslužim znamenitom formulom Igora Mandića.

NACIONAL: Što planirate za europske izbore?

Što se njih tiče, zainteresiran sam također i volio bih da mi hrvatski građani ukažu povjerenje za još jedan mandat. Za mene bi to sigurno bio posljednji mandat u političkom životu. Mislim da sam u ovom mandatu dobro zastupao Hrvatsku. Kažu da ne treba hvaliti sam sebe, ali postoji objektivno mjerilo: prije dvije godine dobio sam Oscara kao najbolji zastupnik EP-a u kategoriji zaštite ljudskih prava. To priznanje dobilo je samo trinaest ljudi a, uz dužno poštovanje, nije isto biti nagrađen za transport i za ljudska prava. Dopustit ćete da kažem da su ljudska prava jedna od jačih kategorija i na to sam ponosan. Radio sam i na zaštiti ribara. Ovako sam postavio prioritete: na hrvatskim izborima moja je stranka Hrvatska, a na europskim Europa, Hrvatska, pa moja politička grupacija.

NACIONAL: Planirate li obje kandidature?

Pretpostavljam da će parlamentarni izbori biti prije europskih, za koje znamo da će biti 9. lipnja. Za parlamentarne izbore htio bih pomoći stranci i Hrvatskoj, ako to ne zvuči pretenciozno. Izgradio sam ime i karijeru koja ničim nije uprljana. Sjetite se što su mi činili “šatoraši”: sada sam im, ironično, djelomice čak i zahvalan jer su pretražili sve moje obiteljske tajne, pa se volim šaliti – osim što sam za neke prethodne poslove prošao nekoliko ozbiljnih NATO provjera – da mi još i njihova provjera omogućava da se kandidiram za glavnog tajnika UN-a.

NACIONAL: Hoćete li nositi listu SDP-a u petoj izbornoj jedinici?

Pretpostavljam da hoću. Bit će mi izuzetna čast da se ponovno pojavim u županijama koje pripadaju petoj izbornoj jedinici i da pokušamo doprinijeti osvajanju što većeg broja mandata te općem cilju, micanju s vlasti ove uistinu užasno korumpirane vlasti. Premijer pokušava objasniti, ali činjenice ga demantiraju: nijedan od trideset ministara smijenjenih u njegovu mandatu nije otišao zato što je slomio nogu i otišao na bolovanje, nego su svi, ili gotovo svi – osim Mostovih – otišli pod sumnjom na korupciju ili čak doslovno uz policijsku pratnju. To se ne može demantirati. Ali građane na to treba stalno podsjećati: ako su čovjeku dvojica ili trojica sinova otišla u inozemstvo, a on prodaje kuću jer nema od čega živjeti, naša je dužnost da mu ukažemo tko mu je to osigurao. Naravno, Plenković je u rujnu prošle godine bio u Irskoj. Zašto je išao? Da mu Hrvati plješću i zahvale što im je osigurao dobar život nekoliko tisuća kilometara od kuće? Bila je to uistinu felinijevska scena, pravi oksimoron – ali u Hrvatskoj istinit.

NACIONAL: Je li SDP već formirao liste? Kako se taj proces odvija?

Nije. Razgovarali smo. Kao u svakom izbornom ciklusu, imamo koordinatore za izborne jedinice. Započeo je proces predlaganja i kandidature za liste. Vladajući su kukavice pa ne objavljuju datum izbora. Računaju čak i na financijsko iscrpljivanje suparnika jer svaki izlazak na teren košta, a ljudi brzo zaboravljaju poruke. No ne odustajemo; vladajući nam itekako daju materijala i tema. Od silnih afera, nažalost, ne stignemo ni predstaviti naše politike mirovinske reforme, o mladima, stambeno zbrinjavanje, vrtiće… Imamo odgovore na sve goruće teme, ali naravno da moramo podsjećati da su na vlasti lopovi. Jer evo: na Baniji su nakon tri godine obnovljene tri kuće, ali prešućuju da prethodne dvije, dvije i pol nije obnovljeno apsolutno ništa. I vidim da je sadašnji voditelj obnove Branko Bačić u nekim medijima predložen za osobu godine. Meni je to još jedan oksimoron, ali eto, živimo u Hrvatskoj.

NACIONAL: Malo je vjerojatno da bi SDP nakon izbora mogao sam formirati vladu. Pobijedi li opozicija, bit će nužne koalicije. Tu je mnogo problema; suradnja zapinje. Kako složiti solidnu, funkcionirajuću koaliciju bez HDZ-a? Je li to uopće moguće u sadašnjim okolnostima?

Sve je moguće, ali temeljni je uvjet suzbijanje ega i osobnih ambicija. Prvenstveni cilj opozicije treba biti micanje lopova s vlasti. Riječ “lopovi” ne kažem slučajno: HDZ je pravomoćno osuđena kriminalna organizacija i pokret koji se, evo, ni za 35 godina nije uspio preoblikovati u političku stranku. U Europskoj pučkoj stranci ima još takvih zatucanih poput HDZ-a, ali ima i dobrih, modernih demokršćanskih stranaka s kojima se može surađivati. HDZ, međutim, to nije, i u skoro vrijeme neće postati. SDP-u je propala koalicija s Možemo!, ali još se uvijek nadam da će zdravi razum nadvladati. Jer prema svim istraživanjima, o parlamentarnoj većini odlučivat će dva ili tri mandata, a HDZ je majstor “Bandićeve škole žetonizacije”, pa za njih neće biti problem pribaviti tri ili četiri ruke, bude li im toliko nedostajalo. Oni to uvijek lako rješavaju. Ali ako moguća koalicija SDP-a i Možemo! u nekim izbornim jedinicama nosi mandat ili dva više, a stranke pojedinačno toliko ne osvajaju, jer D’Hondtova metoda ne nagrađuje male nego velike, mislim da bi u cilju općeg uspjeha trebalo suzbiti osobne ambicije. Tko se želi baviti politikom treba to činiti za opće, a ne za svoje dobro – HDZ se bavi politikom za svoje dobro.